Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6790/18 („Aragosta“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 09. 09. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-6790/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

09. 09. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-6790/18, rješavajući apelaciju „Aragosta“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Aragosta“ d.o.o. Banjaluka, protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 190734 18 Rev od 16. augusta 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Aragosta“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar advokat iz Banjaluke, podnio je 20. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 190734 18 Rev od 16. augusta 2018. godine.

2. Apelant je podnio tužbu protiv Grada Banjaluka, Republičke uprave za geodetske i imovinsko - pravne poslove Banjaluka i Z. O. (u daljnjem tekstu: tuženi ili prvotuženi, drugotužena RUGIP i trećetuženi) radi naknade štete.

3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 190734 14 P od 31. decembra 2015. godine odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi solidarno, na ime naknade štete, isplate ukupan iznos od 2.293.961,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom (stav 1 izreke) a apelant je obavezan da drugotuženoj RUGIP naknadi troškove postupka u iznosu od 5.625,00 KM (stav 2 izreke), dok je preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan zahtjev drugotužene za naknadu troškova postupka (stav 3 izreke). Istom presudom odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka u odnosu na trećetuženog (stav 4. izreke), dok je odbijen u cijelosti protivtužbeni zahtjev trećetuženog (da mu apelant na ime materijalne štete isplati iznos od 180.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, stav 5. izreke) kao i zahtjev trećetuženog za naknadu troškova postupka u odnosu na apelanta (stav 6. izreke).

4. Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 190734 16 Gž od 14. juna 2016. godine usvojene su žalbe apelanta i trećetuženog, ukinuta je prvostepena presuda u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu apelanta (stav 1. izreke) i rješenje o troškovima postupka (st. 2., 3., 4. i 6. izreke), te je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

5. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 P 190734 16 P 2 od 28. aprila 2017. godine kojom je odbio je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi solidarno, na ime naknade štete, isplate ukupan iznos od 2.616.458,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je obavezan apelant da drugotuženoj RUGIP i trećetuženom naknadi troškove postupka u određenim iznosima. Istom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev trećetuženog kojim je tražio da mu apelant na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 400.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je obavezan trećetuženi da apelantu naknadi troškove postupka u određenom iznosu.

6. Osnovni sud je u obrazloženju prvo prezentirao tok postupka u konkretnoj pravnoj stvari te ukazao na brojne dokaze (pobrojani na str. 11 do 16) koji su provedeni u toku dokaznog postupka (i to uvid i čitanje materijalnih dokaza, saslušanje svjedoka i proveđenje vještačenja po vještaku ekonomske struke i vještaku arhitektonsko-građevinske struke). Ocjenom provedenih dokaza čiji je sadržaj detaljno interperetiran u obrazloženju presude (str. 16 do 67), Osnovni sud je utvrdio da je apelant izgradio 2004. godine u Banjaluci (ulica Meše Selimovića) stambeno – poslovni objekat. Dalje, rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje prvotuženog od 8. maja 2006. godine, apelantu je data urbanistička saglasnost za legalizaciju predmetnog stambeno – poslovnog objekta (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada), dok je apelant 15. maja 2006. godine drugoruženoj RUGIP podnio zahtjev za legalizaciju predmetne zgrade. Trećetuženi se u navedenom upravnom postupku pojavio sa zahtjevom od 23. juna 2006. godine kojim je tražio priznanje svojstva stranke, koji zahtjev je konačno odbijen presudom Vrhovnog suda od 20. novembra 2009. godine. Također, utvrđeno je da navedeni postupak legalizacije predmetne zgrade još uvijek nije okončan, da je apelant od 1. decembra 2000. godine do 2006. godine zaključio više ugovora o udruživanju sredstava sa udružiocima sredstava (pobliže označenim u obrazloženju presude) koji su raskinuti u sudskom postupku uz obavezu apelanta na povrat udruženih sredstava. U nalazu vještaka građevinsko - arhitektonske struke precizno su navedene oznake zemljišta sa kvadraturom na kojem je izgrađena predmetna zgrada koja je nedovršena, precizirana je spratnost i struktura zgrade (gabariti i namjena pojedinih djelova zgrade) te je istaknuto da je apelant mogao prodati sve stanove, poslovne prostore i garaže za iznos od 2.267.565,00 KM.

7. S obzirom na utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije prvotuženog i drugotužene RUGIP koji, iako nisu bili u obligaciono-pravnom odnosu sa apelantom, mogu odgovarati za eventualno prouzrokovanu štetu trećim licima ukoliko je ista nastala činjenjem ili nečinjenjem državnih organa, po pravilima o pretpostavljenoj krivici u smislu odredbi člana 154. stav 1. u vezi sa članom 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, dovođenjem u vezu nalaza vještaka građevinske struke, iskaza zakonskog zastupnika tužioca i svjedoka A. M., Osnovni sud je zaključio da je apelant znao da je predmetna zgrada izgrađena bez prethodno dobijene građevinske dozvole odnosno, da je postojala samo urbanistička saglasnost izdata od strane nadležnog organa prvotuženog. Dakle, apelant je ulazio u obligaciono-pravne odnose sa trećim licima i prije nego što su riješeni imovinsko-pravni odnosi (u vezi sa zemljištem na kojem je izgrađena predmetna zgrada), te se u tim ugovorima (kao obezbjeđenje ugovora) obavezao na naknadu štete u slučaju neispunjenja, iako je znao da je dobijanje dozvole za legalizaciju objekta neizvjesno i da ispunjenje ugovora zavisi od odluke državnog organa ili odluke suda u upravnom sporu. S obzirom na činjenicu da je apelant izgradio predmetnu zgradu bespravno odnosno, bez prethodno dobijene građevinske dozvole, Osnovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede odredaba Zakona o opštem upravnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZOUP) i Zakona o upravnim sporovima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZUS). Ovo iz razloga što se u slučaju ćutanja uprave odnosno, nedonošenja akta u zakonom propisanom roku smatra da je donesen akt kojim je zahtjev negativno riješen, te da je protiv takvog akta dozvoljeno podnijeti žalbu drugostepenom organu, dok se protiv rješenja drugostepenog organa može pokrenuti upravni spor u smislu odredbi člana 8. u vezi sa članom 17. ZUS. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da su neosnovane tvrdnje apelanta da prvotuženi i drugotužena RUGIP nisu odlučili o njegovom zahtjevu u zakonskom ili razumnom roku, niti da je apelantu bilo uskraćeno pravo da protiv takvog postupanja organa uprave ulaže pravne lijekove. Osim toga, Osnovni sud je istakao da činjenice da li je zahtjev apelanta organu uprave bio uredan, da li je u postupku bilo potrebno sprovoditi poseban ispitni postupak, odnosno da li su organi uprave postupali na zakonit način prilikom vođenja postupka, ne mogu se cijeniti u parničnom postupku već isključivo u upravnom postupku i u upravnom sporu. Slijedom navedenog, Osnovni sud je na osnovu pravila o teretu dokazivanja (čl. 7. i 126. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, niti postojanje odgovornosti prvotuženog i drugotužene RUGIP za naknadu štete. Ovo iz razloga što apelant nije dokazao postojanje stvarne štete i izgubljene dobiti, niti je dokazao ispunjenost opštih uslova za građansko pravnu odgovornost iz člana 154. ZOO. Obzirom da je trećetuženi pokrenuo upravni spor u predmetu priznavanja stranke u postupku koji se vodio po zahtjevu apelanta za utvrđivanje prava vlasništva na gradskom građevinskom zemljištu (na kojem je izgrađena predmetna zgrada), Osnovni sud je zaključio da trećetuženi ne može biti odgovoran za štetu na koju ukazuje apelant i odbio je tužbeni zahtjev u odnosu na njega. Ovo iz razloga što se trećetuženi koristio ustavom zagarantovanim pravom i izjavio žalbu u navedenom upravnom postupku, bez obzira na negativan ishod tog postupka za njega. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da su prvotuženi i drugotužena odgovorni za štetu u smislu odredbi člana 172. ZOO, kao i da tuženi nisu odgovorni ni za štetu shodno odredbama čl. 154. i 155. ZOO, te je shodno odredbama čl. 7. i 126. ZPP odbio u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta. Također, Osnovni sud je odbio i protivtužbeni zahtjev trećetuženog, po protivtužbi podnesenoj 11. jula 2016. godine, kojim je tražio da sud naloži apelantu da mu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 400.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Ovo iz razloga što trećetuženi u postupku nije predlagao pa tako ni izveo dokaze kako bi dokazao osnovanost i visinu postavljenog protivtužbenog zahtjeva.

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 190734 17 Gž 2 od 27. novembra 2017. godine djelomično su uvažene žalbe apelanta i trećetuženog i preinačena je prvostepena presuda u dijelu rješenja o troškovima postupka na način što je odlučeno da apelant i trećetuženi podmiruju svoje troškove predmetnog parničnog postupka, dok je u ostalom dijelu odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda (u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta, i rješenje o troškovima postupka u dosuđujućem dijelu u odnosu na drugotuženu RUGIP). Također, odbijena je kao neosnovana žalba trećetuženog u ostalom dijelu i potvrđena je prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev, te je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.

9. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda istaknuvši da je, suprotno žalbenim navodima apelanta, prvostepena presuda pravilna i zakonita osim u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka trećetuženom. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud svoju odluku donio nakon savjesne i brižljive ocjene provedenih dokaza, u smislu odredbe člana 8. ZPP, kao i da je za svoj stav dao objektivno prihvatljivo obrazloženje koje kao pravilno u cijelosti usvaja i taj sud. Dalje, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju pravilno primijenjeno materijalno pravo, te je u tom smislu citirao odredbu člana 172. stav 1. ZOO i ponovio navode apelanta iz tužbe i žalbe da zbog nezakonitog postupanja organa prvotuženog i drugotužene koji nisu okončali postupak po njegovom zahtjevu za legalizaciju bespravno sagrađene predmetne zgrade. S tim u vezi naglašeno je da se u parničnom postupku ne može ocjenjivati zakonitost odluka organa uprave odnosno, da su redovni sudovi u parničnom postupku vezani pravosnažnom odlukom organa uprave, te da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je šteta, koju je trpio i koju trpi, posljedica radnji ili propusta organa prvotuženog i drugotužene RUGIP. Također, pravilna je prvostepena presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog, iz razloga što apelant nije dokazao da su ispunjene pretpostavke iz člana 154. ZOO u konkretnom slučaju. Naime, trećetuženi je u navedenom sporu (postupku legalizacije koji je pokrenuo apelant) pokušao da ostvari svoje subjektivno pravo za koje je smatrao da mu pripada, pa sama činjenica da u tome nije uspio ne znači samo po sebi da je pričinio štetu apelantu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je zaključio da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostepena presuda, kao ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, te je odbio kao neosnovanu žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu, u dijelu odluke o glavnom tužbenom zahtjevu apelanta. U odnosu na protivtužbeni zahtjev trećetuženog Okružni sud je ponovio stav prvostepenog suda da je protivtužbeni zahtjev trećetuženog nedokazan odnosno neosnovan. S druge strane, drugostepeni sud je naveo da je djelomično osnovana žalba apelanta i trećetuženog u odnosu na troškove predmetnog postupka (u odnosu na ove stranke), te je istakao da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na trećetuženog, kao i protivtužbeni zahtjev trećetuženog, zbog čega je na osnovu odredbe člana 235. tačka 3. ZPP odlučeno da svaka stranka (apelant i trećetuženi) snosi svoje troškove postupka. Također, primjenom odredbe člana 397. stav 1. u vezi sa članom 386. stav 1. ZPP odbijen je zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka, iz razloga što apelant nije uspio sa žalbom.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 190734 18 Rev od 16. augusta 2018. godine odbijene su kao neosnovane revizije apelanta i trećetuženog izjavljene protiv drugostepene presude. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet odlučivanja u konkretnom postupku zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi solidarno isplate određeni novčani iznos na ime naknade štete (izgubljene dobiti i stvarne štete) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, kao i protivtužbeni zahtjev trećetuženog kojim je tražio da se obaveže apelant da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Dalje, Vrhovni sud je ponovio činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, istaknuvši da je pravilna osporena drugostepena presuda.

11. Vrhovni sud je ukazao na postavljeni tužbeni zahtjev apelanta u konkretnom postupku kao i činjenicu da je apelant (zahtjevom od 15. maja 2006. godine) inicirao postupak za rješavanje imovinsko pravnih odnosa na zemljištu na kojem je sagradio predmetnu zgradu (koji je neophodan za podnošenje zahtjeva za izdavanje odobrenja za građenje koji prema dokazima u spisu nije podnesen). Dalje, Vrhovni sud je naveo da je tačna činjenica da postupak po zahtjevu apelanta za legalizaciju još uvijek nije okončan međutim, istaknuto je da dužina tog upravnog postupka nije u uzročno posljedičnoj vezi sa štetom koju apelant traži u ovoj parnici. Naime, kako dalje navodi Vrhovni sud, već prilikom odlučivanja da gradi predmetnu zgradu apelant je mogao sagledali sve aspekte građenja, prije svega kakav je status zemljišta na kome namjerava da gradi odnosno znao je za kompleksnost rješavanja imovinsko pravnih odnosa na zemljištu, čije rješavanje je preduslov da bi se pribavile potrebne dozvole u skladu sa Zakonom (između ostalog i građevinska dozvola), što je nužno za legalnost građevine. Međutim, bez obzira na to što je znao da gradi bespravno, apelant je odmah nakon otpočinjanja sa izvođenjem radova (2000. godine) zaključio više ugovora o udruživanju sredstava (koji imaju karakter ugovora o prodaji i kojima je kupcima garantovao predaju stanova ili poslovnih prostora u kratkom roku i upis prava svojine), iako je bio svjestan da svoju obavezu u skladu sa zakonom (član 454. ZOO) ne može ispuniti. S tim u vezi, Vrhovni sud smatra da za raskidanje dijela tih ugovora i obavezu apelanta da vrati kupoprodajnu cijenu, ili da kupcima plaća zakup dok ne bude mogao ispuniti obaveze iz ugovora, te za nezaključenje ugovora za preostale stambene i poslovne jedinice, nisu odgovorni tuženi, već apelant koji je bespravno sagrađeni objekat prometovao. Dakle, šteta koju apelant traži u ovoj parnici (stvarna šteta i izgubljena dobit) je nastala kao posljedica njegovog postupanja i nema uzročne veze između postupanja tuženih i štete, niti uslova odštetne odgovornosti u smislu odredbe člana 172. u vezi sa članom 154. i 155. ZOO. Naime, sam postupak legalizacije koji je kasnije uslijedio podnošenjem zahtjeva 2006. godine, samo je omogućio apelantu da ozakoni bespravnu gradnju i da naknadno pribavi sve potrebne dozvole kako bi stekao pravo svojine na predmetnoj zgradi i zemljištu, jer je tek legalizacijom mogao raspolagati predmetnom zgradom u skladu sa zakonom i zaključivati valjane ugovore o kupoprodaji, te ispuniti svoje obaveze predaje u posjed i prenosa prava svojine na kupce, koje do tada nije stekao pa nije ni mogao prenijeti na druga lica. Dakle, navedeni upravni postupak, kao ni dužina njegovog trajanja i činjenica što je trećetuženi u tom postupku tražio priznanje svojstva stranke i u tome nije uspio, nisu u uzročno posljedičnoj vezi sa štetom koju je apelant pretrpio, pa kako nema protivpravnosti tuženih kao pretpostavke njihove odgovornosti za štetu to je bez uticaja pozivanje apelanta u reviziji na članove 155. i 189. ZOO. Naime, isto bi bilo od značaja samo u slučaju da je utvrđena odgovornost tuženih za naknadu štete, što ovdje nije slučaj.

12. Vrhovni sud je istakao da je osnovan revizioni prigovor apelanta da drugostepeni sud nije kod odlučivanja o protivtužbenom zahtjevu cijenio žalbeni prigovor presuđene stvari. Naime, trećetuženi je u ovoj parnici podnio protivtužbu 29. novembra 2011.godine (kojom je tražio da mu apelant na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 180.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom) koja je presudom Osnovnog suda od 31. decembra 2015. godine odbijena kao neosnovana, dok rješenjem Okružnog suda od 14. juna 2016. godine nije preinačena prvostepena presuda u pogledu protivtužbenog zahtjeva (preinačena samo u dijelu odluke o tužbenom zahtjevu apelanta i rješenje o troškovima postupka i predmet u navedenom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje). Iz stanja spisa proizlazi da je trećetuženi, u ponovnom postupku, podnio ponovo protivtužbu protiv apelanta kojom je tražio isplatu materijalne štete u iznosu od 400.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Dakle, o protivtužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 180.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom pravosnažno odlučeno, ali se ne radi o presuđenoj stvari u dijelu kojim se traži isplata iznosa preko 180.000,00 KM do iznosa od 400.000,00 KM, u kom dijelu je valjalo odlučiti o protivtužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je istakao da propust prvostepenog suda da, pazeći po službenoj dužnosti, odbaci protivtužbu u dijelu kojim se traži isplata iznosa od 180.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom (član 196. stav 2. ZPP), odnosno drugostepenog suda da u žalbenom postupku ukine prvostepenu presudu u ovom dijelu i odbaci tužbu (član 227. stav 2. ZPP), nije uticao na zakonitost pobijane presude jer su pravne posljedice odbačaja tužbe i odbijanja tužbenog zahtjeva za apelanta iste. Također, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud, prilikom odlučivanja o troškovima postupka (preinačio prvostepenu presudu u odluci o troškovima postupka tako što je odlučio da apelant i trećetuženi snose svoje troškove postupka), postupio u smislu odredbe člana 386. stav 2. ZPP, te da je suprotno revizionim navodima drugostepeni sud za takvu odluku dao valjane i dovoljne razloge koje kao pravilne prihvata i taj sud. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno, primjenom pravila o teretu dokazivanja (sadržanom u odredbama člana 7.,123. i 126. ZPP), odbili protivtužbeni zahtjev, zbog čega je reviziju trećetuženog odbio na osnovu odredbe člana 248. ZPP. Apelacioni navodi

13. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda, istaknuvši da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo (ZOO). Naime, apelant je u suštini ponovio navode koje je isticao u toku postupka pred drugostepenim i revizionim sudom (da su sudovi pogrešno cijenili dokaze i pogrešno primijenili odredbe ZOO) kada su odbili njegov tužbeni zahtjev. Također, apelant je ukazao da zbog dužine upravnog postupka u vezi sa legalizacijom predmetne zgrade koji je pokrenuo pred organima prvotuženog i drugotužene RUGIP, pretrpio štetu koju potražuje u predmetnom postupku. Suprotno zaključku redovnih sudova apelant smatra da je dokazao odgovornost tuženih za štetu koju potražuje odnosno, da je u konkretnom slučaju pogrešnom primjenom materijalnog prava odbijen njegov tužbeni zahtjev.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu došlo zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

17. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri čemu su detaljno razmotrili i navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je u osporenoj odluci kojom je okončan predmetni postupak istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da nema odgovornost tuženih za naknadu štete koju potražuje apelant u predmetnom postupku odnosno, da je šteta koju apelant potražuje nastala kao posljedica njegovog postupanja i nema uzročne veze između postupanja tuženih i štete. Nadalje je obrazloženo da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo kada su primjenom odredbe člana 172. u vezi sa članom 154. i 155. ZOO utvrdili da apelant nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, niti postojanje odgovornosti tuženih za naknadu štete, te su primjenom navedenih odredbi ZOO i odredbi ZPP (čl. 7. i 126.) pravilno odbili tužbeni zahtjev apelanta. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6790/18 („Aragosta“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio