Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1082/19 (Č.J.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Kolektivni ugovor
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1082/19
Apelacija
Odluka o meritumu
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1082/19, rješavajući apelaciju Č. J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Č. J.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 041849 17 Rsž od 28. septembra 2017. godine.
Predmet se vraća Okružnom sudu u Trebinju koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Okružnom sudu u Trebinju da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant Č. J. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 12. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 041849 18 Rev od 29. novembra 2018. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 041849 17 Rsž od 28. septembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1010/18 od 10. aprila 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 16. februara 2018. godine protiv Presude Okružnog suda broj 95 0 Rs 041849 17 Rsž od 28. septembra 2017. godine jer je apelant protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju Vrhovnom sudu, o kojoj u vrijeme rješavanja o podnesenoj apelaciji nije bila donesena konačna odluka. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) ostale odluke navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske, sjedište zamjenika Trebinje, kao zakonskog zastupnika Općine Gacko (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 17. do 19. juna 2020. godine. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelant je 31. decembra 2015. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv tužene radi isplate naknada po osnovu radnog odnosa.
7. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 Rs 041849 16 Rs od 19. oktobra 2016. godine obavezana je tužena da apelantu na ime regresa za 2014. godinu i dijela regresa za 2015. godinu, te na ime zimnice i ogrjeva za 2014. i 2015. godinu isplati određene novčane iznose, sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, počevši od 1. januara 2015. godine, odnosno od 1. januara 2016. godine. Prvostepenom presudom tužena je obavezana da nadoknadi apelantu troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nesporno da je apelant u radnom odnosu kod tužene. Nadalje je naveo da je isplatu predmetnih naknada apelant zasnivao na odredbama člana 33. Općeg kolektivnog ugovora, člana 11. Posebnog kolektivnog ugovora za zaposlene u oblasti lokalne samouprave (u daljnjem tekstu: Posebni kolektivni ugovor) i člana 13. Pojedinačnog kolektivnog ugovora za zaposlene u administrativnoj službi Općine Gacko (u daljnjem tekstu: Pojedinačni kolektivni ugovor). Osnovni sud je naveo da je članom 1. Zakona o radu propisano da se tim zakonom uređuju plaće i druge naknade po osnovu rada (u koje spadaju naknade koje su predmet spora), dok je članom 10. istog zakona propisano da se kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže uređuju prava po osnovu rada i način i postupak njihovog ostvarivanja. Dalje je ukazao da je pravo na regres garantirano zaposlenima na „načelan“ način Zakonom o radu, a njegova konkretizacija je prepuštena reguliranju kolektivnim ugovorima na različitim nivoima kao autonomnim aktima. Osnovni sud je naveo da nije sporno da je apelant u toku 2014. i 2015. godine koristio godišnji odmor. Zatim je naveo da odredbe kolektivnih ugovora (Opći kolektivni ugovor, Posebni kolektivni ugovor i Pojedinačni kolektivni ugovor) izričito propisuju obavezu poslodavca da zaposlenima isplati regres za korištenje godišnjeg odmora.
9. Osnovni sud je naveo da se u odnosu na pitanje isplate naknada za zimnicu i ogrjev imaju primijeniti odredbe člana 34. Općeg kolektivnog ugovora, prema kojima poslodavac može radniku isplatiti sredstva za osiguranje zimnice i ogrjeva u visini od tri cijene rada utvrđene granskim kolektivnim ugovorom za svako davanje. Zatim je ukazao da je članom 11. stav 1. tačka ž) Posebnog kolektivnog ugovora određeno da poslodavac u toku godine isplaćuje radnicima sredstva za osiguranje zimnice i ogrjeva najviše u visini tri prosječne plaće ostvarene kod poslodavca, a najmanje u visini tri najniže plaće u Republici Srpskoj za svako davanje posebno. Također je ukazao da je članom 13. stav 1. tačka ž) Pojedinačnog kolektivnog ugovora regulirano regresiranje osiguranja zimnice i ogrjeva najviše u visini tri prosječne plaće zaposlenih u administrativnoj službi Općine Gacko, a najmanje u visini tri najniže plaće u Republici Srpskoj za svako davanje. Shodno navedenom, Osnovni sud je ukazao da je Općim kolektivnim ugovorom isplata naknade za zimnicu i ogrjev predviđena kao mogućnost, dok je Posebnim kolektivnim ugovorom i Pojedinačnim kolektivnim ugovorom utvrđena kao obaveza. Osnovni sud je ukazao da treba imati u vidu odredbe člana 3. Općeg kolektivnog ugovora kojima je propisano da „svi kolektivni ugovori zaključeni za određenu grupaciju/granu djelatnosti i za jednog ili više poslodavaca ne mogu utvrditi manji obim prava od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom“, što znači da se Posebnim kolektivnim ugovorom i Pojedinačnim kolektivnim ugovorom može utvrditi veći obim prava. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da prednost treba dati rješenjima koja su predviđena u Posebnom kolektivnom ugovoru i Pojedinačnom kolektivnom ugovoru s obzirom na to da Opći kolektivni ugovor eksplicitno zabranjuje da se drugim kolektivnim ugovorima radnicima utvrđuje manji obim prava, ali implicitno dozvoljava da se utvrdi veći obim prava. Shodno tome, Osnovni sud je ukazao da isplatu sredstava za zimnicu i ogrjev treba tumačiti kao obavezu poslodavca u visini tri najniže plaće utvrđene u Republici Srpskoj za svako davanje.
10. Osnovni sud je naveo da se tužena u odgovoru na tužbu pozvala na član 15. Pojedinačnog kolektivnog ugovora i ukazala da je apelant morao dokazati da je tužena kao poslodavac imala finansijska sredstva za isplatu predmetnih naknada i da je ta sredstva isplatila ostalim radnicima, te je istakla da bi eventualna isplata tih naknada apelantu bila protivna načelu pravičnosti i jednakosti (neopravdano favoriziranje apelanta u odnosu na ostale zaposlene). U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je članom 15. Pojedinačnog kolektivnog ugovora određeno da će se u slučaju nedostatka sredstava planiranih budžetom naknade, pomoći i nagrade, koje su regulirane navedenim kolektivnim ugovorom, isplatiti ukoliko to planirana budžetska sredstva omogućuju (utvrđeno kao mogućnost). Međutim, Osnovni sud je istakao da je navedenom odredbom Pojedinačnog kolektivnog ugovora propisano i da će se za materijalne troškove predviđene odredbama člana 13. Pojedinačnog kolektivnog ugovora, u koje spadaju, između ostalog, i sredstva za osiguranje zimnice i ogrjeva, isplaćivati najniži iznosi predviđeni Općim kolektivnim ugovorom i Posebnim kolektivnim ugovorom, dakle utvrđeno je kao obaveza, ali u najnižoj dozvoljenoj visini.
11. Osnovni sud je naveo da isplata predmetnih naknada obaveznost isplate crpi iz Zakona o radu i ugovora (kolektivni ugovori na različitim nivoima), te kao takva ne predstavlja ništa drugo do izvršenje zakonske i ugovorne obaveze tužene, tako da nikakvi razlozi nedostatka finansijskih sredstava u budžetu ne mogu biti razlozi za neizvršenje navedene obaveze, niti to mogu biti razlozi pravičnosti i jednakosti, tj. činjenica da tužena te naknade nije isplatila ni drugim zaposlenicima. Osnovni sud je naveo da apelant istupa u svoje ime i za svoj račun, kao strana u materijalnopravnom odnosu (radni odnos), čije je individualno subjektivno građansko pravo iz tog odnosa povrijeđeno. Osnovni sud je ukazao da nedostatak novca u budžetu na koji se pozivala tužena kao razlog za neplaćanje predmetnih naknada nije osnovan, te je naveo da postojanje ili nepostojanje finansijskih sredstava nije od utjecaja na donošenje odluke u predmetnoj pravnoj stvari, kakvo je pravno shvatanje zauzeo i Ustavni sud u odlukama br. AP 3271/06 i AP 1351/06.
12. Presudom Okružnog suda broj 95 0 Rs 041849 17 Rsž od 28. septembra 2017. godine djelimično je uvažena žalba tužene, preinačena prvostepena presuda u dijelu odluke o naknadi za zimnicu i ogrjev, tako da je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu tih naknada za 2014. i 2015. godinu. U ostalom dijelu, koji se odnosi na obavezu isplate naknade na ime regresa za 2014. godinu i dijela neisplaćenog regresa za 2015. godinu, obavezana je tužena da apelantu isplati zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos počevši od 31. decembra 2015. godine kao dana podnošenja tužbe. Drugostepenom presudom tužena je obavezana da nadoknadi apelantu troškove parničnog postupka.
13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije pravilno postupio kada je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu za isplatu naknada na ime zimnice i ogrjeva za određene periode. Nadalje je naveo da je odredbama člana 15. Pojedinačnog kolektivnog ugovora predviđena isplata sredstava za zimnicu i ogrjev i da se to pravo ne osporava ni žalbenim navodima. Zatim je naveo da je sporno pitanje isplate s obzirom na to da se radi o isplatama za koje ne postoje materijalna sredstva i naknadama koje nisu isplaćene ni ostalim zaposlenim u administrativnim službama tužene. Okružni sud je naveo da osnovanost zahtjeva za isplatu predmetnih naknada zavisi od odgovora na pitanje da li su ostalim radnicima koji su u isto vrijeme radili kod tužene isplaćene ove naknade i da li je tužena raspolagala sredstvima za te namjene. Okružni sud je naveo da načelo pravičnosti, jednakosti i solidarnosti nalaže da apelant dijeli istu sudbinu u pogledu ovih primanja po osnovu rada kao i ostali radnici tužene.
14. Okružni sud je naveo da apelant ostvaruje pravo na naknadu troškova postupka u skladu s postignutim uspjehom u sporu (30%), shodno odredbama člana 386. stav 2. Zakona o parničnom postupku. Okružni sud je naveo da se troškovi postupka odnose na sastavljanje tužbe, sastavljanje podneska od 6. januara 2016. godine, pristupa na pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, troškove prijevoza i odsustva iz kancelarije, koji troškovi su obračunati u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, čemu su dodani i troškovi vještačenja.
15. Rješenjem Vrhovnog suda broj 95 0 Rs 041849 18 Rev od 29. novembra 2018. godine odbačena je apelantova revizija koju je izjavio protiv drugostepene presude iz razloga što nisu bili ispunjeni uvjeti iz odredaba člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
17. Apelant je, prije svega, naveo hronologiju parničnog postupka. Zatim je ukazao da Okružni sud pogrešno smatra da je pravo na zimnicu i ogrjev predviđeno kao mogućnost, a ne obaveza. Apelant smatra da je osporena odluka proizvoljna, odnosno da zaključci iz te odluke nemaju uporište u utvrđenim činjenicama. Nadalje je naveo da na okolnost isplate potraživanja drugim zaposlenicima tužene nije predlagano izvođenje dokaza, niti je takva tvrdnja dokazana. Dalje je naveo da je Posebnim kolektivnim ugovorom ustanovljeno pravo na isplatu zimnice i ogrjeva i ono ne zavisi od volje poslodavca i mogućnosti da raspolaže sredstvima za tu namjenu. Također je naveo da je Pojedinačnim kolektivnim ugovorom tužena preuzela obavezu isplate predmetnih naknada u visini najnižeg iznosa predviđenog Posebnim kolektivnim ugovorom. Apelant je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 3271/06 od 18. decembra 2008. godine. Također je izrazio nezadovoljstvo u odnosu na odluku o troškovima postupka s obzirom na to da je njegov tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan. Osim toga, apelant je naveo da je Okružni sud „izokrenuo“ pojam diskriminacije tako što je apelantu uskratio pravo koje mu pripada da bi svi imali manje prava nego što im pripada, tako da je jednakost shvaćena kao oduzimanje prava s ciljem jednakosti. b)Odgovor na apelaciju
18. Okružni sud je naveo da se iz apelacionih navoda ne može zaključiti da su osporenom presudom povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava, niti se može zaključiti da je ocjena izvedenih dokaza ili primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminatorska, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava Bosne i Hercegovine, kao ni na povredu iz člana 6. Evropske konvencije.
19. Tužena je navela da nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji. V.Relevantni propisi
20. Zakon o radu („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) u relevantnom dijelu glasi:
I – OSNOVNE ODREDBE
Član 1.
Ovim se zakonom uređuju način i postupak zaključivanja ugovora o radu između radnika i poslodavaca, radno vrijeme radnika, odmori i odsustva, plaće i naknade po osnovu rada, zaštita prava iz radnog odnosa, reprezentativnost sindikata i poslodavaca, zaključivanje i primjena kolektivnih ugovora, rješavanje sporova između radnika i poslodavca, učešće radnika i sindikata u zaštiti prava radnika, prestanak ugovora o radu, nadzor nad primjenom zakona i druga prava i obaveze koji nastaju po osnovu radnog odnosa na teritoriji Republike Srpske (u daljem tekstu: Republika).
Prava i obaveze iz radnog odnosa nastaju s danom kad radnik, na osnovu ugovora o radu, stupi na rad kod poslodavca.
Član 10. stav 1.
Kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu bliže se uređuju prava po osnovu rada, obim prava i način i postupak njihovog ostvarivanja.
21. Opći kolektivni ugovor („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 40/10 i 55/15 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi:
8. Ostala primanja radnika Član 33.
Poslodavac radniku isplaćuje:
d) regres za korištenje godišnjeg odmora - najmanje u visini tri cijene rada utvrđene granskim kolektivnim ugovorom u mjesecu koji prethodi mjesecu korištenja godišnjeg odmora;
Član 34.
Poslodavac radniku može isplatiti sredstva za osiguranje zimnice i ogreva u visini tri cijene rada utvrđene granskim kolektivnim ugovorom za svako davanje.
22. Posebni kolektivni ugovor za zaposlene u oblasti lokalne samouprave Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 114/07) u relevantnom dijelu glasi:
V – OSTALA PRIMANJA RADNIKA
Član 11.
Poslodavac uposlenima na teret materijalnih troškova isplaćuje:
d) regres za korištenje godišnjeg odmora - najviše u visini tri prosječne plaće poslodavca (jedinice lokalne samouprave) u mjesecu koji prethodi otpočinjanju korištenja odmora, a najmanje u visini tri najniže utvrđene plaće u Republici Srpskoj;
ž) poslodavac isplaćuje u toku godine radnicima sredstva za osiguranje zimnice i ogreva - najviše u visini tri prosječne plaće ostvarene kod poslodavca, a najmanje u visini tri najniže plaće u Republici Srpskoj za svako davanje;
23. Pojedinačni kolektivni ugovor za zaposlene u administrativnoj službi Opštine Gacko („Službeni glasnik Opštine Gacko“ broj 3/08; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenom glasilu jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Član 13.
Zaposlenim radnicima na ime materijalnih troškova isplaćuje se:
c) Regres za korišćenje godišnjeg odmora za zaposlene koji su stekli pravo na korišćenje punog godišnjeg odmora i koji isti i koriste – najviše u visini tri prosječne plate u Administrativnoj službi opštine Gacko u mjesecu koji prethodi otpočinjanju korišćenja odmora, a najmanje u visini tri najniže plate utvrđene u RS-oj;
ž) Regresiranje obezbjeđenja zimnice i ogreva zaposlenim, koji su zasnovali radni odnos na neodređeno vrijeme, na određeno vrijeme u trajanju od 12 mjeseci, koji se nalaze na plaćenom odsustvu ili su privremeno nesposobni za rad i za koje vrijeme ostvaruju pravo na platu i naknadu plate najviše u visini tri prosječne plate zaposlenih u Administrativnoj službi opštine Gacko, a najmanje u visini tri najniže plate u RS-oj, za svako davanje;
Član 15.
U slučaju nedostatka budžetom planiranih sredstava za materijalne troškove, zaposlenim će se isplaćivati najniži iznosi predviđeni Opštim i Posebnim kolektivnim ugovorom, a ostale naknad, pomoći i nagrade ako to planirana budžetska sredstva omogućavaju.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. Ispitujući dopustivost predmetne apelacije u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 1010/18 od 10. aprila 2018. godine odbačena kao preuranjena apelacija koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda broj 95 0 Rs 041849 17 Rsž od 28. septembra 2017. godine s obzirom na to da je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak povodom apelantove revizije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 95 0 Rs 041849 18 Rev od 29. novembra 2018. godine odbačena kao nedopuštena (rješenje Vrhovnog suda dostavljeno je apelantovom punomoćniku 21. januara 2019. godine). Slijedom navedenog, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Okružnog suda broj 95 0 Rs 041849 17 Rsž od 28. septembra 2017. godine, koja je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom, a kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda na www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu broj AP 1010/18 koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1010/18 od 10. aprila 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je Presuda Okružnog suda broj 95 0 Rs 041849 17 Rsž od 28. septembra 2017. godine dostavljena apelantovom punomoćniku 18. decembra 2017. godine, a da je apelaciju protiv navedene presude Okružnog suda podnio 16. februara 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Okružnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se konkretni postupak odnosi na isplatu naknada po osnovu radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
32. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Okružni sud prilikom donošenja osporene presude proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je osporena odluka Okružnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio da mu tužena isplati predmetne naknade (regres, zimnica i ogrjev). Presudom Osnovnog suda udovoljeno je apelantovom tužbenom zahtjevu, dok je, s druge strane, Okružni sud donio drugostepenu presudu kojom je djelimično usvojio žalbu tužene i odbio apelantov zahtjev u dijelu u kojem je tražio isplatu zimnice i ogrjeva za određeni period. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi zaključak Okružnog suda da, iako odredba člana 15. Pojedinačnog kolektivnog ugovora predviđa isplatu sredstava za zimnicu i ogrjev, sporno je pitanje isplate tih naknada iz razloga što ne postoje materijalna sredstva za isplatu, niti su te naknade isplaćene ostalim zaposlenim u administrativnim službama tužene. Također, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da apelant, u skladu s načelom pravičnosti, jednakosti i solidarnosti, dijeli istu sudbinu kao i ostali zaposleni u odnosu na isplatu zimnice i ogrjeva.
35. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj ranijoj praksi utvrdio povredu prava na pravično suđenje u predmetu koji se odnosio na isplatu naknada na ime regresa, zimnice i ogrjeva. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/06 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3271/06 od 18. decembra 2008. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u kojoj je utvrđena povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U navedenom predmetu Ustavni sud je zaključio da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelantica pozivajući se na nedostatak sredstava, iako su prava na regres, zimnicu i ogrjev utvrđena zakonom i kolektivnim ugovorima.
36. Nadalje, Ustavni sud ukazuje na noviju praksu Evropskog suda u predmetu Lazarević protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Lazarević protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 14. januara 2020. godine, aplikacija broj 29422/17) u kojem je utvrđena povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u obrazloženju ove odluke Evropski sud je naveo da je aplikant (Lazarević) podnio tužbeni zahtjev kojim je tražio da se željeznički prijevoznik (tuženi) obaveže da mu isplati otpremninu, bonus, naknadu za topli obrok i doprinose za PIO. Dalje, Evropski sud je naveo da je prvostepeni sud odobrio njegov zahtjev za otpremninu, ali je ostale zahtjeve odbio zbog lošeg finansijskog stanja bivšeg poslodavca (tuženog). Drugostepeni sud je podržao ovu odluku. Nadalje, u obrazloženju citirane odluke Evropski sud je istakao da član 33. Općeg kolektivnog ugovora, koji je bio na snazi u to vrijeme, jasno propisuje da svaki zaposlenik ima pravo na dodatak za obrok i regres, u iznosima izračunatim u skladu s tom odredbom, te da je to u sličnom slučaju potvrdio i Vrhovni sud ističući „imperativni i obavezujući karakter“ tih davanja po osnovu rada, nezavisno od finansijske situacije poslodavca (Odluka Vrhovnog suda broj 85 0 Rs 034496 14 Rev od 18. februara 2015. godine). Evropski sud je dalje istakao da je ispitujući aplikantov zahtjev prvostepeni sud zanemario tu odredbu i odbio aplikantov zahtjev pozivajući se na nebitne razloge – finansijsko stanje aplikantovog prijašnjeg poslodavca (tuženog), a da drugostepeni sud nije ispravio tu pogrešku, već je ponovio obrazloženje prvostepenog suda. Evropski sud je istakao da takve proizvoljne presude prvostepenog i drugostepenog suda predstavljaju uskraćivanje pravde u aplikantovom predmetu, te je zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Dovodeći u vezu navedene stavove iz citirane odluke Evropskog suda s okolnostima konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su oni u cijelosti primjenjivi u konkretnom slučaju. Slijedom toga, imajući u vidu stavove izražene u navedenoj odluci Evropskog suda Lazarević, te okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je odbijanjem apelantovog zahtjeva za isplatu zimnice i ogrjeva zbog nedostatka materijalnih sredstava, iako je isplata predmetnih naknada propisana relevantnim odredbama kolektivnih ugovora, u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
38. S obzirom na to da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud uočava da je apelant paušalno naveo da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku, pa se Ustavni sud neće upuštati u ocjenu ovih navoda.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je drugostepeni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo na apelantovu štetu pozivajući se na nedostatak sredstava za isplatu zimnice i regresa, iako je isplata tih naknada propisana relevantnim odredbama kolektivnih ugovora.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević