Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2785/20 (Đ. G.)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2785/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2785/20, rješavajući apelaciju Đure Grozdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Đure Grozdića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 020589 17 Uvp od 17. juna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đuro Grozdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Luka Vulin advokat iz Mrkonjić Grada, podnio je 4. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 020589 17 Uvp od 17. juna 2020. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 020589 17 U od 13. oktobra 2017. godine, kojom je odbijena apelantova tužba podnesena protiv akta tužene (Skupštine opštine Šipovo) broj 02-013- 113/17 od 28. marta 2017. godine kojim je apelant razriješen dužnosti direktora JU Dom kulture „Nikola Kokošar“ Šipovo prije isteka mandata.
3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je Upravni odbor JU Dom kulture „Nikola Kokošar“ Šipovo (u daljnjem tekstu: Upravni odbor) donio odluku o neusvajanju Izvještaja o radu i finansijskom poslovanju JU Dom kulture „Nikola Kokošar“ Šipovo (u daljnjem tekstu: Javna ustanova) za 2016. godinu, jer nije izmirila poreske obaveze za plate zaposlenih, da zaposlenom pripravniku nije izmirila plate i druge obaveze za više od pet mjeseci i jer je apelant sredstva predviđena za plate i doprinose koristio u druge svrhe. Prvostepeni sud je naveo da je upravni odbor sačinio službenu zabilješku usmjerenu na činjenicu da je upravni odbor, kao organ upravljanja onemogućen da djeluje radnjama apelanta, jer je uskratio korištenje službenog pečata javne ustanove predsjedniku upravnog odbora, a koji pečat je bio nužan za ovjeru dokumenata donesenih od strane upravnog odbora, a što je suprotno zakonu i Statutu javne ustanove. Prvostepeni sud je naveo da je tužena, nakon razmatranja navedene odluke i službene zabilješke Upravnog odbora, na osnovu člana 18. Zakona o sistemu javnih službi, te člana 39. Zakona o lokalnoj samoupravi i Statuta tužene, 28. marta 2017. godine donijela rješenje o razrješenju apelanta dužnosti, a zbog prekoračenja ovlaštenja, nesavjesnog i nepravilnog rada kojim se nanosi šteta ustanovi u kojoj je vršio dužnost direktora (član 19. Izmjena i dopuna Statuta ustanove).
4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je pravilno tužena u aktu od 28. marta 2017. godine, nakon razmatranja navedene odluke Upravnog odbora, zaključila da neizvršavanje poreskih obaveza za plate radnika te svih obaveza prema zaposlenom pripravniku za 2016. godinu, predstavlja težu povredu zakonske regulative koja se odnosi na rad javne ustanove (član 19. Izmjena i dopuna Statuta javne ustanove, a kojim su propisani razlozi koji mogu dovesti do razriješenja direktora javne ustanove dužnosti i prije isteka mandata na koji je imenovan).Vrhovni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio apelantov navod da on ne snosi krivicu za neizvršavanje ovih obaveza, jer apelant shodno članu 15. Zakona o sistemu javnih službi i članu 9. Statuta javne ustanove isključivo rukovodi ustanovom, dakle ima ovlaštenja i odgovornost za njen zakonit rad u koji spada i izmirivanje navedenih obaveza.Vrhovni sud je naveo da je ovlaštenje Upravnog odbora da donosi Statut zasnovano na članu 24. Statuta, te da je Upravni odbor, u skladu sa članom 42. Statuta javne ustanove, ovlašten da donosi izmjene Statuta na svoju inicijativu, inicijativu direktora ili osnivača javne ustanove, te naglasio da ovo ovlaštenje Upravnog odbora proizlazi i iz člana 17. stav 1. Zakona o sistemu javnih službi. Vrhovni sud je naveo da navedene odredbe ne obavezuju Upravni odbor da prije podnošenja inicijative za izmjenu Statuta javne ustanove i usvajanja izmjena provede prethodno usaglašavanje sa direktorom ili nekim drugim organom, kako to apelant pogrešno smatra. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da u njegovoj radnji uskraćivanja pečata javne ustanove Upravnom odboru, o čemu je sačinjena službena zabilješka od 11. marta 2017. godine, nema nezakonitosti, jer je taj navod suprotan odredbama Zakona o pečatima, te naglasio da se takvo postupanje ne može „opravdati" apelantovom tvrdnjom da je htio spriječiti zloupotrebu pečata, jer o pokušaju zloupotrebe službenog pečata od strane Upravnog odbora nema nikakvih dokaza. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilno presudom Okružnog suda u Banjaluci odbijena apelantova tužba protiv akta tužene.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je „prijedlog izmjena Statuta mogao dati samo direktor javne ustanove, a takav prijedlog apelant nije dao…, te ističe da nikoga nije ovlastio da koristi pečat i da samo on ima ovlaštenje da pečetom ovjerava neki dokument, bez obzira koji organ ustanove je donio dokument“. Apelant navodi da je neisplaćivanje doprinosa na plate i plate pripravniku razlog za neusvajanje izvještaja o radu i izvještaja o finansijskom poslovanju, te ističe da se radi o radnjama koje mogu biti razlog za razrješenje samo ako se mogu staviti u krivicu apelantu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o sistemu javnih službi, Statuta javne ustanove, Izmjena i dopuna Statuta javne ustanove i Zakona o lokalnoj samoupravi, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević