Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2975/20 (M.G.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Razvod braka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2975/20
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2975/20, rješavajući apelaciju M. G., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. G. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 262511 19 Rev od 5. juna 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 262511 18 Gž od 21. decembra 2018.
godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 262511 17 P od 7. juna 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Apelantkinja M. G. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luka, koju zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnijela je 14. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 262511 19 Rev od 5. juna 2020. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 262511 18 Gž od 21. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 262511 17 P od 7. juna 2018. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1263/19 od 24. aprila 2019. godine kojom je odbacio kao preuranjenu apelantkinjinu apelaciju podnesenu protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 262511 18 Gž od 21. decembra 2018. godine jer u vrijeme podnošenja apelacije postupak po apelantkinjinoj reviziji protiv navedene presude nije bio okončan pred Vrhovnim sudom.
3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i S. D. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 19. avgusta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Osnovni sud je dostavio odgovor 28. avgusta 2020. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Tužilac je 19. juna 2017. godine podnio tužbu protiv apelantkinje radi razvoda braka. Apelantkinja je dostavila odgovor na tužbu 31. jula 2017. godine, nakon čega je održano pripremno ročište te ročište za glavnu raspravu 25. maja 2018. godine.
7. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 262511 17 P od 7. juna 2018. godine razveden je brak koji je zaključen između tužioca i apelantkinje 15. marta 2014. godine u Doboju. Zajedničko dijete mldb. V. D. (u daljnjem tekstu: mldb. dijete) koje je rođeno 2. septembra 2015. godine u Banjoj Luci povjereno je na čuvanje, brigu i vaspitanje majci i zakonskoj zastupnici – apelantkinji. Presudom je obavezan tužilac da doprinosi za izdržavanje mldb. djeteta plaćanjem mjesečnih iznosa od po 800,00 KM počev od 7. juna 2018. godine kao dana presuđenja, pa ubuduće svakog petog u mjesecu za tekući mjesec na apelantkinjin račun, preciziran u presudi, dok za to budu postojali zakonski razlozi ili do drugačije odluke suda. Odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
8. U obrazloženju je navedeno da apelantkinja i tužilac kao bračni supružnici ne žive zajedno faktički od juna 2016. godine, s tim da od prekida bračne zajednice mldb. dijete živi sa apelantkinjom. Nadalje je utvrđeno da iz iskaza parničnih stranaka, kao i iz izvještaja Centra za socijalni rad proizlazi da obje stranke imaju zadovoljavajuće stambene i ekonomske uslove, kao i kvalitetne vaspitne potencijale i podršku članova svojih porodica. Utvrđeno je i da apelantkinja živi u Banjoj Luci sa mldb. djetetom u stanu koji je svojina njene majke i da apelantkinja snosi režijske troškove, da je apelantkinja vlasnik poslovnog prostora u Doboju, koji izdaje u zakup za iznos od 700,00 KM mjesečno, i stana u Doboju koji je bio jedno vrijeme u zakupu, a sada nije. Utvrđeno je i da apelantkinja nije stalno zaposlena, ali da radi kao sudski vještak ekonomske struke, da u 2017. godini po ovom osnovu nije ostvarila prihode, a u 2018. godini je ostvarila prihod od 1.300,00 KM.
9. Osnovni sud je obrazložio da je utvrđeno i da je od faktičkog prekida bračne zajednice tužilac na ime izdržavanja plaćao mjesečno 500,00 KM preko računa, da je tokom 2017. godine plaćao i vrtić u iznosu od 430,00 KM, a sada mldb. dijete ide u drugi vrtić za koji je cijena 315,00 KM mjesečno i plaća ga apelantkinja. Osnovni sud je naveo da je utvrdio da je tužilac osnivač privrednih društava preciziranih u presudi koja imaju 42 zaposlenih radnika, a da tužilac živi u kući u svojini svog oca i da nije upisan kao vlasnik nepokretnosti. Nadalje je utvrđeno da je Presudom Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 P 019628 10 P od 10. januara 2012. godine tužilac obavezan da doprinosi za izdržavanje dvoje djece iz prethodnog braka poimenično navedene u presudi, i to u procentima od 25% i 20% od plate koju ostvaruje. Utvrđeno je i da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke proizlazi da je tužilac u periodu od 1. jula 2017. godine do 15. marta 2018. godine ostvario po osnovu ličnih i drugih primanja dobit u iznosu od 454.660,73 KM, od kojeg iznosa je po osnovu neto plate ostvario iznos od 8.674,62 KM, po osnovu neoporezivih ličnih primanja iznos od 1.576,44 KM i po osnovu raspoređenih i isplaćenih udjela iznos od 444.409,67 KM. Utvrđeno je i da iz nalaza vještaka proizlazi da je tužiočeva plata 500,00 KM mjesečno za period od 1. januara 2017. godine do 15. marta 2018. godine kada je ostvario primanja u iznosu od 8.627,00 KM, kao i da postoji i neraspoređena dobit dva privredna društva na dan 31. marta 2018. godine u ukupnom iznosu od 1.582.008,00 KM, koji iznos pripada osnivaču i on može da ga isplaćuje sebi u skladu sa svojim potrebama i kriterijumima bez ograničenja. Takođe je utvrđeno da su zaključno s martom 2018. godine tužiočeva primanja iznosila 31.355,00 KM. Osnovni sud je naveo i da apelantkinja tvrdi da je za izdržavanje djeteta potrebno mjesečno 1.800,00 KM.
10. Osnovni sud je obrazložio da je cijenio i apelantkinjine navode, te račune koje je apelantkinja izvela kao dokaz, a koji se odnose na svakodnevne potrebe mldb. djeteta, te je taj sud zaključio da se ti troškovi smatraju kao uobičajeni troškovi jer se odnose na odjeću, hranu, igraonicu, vrtić i slično. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da su apelantkinjini navodi da njoj treba 1.800,00 KM za izdržavanje mldb. djeteta, prema mišljenju tog suda, previsoko postavljeni i opredijeljeni jer se osnovano postavlja pitanje šta je mldb. djetetu uzrasta tri godine potrebno u toj visini rashoda. Osnovni sud je istakao da ako apelantkinja smatra da djetetu treba nešto „ekstra“ u odnosu na svakodnevne i uobičajene potrebe, onda je, prema mišljenju tog suda, do majke-apelantkinje kojoj je dijete povjereno na čuvanje i vaspitanje i koja odlučuje o potrebama mldb. djeteta, a nije do suda da odlučuje o tako postavljenom zahtjevu. Obrazloženo je i da, ako apelantkinja smatra da mldb. dijete treba da „prati“ standard drugog roditelja u tom slučaju, prema mišljenju tog suda, mldb. dijete treba da živi s tim roditeljem, a ne da dijete prati standard roditelja s kojim ne živi. Osnovni sud je obrazložio da apelantkinjini navodi da ona plaća režijske troškove za stan svoje majke ne mogu, prema mišljenju tog suda, biti od uticaja na odluku suda u vezi s izdržavanjem mldb. djeteta, jer je to stvar dogovora između apelantkinje i njene majke, u čijem stanu apelantkinja živi, a istovremeno apelantkinja ima i svoj stan koji povremeno izdaje. Osnovni sud je istakao da je, isto tako, tužiočev navod da je kreditno zadužen i da predlaže 500,00 KM kao iznos za izdržavanje, prema mišljenju tog suda, neosnovan jer kreditna zaduženja tužiočevih firmi nemaju značaja prilikom donošenja odluke o izdržavanju budući da obaveza plaćanja izdržavanja ima prioritet u odnosu na druge obaveze, pri čemu je utvrđeno da tužilac ima primanja ne samo iz radnog odnosa nego i iz dobiti od svojih preduzeća. Osnovni sud je istakao i da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu člana 77 Porodičnog zakona prema slobodnoj ocjeni vodeći računa o pravičnosti, a uzimajući u obzir da su obje strane saglasne da se brak razvede. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je na osnovu člana 52 stav 1, člana 77, člana 253 stav 2 i čl. 254, 259 i 262 Porodičnog zakona donio presudu kao u dispozitivu.
11. Dopunskom presudom od 16. jula 2018. godine Osnovni sud je dopunio treći stav izreke prvostepene presude tako da je obavezao tužioca da plaća zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa izdržavanja do konačne isplate.
12. Protiv navedenih presuda i apelantkinja i tužilac su podnijeli žalbe Okružnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 262511 18 Gž od 21. decembra 2018. godine djelimično usvojio apelantkinjinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu u odnosu na dio u kojem je odlučeno od kada teče obaveza izdržavanja mldb. djeteta, tako da se tužilac obavezuje da plaća izdržavanje počev od dana podnošenja tužbe, tj. od 19. juna 2017. godine, a ne od 7. juna 2018. godine, s tim da je tužilac obavezan da dospjele iznose plati odjednom, a ubuduće svakog 5. u mjesecu, dok je u preostalom dijelu apelantkinjina žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je odbijena tužiočeva žalba u osporenom dijelu o visini izdržavanja i u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena, te je odbijen apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je taj sud našao da su pravilna činjenična utvrđenja i pravni stav prvostepenog suda u odnosu na odluku o glavnoj stvari, pa je žalbe stranaka odbio i u tom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. Okružni sud je istakao da je, s druge strane, apelantkinjina žalba u odnosu na početak toka tužiočeve obaveze osnovana, pa je u tom dijelu apelantkinjinu žalbu usvojio i preinačio prvostepenu presudu u odnosu na rok od kada teče tužiočeva obaveza za izdržavanje djeteta na način istaknut u izreci drugostepene presude, uz obrazloženje da obaveza plaćanja teče od dana podnošenja tužbe, a ne od dana donošenja prvostepene presude. Pri tom je istaknuto da činjenica da je apelantkinja uspjela sa žalbenim navodima u pogledu početka toka tužiočeve obaveze nije od uticaja na dosuđene troškove postupka koji su, prema mišljenju Okružnog suda, dosuđeni u skladu s odredbama člana 77 Porodičnog zakona, kako je to i obrazložio prvostepeni sud.
13. Protiv navedene presude apelantkinja je izjavila reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 71 0 P 262511 19 Rev od 5. juna 2020. godine reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i pravni stav nižestepenih sudova, te istaknuto da je taj sud mišljenja da su nižestepene presude pravilne. Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 253 Porodičnog zakona, između ostalog, propisano da će, kad se izdržavanje traži za dijete, sud uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje, a da će prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje sud uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove sopstvene potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. Smisao ove zakonske odredbe je, kako je obrazložio Vrhovni sud, da svaki roditelj u ostvarivanju svoje zakonske obaveze izdržavanja malodobnog djeteta treba da taj doprinos ostvaruje na način koji će biti najpogodniji da se zaštite interesi malodobnog djeteta, a da se ta obaveza ispunjava u okviru objektivnih mogućnosti davaoca izdržavanja i potreba primaoca. Zbog toga se u izvršavanju ove obaveze, kako je obrazloženo, ne polazi isključivo od toga da se ona odredi prema visini zarade lica koje daje izdržavanje, već se uzimaju u obzir i mogućnosti lica koje daje izdržavanje da ostvari prihode, te na taj način većim izdvajanjem zaštiti interese djeteta, ali i uzrast djeteta i njegove stvarne potrebe.
14. Vrhovni sud je obrazložio da je odredbom člana 262 Porodičnog zakona propisano da ukoliko lice koje je po ličnom odnosu koji zakon priznaje kao osnov obaveze izdržavanja pozvano od drugog lica da daje izdržavanje, a bavi se nekom djelatnošću od koje ostvaruje prihode, sud će visinu izdržavanja utvrditi u fiksnom iznosu. Vrhovni sud je, u vezi s tim, obrazložio da, imajući u vidu utvrđene činjenice, apelantkinja neosnovano tvrdi da nižestepeni sudovi prilikom utvrđivanja visine tužiočevog doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta u iznosu od 800,00 KM mjesečno nisu u potpunosti pravilno cijenili kako stvarne potrebe mldb. djeteta, s obzirom na njegov uzrast i zakonsku obavezu majke da doprinosi njegovom izdržavanju, tako ni mogućnosti tužioca kao lica koje je dužno da daje izdržavanje. Vrhovni sud je obrazložio da je neosnovan apelantkinjin revizioni navod da bi realna visina tužiočevog doprinosa zakonskom izdržavanju mldb. djeteta u trećoj godini života bio iznos od 1,500,00 KM mjesečno zbog činjenice da je tužilac od prekida bračne zajednice do sada doprinosio većim iznosom od dosuđenog za izdržavanje mldb. djeteta parničnih stranaka (po 500,00 KM, 430,00 KM za vrtić i kupovao garderobu). Ovo stoga jer, kako je obrazložio taj sud, tužilac ima mogućnost da to i dalje dobrovoljno čini i da djetetu pored iznosa od 800,00 KM mjesečno koji je dužan da plaća na ruke njegove majke priušti i veći iznos. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
15. Apelantkinja smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i nerazumno dugom trajanju postupka. Navodi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili provedeni dokaz koji se odnosio na visinu tužiočevih primanja, te da je nesporno da on ostvaruje mjesečna primanja preko 31.000 KM jer je vlasnik tri preduzeća i pri tom ima na raspolaganju neutrošeni iznos od preko 1.500.000,00 KM, te da su zbog toga redovni sudovi morali utvrditi znatno veći iznos doprinosa za izdržavanje mldb. djeteta. Navodi i da je nesporno da je prije donošenja osporenih presuda tužilac plaćao veći iznos na ime izdržavanja (i do 1.200,00 KM mjesečno) jer su se on i apelantkinja dogovorili da djetetu treba obezbijediti najskuplju i najkvalitetniju odjeću, obuću, vrtić i da ga treba slati bar dva puta godišnje na more jer mldb. dijete boluje od ekcema, ima jako osjetljivu kožu, kojoj poboljšanje donosi more. Navodi i da su nesporno potrebe djeteta 2,000.00 KM, a što ne odgovara dosuđenom iznosu za izdržavanje. Apelantkinja navodi i da su troškovi postupka odmjereni na nezakonit način jer joj je trebalo naknaditi barem troškove koje je platila za vještačenje, te smatra i da su redovni sudovi pogrešno zaključiti da i ona treba da daje doprinos za izdržavanje djeteta jer je to samo tužiočeva obaveza. Smatra i da je predmetni postupak trajao neosnovano dugo jer je trajao tri godine i traži da joj Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovor na apelaciju
16. Osnovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantkinja poziva, da je pred tim sudom postupak okončan za svega 10 mjeseci, te da činjenica da je apelantkinja ulagala pravne lijekove jer nije bila zadovoljna presudom ne utiče na utvrđene obaveze.
V. Relevantni propisi
17. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase:
Član 77.
O troškovima postupka u bračnom sporu sud će odlučiti po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o razlozima pravičnosti.
Član 78.
U postupku o bračnom sporu primjenjivaće se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
Član 82.
Roditelji imaju dužnost i pravo da svoju maloljetnu djecu izdržavaju na način i pod uslovima određenim ovim zakonom.
Član 232. stav 2.
(2) Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti.
Član 253. st. 2. i 3.
(2) Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.
(3) Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja.
Član 254.
U sporu roditelja o izdržavanju djeteta sud će, roditelju kome je dijete povjereno na zaštitu i vaspitanje, posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta, rad i brigu tog roditelja koju ulaže u vaspitanje i podizanje djeteta.
Član 259. st. 1. i 2.
(1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente.
(2) Ako se plata, penzija ili stalna novčana renta, iz kojih se alimentira izdržavanje ostvaruje u inostranstvu, plaćanje budućih mjesečnih iznosa može se odrediti i u fiksnom iznosu i u valuti u kojoj se ti prihodi ostvaruju. Član 263. stav 1.
(1) Zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda.
18. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 – odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 385. stav 1.
Kad stranka predloži izvođenje dokaza, dužna je da po nalogu suda unaprijed položi iznos potreban za podmirenje troškova koji će nastati povodom izvođenja dokaza.
VI. Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 262511 19 Rev od 5. juna 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. jula 2020. godine, a apelacija je podnesena 18. avgusta 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
23. Apelantkinja pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
25. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vođen povodom tužbe za razvod braka i povjeravanja mldb. djeteta na staranje jednom od roditelja nakon razvoda braka. Prema tome, član 6 stav 1 Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.
c) U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
28. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
29. Ustavni sud zapaža da je konkretan postupak pokrenut tužiočevom tužbom od 19. juna 2017. godine i da je okončan presudom Vrhovnog suda od 5. juna 2020. godine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak na tri sudske instance okončan za tri godine. Nadalje, Ustavni sud zapaža da predmetni postupak po odredbama Porodičnog zakona RS nije hitne prirode, te da se nije radilo o posebno složenom pravnom i činjeničnom pitanju koje su redovni sudovi trebali razriješiti, ali da je u postupku proveden veliki broj dokaza i izvršeno vještačenje finansijske struke. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju trajanje postupka nije prekoračilo granice „razumnog trajanja“ pa su apelantkinjini navodi o dužini trajanja predmetnog postupka neosnovani.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kao jednog od segmenata tog prava.
d) U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava
31. Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava navedene presude tvrdeći da su redovni sudovi donoseći te presude proizvoljno primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
33. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da su redovni sudovi, suprotno apelantkinjinim navodima, dali jasna i argumentovana obrazloženja svojih odluka koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud proveo obiman dokazni postupak, uključujući i vještačenje finansijske struke, te je u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza pri čemu je za svaki dokaz koji je prihvatio, a koji je bio bitan za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, dao detaljno obrazloženje koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno, a koje su prihvatili i Okružni sud i Vrhovni sud. Stoga, Ustavni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti i elemente koji bi ukazivali na to da redovni sudovi nisu, u smislu odredbi člana 253 Porodičnog zakona (prema kojima će sud pri donošenju odluke o visini iznosa za izdržavanje mldb. djeteta voditi računa kako o uzrastu djeteta i potrebama djeteta za školovanje tako i o finansijskim mogućnostima i potrebama lica koje daje izdržavanje), cijenili kao bitne činjenice za donošenje svojih odluka. Dakle, navedenim odredbama Porodičnog zakona je, suprotno apelantkinjinom shvatanju, ustanovljena obaveza utvrđivanja ne samo visine primanja roditelja koji je obavezan na plaćanje izdržavanja za mldb. dijete već i utvrđivanje stvarnih potreba djeteta vezano za njegovu dob. Naime, nesporno je da su redovni sudovi ispitali konkretnu situaciju i činjenice vezane za život parničnih stranaka, uključujući i visinu njihovih mjesečnih primanja koja, dakle, ne predstavljaju jedinu činjenicu na osnovu koje će se utvrditi visina izdržavanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su u procesu donošenja konkretne odluke o visini novčanog izdržavanja mldb. djeteta koji je tužilac dužan davati redovni sudovi, shodno navedenim odredbama člana 253 Porodičnog zakona, pored toga što su utvrdili visinu tužiočevih primanja i njegove finansijske obaveze, uzeli u obzir i potrebe djeteta, te dob mldb. djeteta. Dovodeći u međusobnu vezu navedena utvrđenja, redovni sudovi su zaključili da je apelantkinjin zahtjev kojim je tražila 1.800,00 KM za izdržavanje tada trogodišnjeg djeteta previsoko postavljen jer nema realnih dokaza kakve bi potrebe dijete tih godina imalo, a koje bi se morale finansirati tako velikim novčanim iznosom. Ustavni sud smatra da je navedeno obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
34. Ustavni sud podsjeća i da tužilac ima obavezu plaćanja izdržavanja još dvoje djece iz prethodnog braka, te da su redovni sudovi prilikom donošenja odluke u konkretnom slučaju imali u vidu i navedeno shodno odredbama Porodičnog zakona. Ustavni sud, u vezi s tim, podsjeća na odredbu člana 263 stav 1 Porodičnog zakona prema kojoj zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda. Osim toga, Ustavni sud, u vezi s apelantkinjinim navodima da je jedino tužilac obavezan da daje izdržavanje, a ne i ona, podsjeća na odredbe čl. 82 i 232 Porodičnog zakona prema kojima roditelji imaju dužnost i pravo da svoju malodobnu djecu izdržavaju na način i pod uslovima određenim ovim zakonom, te da su roditelji prvenstveno obavezni da izdržavaju malodobnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti. Dakle, obavezu izdržavanja malodobnog djeteta, suprotno apelantkinjinom shvatanju, imaju oba roditelja u istoj mjeri, pri čemu se, shodno odredbama člana 254 Porodičnog zakona, roditelju kome je dijete povjereno na zaštitu i vaspitanje posebno cijeni kao doprinos za izdržavanje djeteta i rad i briga tog roditelja koje ulaže u vaspitanje i podizanje djeteta. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da je Osnovni sud odluku o troškovima postupka, kako je taj sud i obrazložio, suprotno apelantkinjinim navodima, donio na osnovu člana 77 Porodičnog zakona. Prema navedenoj odredbi, sud će o troškovima postupka u bračnom sporu odlučiti po slobodnoj ocjeni, vodeći računa o razlozima pravičnosti pa Ustavni sud smatra da je i navedeno obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra apelantkinjine navode vezane za proizvoljnu primjenu prava neosnovanim.
Pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek
35. Apelantkinja smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu i pravo na djelotvoran pravni lijek. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantkinja kršenje navedenih prava u suštini veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, te kako je jasno da je apelantkinja imala na raspolaganju pravne lijekove propisane zakonom koje je i koristila, pri čemu činjenica da su pravni lijekovi korišćeni ne podrazumijeva da će oni rezultirati odlukom u korist lica koje ga koristi, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na primjenu prava kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili iznos u visini od 800,00 KM koji tužilac treba da plaća za izdržavanje mldb. djeteta, pri tom vodeći računa o primanjima i apelantkinje i tužioca, obavezama utvrđenim pravosnažnom presudom koje tužilac ima u odnosu na još dvoje djece, te potrebama mldb. djeteta i kada je odluka o troškovima postupka donesena shodno odredbama člana 77 Porodičnog zakona.
37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je predmetni postupak koji po zakonu nije hitan i u kojem nije trebalo razmotriti posebno složena činjenična i pravna pitanja trajao tri godine na tri sudske instance.
38. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije kada apelantkinja tvrdnje o kršenju ovih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje u segmentu primjene prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno i kada je apelantkinja imala na raspolaganju sve zakonom predviđene pravne lijekove koje je nesporno u postupku i koristila, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukom u apelantkinjinu korist ne vodi ka kršenju prava na djelotvoran pravni lijek.
39. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević