Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6782/18 („ALLEGRO PROMET“ d.o.o. Prijedor)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Upravni postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Privatizacija
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6782/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-6782/18, rješavajući apelaciju „ALLEGRO PROMET“ d.o.o. Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ALLEGRO PROMET“ d.o.o. Prijedor podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 015136 17 Uvp od 27. augusta 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „ALLEGRO PROMET“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Branislav Kosić i Sanjin Kosić, advokati iz Banjaluke, podnio je 20. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 015136 17 Uvp od 27. augusta 2018. godine. Na traženje Ustavnog suda, apelant je 20. maja 2020. godine dostavio traženu dokumentaciju.
2. Rješavajući u ponovnom postupku, nakon što je njena prethodno donesena odluka poništena u žalbenom postupku i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno odlučivanje, Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banja Luka, Područna jedinica Prijedor (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) je donijela rješenje broj 21.35/476-6/12 od 14. jula 2014. godine, kojim je utvrđeno da je „Krajina-borac“ a.d. Banjaluka stekla pravo svojine privatizacijom državnog kapitala u D.T.P. „Krajina-borac“ pred Direkcijom za privatizaciju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Direkcija), na nepokretnosti označenoj kao poslovni prostor (u daljnjem tekstu: predmetni poslovni prostor), koji se nalazi u prizemlju poslovno-stambene zgrade ležeće na određenoj katastarskoj čestici, upisane u određenom posjedovnom listu kao suposjed Opštine Prijedor i Đurađa Vranješa, oba sa po 1/2 dijela (po starom premjeru upisano u određeni zemljišno-knjižni uložak vlasništvo u A-I listu u korist državne svojine, a u A-II listu (zgradi) suvlasništvo državne svojine i Đurađa Vranješa, oboje sa po 1/2 dijela). Rješenjem je dalje određeno da će se, nakon pravosnažnosti ovog rješenja, izvršiti upis prava svojine na predmetnom poslovnom prostoru u Knjigu uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža, kao i u drugim javnim evidencijama, u korist ,,Krajina-borac“ a.d. Banjaluka, uz brisanje prethodnih upisa, te je obavezana „Krajina-borac“ a.d. Banjaluka da plati određeni novčani iznos na ime troškova postupka.
3. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.05/476-175/14 od 29. augusta 2014. godine, odbijene su žalbe Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika Prijedor, Grada Prijedora (u daljnjem tekstu: ostali tužioci) i apelanta podnesene protiv rješenja Područne jedinice.
4. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 015136 14 U od 21. decembra 2016. godine, odbijene su tužbe apelanta i ostalih tužilaca podnesene protiv rješenja Republičke uprave.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da da je odredbom člana 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (iz 2011. godine) iza člana 8. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) dodat novi član 8a. koji u stavu 1. propisuje da će na osnovu evidencije o izvršenoj privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, po odredbama Zakona o privatizaciji i odredbama Okvirnog Zakona o privatizaciji preduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Okvirni zakon), Investiciono razvojna banka Republike Srpske a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: IRB RS), po zahtjevu preduzeća, izdati uvjerenje kojim se označavaju nepokretnosti, onako kako su u početnom bilansu stanja (program privatizacije) označene i iskazane u imovini preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije. Dalje je naveo da će na osnovu tog uvjerenja, kao i zemljišno-knjižne i katastarske dokumentacije, izvoda iz sudskog registra o osnivanju preduzeća, a po zahtjevu preduzeća, Republička uprava sprovesti postupak, i nakon izvršenog uviđaja i izjašnjenja od strane lica geodetske struke u pogledu identifikacije zemljišta ispod objekta i zemljišta koje je neophodno za redovnu upotrebu objekta, a po potrebi i izjašnjenja vještaka druge struke, donijeti rješenje kojim se odlučuje o pravu svojine podnosioca zahtjeva na objektu koji je bio predmet privatizacije i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu tog objekta. Ukazao je i da za odlučivanje po zahtjevu za utvrđivanje prava vlasništva u smislu odredbe člana 8a. Zakona o privatizaciji, potrebno da se uz zahtjev dostavi ili u postupku pribavi uvjerenje IRB RS o nepokretnostima iskazanim u početnom bilansu stanja, zemljišno-knjižna i katastarska dokumentacija i izvod iz sudskog registra o osnivanju preduzeća. Okružni sud je istaknuo da po utvrđivanju navedenih činjenica donijet će se rješenje kojim se odlučuje o pravu svojine u korist podnosioca zahtjeva, na objektu koji je bio predmet privatizacije i na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu.
6. Okružni sud je naveo da je ,,Krajina-borac“ a.d. Banjaluka tražio da mu se utvrdi pravo svojine na predmetnom poslovnom prostoru, u skladu sa članom 8a. Zakona o privatizaciji. Dalje je naveo da se u upravnom spisu zatiču svi dokazi propisani članom 8a. Zakona o privatizaciji, koji su izvedeni na održanim raspravama, a iz kojih proizlazi da je predmetni poslovni prostor predstavljao imovinu preduzeća koje je bilo predmet izvršene privatizacije sadržane u Početnom bilansu stanja preduzeća, da je Program privatizacije prednika ,,Krajina-borac“ a.d. Banjaluka odobren rješenjem Direkcije i da je ,,Krajina-borac“ a.d. Banjaluka pravni sljednik tog preduzeća. Ukazao je da su po zahtjevu održane usmene javne rasprave, na kojima su provedeni svi dokazi, te je tokom postupka, pored stranaka čije je učešće propisano članom 8a. Zakona o privatizaciji, omogućeno i učešće Gradu Prijedor i apelantu, kao strankama koje su 20. aprila 2004. godine zaključile ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora, koji je ovjeren 22. decembra 2007. godine (u daljnjem tekstu predmetni ugovor o kupoprodaji). Također je istaknuo da je vještak izvršio identifikaciju predmetnog poslovnog prostora, koja je bliže opisana u obrazloženju presude, pa je ocijenio neosnovanim apelantove navode da se ne radi o istom poslovnom prostoru. Okružni sud je istaknuo da je nespornim utvrđeno da je predmetni poslovni prostor obuhvaćen Programom privatizacije ,,Krajina-borac“ a.d. Banjaluka, te iz rješenja Direkcije od 4. jula 2001. godine, kojim je odobren Program privatizacije pravnog prednika ,,Krajina-borac“ a.d. Banjaluka, proizlazi da je u postupku kontrole Direkcija utvrdila da je dostavljeni Program sačinjen u skladu sa odredbama čl. 8. i 9. Uredbe o utvrđivanju metodologije za pripremu programa za privatizaciju državnog kapitala u preduzećima. Kako apelant i ostali tužioci ničim nisu dokazali da su privatizaciju državnog kapitala osporili u odnosu na predmetni poslovni prostor, Okružni sud je zaključio da u ovom postupku ne mogu pobijati podatke o početnom bilansu stanja i nekretninama koje su bile predmet privatizacije, odnosno da li je predmetni poslovni prostor mogao ući u imovinu preduzeća po metodologiji za pripremu programa za privatizaciju. Kod činjenice da se u konkretnoj pravnoj stvari radi o postupku utvrđivanja prava vlasništva na poslovnom prostoru stečenom privatizacijom državnog kapitala u preduzećima, primjenom odredbe člana 8a. Zakona o privatizaciji, te da je predmetni poslovni prostor ušao u Program privatizacije prednika ,,Krajina-borac“ a.d. Banjaluka, Okružni sud je ocijenio bez uticaja činjenicu da je predmetni poslovni prostor prometovan između Opštine Prijedor i apelanta predmetnim ugovorom o kupoprodaji.
7. Okružni sud je naveo da su Zakonom o privatizaciji poslovni objekti u državnoj svojini koji su se nalazili na upravljanju i gazdovanju u pravnom prethodniku sticaoca postali imovina i svojina pravnog prednika sticaoca prava kao državnog preduzeća, gdje spadaju i nepokretnosti koje nisu u privatnom vlasništvu, pa danom stupanja na snagu Okvirnog zakona priznata su prava entiteta da na svojoj teritoriji propisuju i sprovode privatizaciju imovine koja nije u privatnom vlasništvu i da prihodi od privatizacije pripadaju entitetima na čijoj se teritoriji nalazi ta imovina. Tako su danom upisa u sudski registar svojinske transformacije i promjene oblika iz državnog preduzeća u akcionarsko društvo kao dana nastanka privrednog društva, predmetni poslovni prostori postali svojina sticaoca prava, pa se u konkretnom slučaju i primjenjuje Zakon o privatizaciji, tako da u smislu Zakona o privatizaciji prihodi od privatizacije pripadaju Republici Srpskoj a ne opštini, bez obzira što je opština zaključivala ugovor o kupoprodaji pojedinih poslovnih prostora. U tom smislu je potpuno nebitno po kom osnovu je prije nastanka Republike Srpske, prednik ,,Krajina-borac“ a.d. Banjaluka koristio predmetne poslovne prostore u društvenoj svojini, već je bitno da su se oni nalazili u društvenoj (državnoj) svojini Republike Srpske, pa privatizacija nepokretnosti u preduzećima u smislu Zakona o privatizaciji i ne smatra se prometom, imajući u vidu da se u postupku privatizacije određeni procenat i izdvaja u korist Fonda za restituciju Republike Srpske. Istaknuo je da je potpuno bez uticaja to što je Opština Prijedor te poslovne prostore nakon njihove nacionalizacije davala u zakup, budući da poslovni prostori koje je koristilo društveno odnosno državno preduzeće podliježu privatizaciji, pa su u krajnjem i privatizovani u postupku pred Direkcijom. Zbog navedenog je, po mišljenju Okružnog suda, pravilno odlučeno kao u drugostepenom aktu, a na šta ne utiče to što se pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci vode postupci za utvrđivanje prava vlasništva na tim poslovnim prostorima, imajući u vidu odredbe člana 8a. Zakona o privatizaciji. S tim u vezi, naglasio je da su opštine bile ovlašćene da na osnovu odluke nadležnih organa opštine, poslovne prostore koji su predstavljali društvenu svojinu, a kojima je upravljala opština u smislu člana 28. i 40. Zakona o prometu zemljišta i zgrada daju na korištenje radnim organizacijama odnosno OOUR-ima bez naknade, tako da su ti poslovni prostori predstavljali osnovna sredstva privatizovanog preduzeća jer je u njima to preduzeće obavljalo poslovnu djelatnost kojom se bavilo. Dalje je obrazložio da su kasnije ti poslovni prostori pretvaranjem društvene u državnu svojinu, stupanjem na snagu Zakona o prenosu sredstava društvene svojine u državnu svojinu 25. aprila 1993. godine, postali državna svojina, te je potom i izvršena privatizacija tih poslovnih prostora.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 015136 17 Uvp od 27. augusta 2018. godine, odbijeni su zahtjevi apelanta i ostalih tužilaca za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, te odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovani navodi da se u konkretnom slučaju nije mogao primijeniti član 8a. Zakona o privatizaciji, kojeg je Okružni sud pravilno tumačio, zaključujući da se odnosi na predmetni poslovni prostor. S tim u vezi, ukazao je da je ,,Krajina-borac“ a.d. Banjaluka pribavilo neophodno uvjerenje IRB RS od 26. augusta 2010. godine i uvjerenje od 21. juna 2012. godine, kao i rješenje Ministarstva finansija Republike Srpske od 5. novembra 2010. godine kojim se ponavljaju navodi iz rješenja od 4. jula 2001. godine. Dalje je ukazao da je prvostepeni organ izveo sve relevantne dokaze propisane stavom 2. člana 8a. Zakona o privatizaciji, na osnovu čega je usvojio zahtjev „Krajina-borac“ d.o.o. Banjaluka. Po mišljenju Vrhovnog suda, nisu osnovani navodi apelanta i ostalih tužilaca da je prvostepeni organ bio u obavezi da prekine upravni postupak dok sud u parničnom postupku ne odluči o tužbenom zahtjevu ,,Krajina-borac“ a.d. Banjaluka za utvrđivanje ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, iz razloga navedenih u presudi Okružnog suda koje prihvata i ovaj sud. S tim u vezi, obrazložio je da nije sporno da je izvršen promet predmetnog poslovnog prostora predmetnim ugovorom o kupoprodaji, što nije uslov za prekid postupka u smislu čl. 132. i 133. Zakona o opštem upravnom postupku, dok se ne okonča parnični postupak, s obzirom da od tog pitanja ne zavisi rješenje o glavnom pitanju. Dalje je obrazložio da utvrđivanje prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru stečenom privatizacijom državnog kapitala u smislu člana 8a. Zakona o privatizaciji spada u isključivu nadležnost Republičke uprave, u konkretnom slučaju Područne jedinice.
10. Po mišljenju Vrhovnog suda, nije pravilan stav apelanta da članom 8a. Zakona o privatizaciji nisu stavljene van snage odredbe Zakona o privatizaciji poslovnih zgrada, poslovnih prostorija i garaža (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji poslovnih zgrada), kao i da se odredbe člana 8a. ne mogu retroaktivno primijeniti na poslovne prostorije koji su bili predmet privatizacije po Zakonu o privatizaciji poslovnih zgrada. S tim u vezi, obrazložio je da je predmetni poslovni prostor bio označen i iskazan u rješenju Direkcije od 4. jula 2001. godine kao imovina ,,Krajina-borac“ a.d. Banjaluka, a predmetni ugovor o kupoprodaji je zaključen 20. aprila 2004. godine (u presudi očitom omaškom navedeni 24. april 2004. godine) između Opštine Prijedor, kao prodavca i apelanta, kao kupca (ovjeren 22. novembra 2007. godine, nakon čega je rješenjem od 15. januara 2008. godine dozvoljen upis prava svojine u korist apelanta). Dalje je oberazložio da je odredbom člana 22. Zakona o privatizaciji poslovnih zgrada propisano da na dan stupanja na snagu ovog zakona (stupio na snagu 19. novembra 2004. godine) prestaje da važi Zakon o upravljanju i gazdovanju poslovnim prostorom u državnoj svojini, kao i sve odluke organa opština ili gradova koje se odnose na prodaju iz člana 3. ovog zakona. Kako je članom 3. stav 2. Zakona o privatizaciji poslovnih zgrada propisano da se nekretninama smatraju i nekretnine koje su po zakonu prešle iz društvene u državnu svojinu, kao i nekretnine koje su nakon 25. aprila 1993. godine stečene državnim kapitalom, ako ne podliježu privatizaciji državnog kapitala u preduzećima i bankama po posebnom zakonu (tačka 2. stav 2. člana 3.), po mišljenju Vrhovnog suda, proizilazi da je Opština Prijedor prodala predmetni poslovni prostor koji je bio obuhvaćen privatizacijom državnog kapitala u preduzećima, iskazan kao imovina ,,Krajina-borac“ a.d. Banjaluka.
11. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant ističe da je, kao savjestan kupac, zaključio pravni posao sa Opštinom Prijedor i upisom u Knjigu uloženih ugovora stekao pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru. Nadalje, smatra da Okružni sud nije nadležan da u upravnom sporu, bez prethodnog odlučivanja o pravnoj valjanosti predmetnog ugovora o kupoprodaji, briše upisano pravo svojine apelanta i određuje upis ,,Krajina-borac“ a.d. Banjaluka kao vlasnika, i to na osnovu propisa koji ne regulišu pitanje sticanja prava svojine na nepokretnostima i koji su stupili na snagu nakon propisa po kojem su nekretnine privatizovane i prodane drugim licima. Također ističe da je zbog nezakonite odluke Okružnog suda doveden u podređeni položaj u parničnom postupku koji se vodi radi utvrđenja ništavosti predmetnog ugovora o kupoprodaji. Dalje ističe da nije stavljeno van snage rješenje na osnovu kojeg je Opština Prijedor upisana kao vlasnik i posjednik predmetnog poslovnog prostora, da su ,,Krajina-borac“ a.d. Banjaluka i „Borac-Travnik“ samo zakupci, te da u tabeli sa podacima o građevinskim objektima ne postoje katastarske i zemljišnoknjižne oznake pa smatra da se na radi o istom poslovnom prostoru. Apelant navodi i da je prodaja predmetnog poslovnog prostora izvršena u skladu sa Zakonom o privatizaciji poslovnih zgrada, koji je stupio na snagu 2004. godine, dok je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o privatizaciji stupio na snagu 2011. godine i njime nisu stavljene van snage odredbe Zakona o privatizaciji poslovnih zgrada, pa se odredba člana 8a. ne može retroaktivno primjenjivati na poslovne prostorije koje su bile predmet privatizacije po posebnom propisu – Zakonu o privatizaciji poslovnih zgrada.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud uočava da su Vrhovni sud, kao i Okružni sud prije njega, detaljno i jasno obrazložili razloge kojim su se vodili kada su zaključili da su ispunjeni uslovi iz člana 8a. Zakona o privatizaciji za utvrđenje da je „Krajina-borac“ a.d. Banjaluka stekla pravo svojine privatizacijom državnog kapitala na predmetnom poslovnom prostoru, kao i razloge zbog kojih nema uticaja činjenica da je predmetni poslovni prostor prometovan između Opštine Prijedor i apelanta predmetnim ugovorom o kupoprodaji. Osim toga Vrhovni sud je obrazložio i uticaj odredbi Zakona o privatizaciji poslovnih zgrada na konkretan slučaj, koje obrazloženje se ne čine proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević