Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-337/19 (T. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-337/19
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 337/19, rješavajući apelaciju Tomislava Mastikose, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Tomislava Mastikose podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 099650 18 Gž od 20. septembra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Tomislav Mastikosa (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 22. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud ) broj 96 0 P 099650 18 Rev od 14. januara 2019. godine i Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 099650 18 Gž od 20. septembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 6863/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju broj AP 6863/18 koju je apelant podnio 22. novembra 2018. godine protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 099650 18 Gž od 20. septembra 2018. godine zbog toga što je pred Apelacionim sudom bio u toku postupak povodom njegove revizije. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovno podnese apelaciju u kojoj je dužan da na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8. Ostale odluke, navede i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Apelacionog suda, te Distrikta Brčko BiH koji je u predmetnom postupku imao procesnu poziciju prvotuženog (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kojeg zastupa zakonski zastupnik Pravobranilaštva Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), Selima Hasanovića i Osmana Mujčinovića (u daljnjem tekstu: drugotuženi i trećetuženi), zastupanih po punomoćniku Senadi Kusturica, advokatu iz Brčkog, zatraženo je 29. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Osnovni sud, Apelacioni sud, prvotuženi putem Pravobranilaštva i Senada Kusturica kao punomoćenik drugotuženog i trećetuženog su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 8. juna do 30. juna 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 099 650 16 P od 23. februara 2018. godine (stav I izreke presude) obavezani su prvotuženi, drugotuženi i trećetuženi da apelantu solidarno naknade nematerijalnu štetu iz osnova štetnog događaja od 20. augusta 2013. godine, i to na ime pretrpljenih bolova iznos od 2.450,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 1.050,00 KM i iznos od 1.050,00 KM na ime duševnih boli zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti, sve zajedno sa zakonskom kamatom počev od 23. februara 2018. godine pa do konačne isplate. Stavom II izreke presude apelant je odbijen s viškom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa na ime naknade nematerijalne štete kao neosnovanim, dok je stavom III izreke presude apelant obavezan da tuženim solidarno naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 462,16 KM.
7. Iz obrazloženja presude Osnovnog suda proizlazi da je apelant 20. septembra 2016. godine podnio tužbu protiv tuženih radi naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih boli, na ime pretrpljenog straha i na ime pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti, nastalih kao posljedica lišavanja slobode apelanta od strane drugotuženog i trećetuženog 20. augusta 2013. godine. Osnovni sud je u toku postupka proveo brojne dokaze precizirane na strani 2. predmetne presude. Ocjenom izvedenih dokaza je kao nesporno utvrđeno da su apelanta nakon učinjenog prekršaja iz čl. 8. i 23. Zakona o javnom redu i miru Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o javnom redu i miru), zbog postojanja opasnosti da će nastaviti s činjenjem istovrsnog prekršaja (jer je bio u vidno alkoholiziranom stanju) 20. augusta 2013. godine slobode lišili drugotuženi i trećetuženi, inače zaposlenici prvotuženog (policajci Policije Distrikta Brčko BiH).
8. Uvidom u Rješenje o prekršaju Osnovnog suda broj 96 0 Pr 068319 13 Pr od 4. decembra 2013. godine utvrđeno je da je apelant kao okrivljeni 20. augusta 2013. godine, upravljajući motornim vozilom marke i registarske oznake kao u obrazloženju presude, ušao u pješačku zonu, parkirao vozilo, te pojačao muziku koja je ometala građane u noćnom odmoru, čime je počinio prekršaj iz člana 23. Zakona o javnom redu i miru, zbog čega mu je izrečena novčana kazna od 100 KM, te što je u isto vrijeme narušio javni red i mir ometanjem vršenja službenih poslova i zadataka drugotuženog i trećetuženog tako što je odbio postupiti po njihovom naređenju da prestane s narušavanjem javnog reda i mira, čime je počinio prekršaj iz člana 8. citiranog zakona, te mu je izrečena novčana kazna od 500 KM, zbog čega mu je sud za oba počinjena prekršaja izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 550,00 KM. Uvidom u Presudu Osnovnog suda broj 96 0 K 086642 14 K od 23. novembra 2015. godine također je utvrđeno da su tom presudom drugotuženi i trećetuženi proglašeni krivim zato što su, nakon lišavanja slobode apelanta i njegovog vezivanja, iako to nije bilo neophodno i isključivo potrebno, njega zlostavljali u službi tako što su ga nakon lišenja slobode udarali, zbog čega su proglašeni krivim jer su počinili krivično djelo zlostavljanja u službi iz člana 179. Krivičnog zakona Distrikta Brčko BiH, pa im je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca. Povodom žalbi drugotuženog i trećetuženog Apelacioni sud je Presudom broj 96 0 K 082642 16 Kž od 26. maja 2016. godine prvostepenu presudu preinačio u pogledu krivičnopravne sankcije tako što je drugotuženom i trećetuženom izrekao uvjetnu osudu.
9. Reprodukcijom videosnimka u parničnom spisu (izuzetog u kopiji iz spisa ovog suda broj 96 0 K 086642 14 K) Osnovni sud je dalje utvrdio da je iz navedenog snimka vidan momenat lišenja slobode apelanta, njegovog „stavljanja pod kontrolu“ i uvođenja u policijski auto (objavljen na internetu), kao i izvođenja iz auta i uvođenja u zgradu Policije Distrikta Brčko BiH (videonadzor Policije Distrikta Brčko BiH). U vezi s tim također je utvrđeno da je cijeli događaj snimljen s obližnje zgrade, da je apelant snimak tog cijelog događaja dobio od Jasmina Kadrića, koji je apelant dalje umnožio u dvadeset primjeraka i podijelio tako što je jedan snimak dao novinaru Edinu Ražancu koji ga je i objavio na internetu, dakle snimak je na navedeni način dospio u javnost objavljivanjem na internetu.
10. U obrazloženju presude su dalje prezentirani nalazi vještaka medicinske struke: dr. Fikreta Begića (koji je izvršio prvi zdravstveni pregled apelanta nakon štetnog događaja), dr. Zijaha Begića, prof. dr. Zdenka Cihlarža, specijaliste sudske medicine, dr. Stanislava Mihajlovića, specijaliste opće hirurgije i onkologije i nalaza i mišljenja vještaka dr. Milana Purića, specijaliste psihijatrije. Osnovni sud je odbio kao neosnovan prigovor prvotuženog nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim je ukazao na odredbu člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je propisano da pravno lice odgovara za štetu koju je njegov organ prouzrokovao trećem licu u vršenju ili u vezi s vršenjem svoje funkcije. Istaknuto je da je odredbom člana 141. stav 1. Zakona o policijskim službenicima Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) određena odgovornost Distrikta Brčko BiH za štetu pričinjenu fizičkim i pravnim licima nastalu postupanjem policijskih službenika u vršenju ili u vezi s vršenjem zadataka policije. Dalje je utvrđeno da je osnovan prigovor prvotuženog podijeljene odgovornosti jer je apelant puštanjem glasne muzike iz motornog vozila i odbijanjem da postupi po naređenju drugotuženog i trećetuženog sam i u skladu s odredbom člana 192. ZOO doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, u omjeru od 30%. Sud, također, nije prihvatio nalaz vještaka medicinske struke dr. Zijaha Begića od 23. augusta 2013. godine na koji se apelant poziva jer je, dovodeći navedeni nalaz vještaka i povrede opisane u nalazu imenovanog vještaka u vezu s ostalim nalazima vještaka, ocijenio da povrede opisane u nalazu tog vještaka nisu rezultat štetnog događaja, već da potječu iz neke druge radnje. Cijeneći utvrđen stepen i jačinu trajanja fizičkih boli (jakog intenziteta u trajanju od dva sata, srednjeg intenziteta dva dana i slabog intenziteta naredna tri dana), kao i stepen intenziteta i dužinu trajanja straha (strah jakog intenziteta u trajanju od šest sati, strah srednjeg intenziteta u trajanju od dva dana i strah slabog intenziteta u trajanju od jednog dana, da je nastalim strahom narušena psihička ravnoteža u trajanju od 12 do 15 mjeseci), težinu i karakter nastale tjelesne povrede kod apelanta, Osnovni sud je utvrdio da apelantu shodno odredbi člana 200. ZOO pripada pravična naknada zbog pretrpljenih fizičkih bolova, zbog straha u iznosima kao u izreci presude. U pogledu odgovornosti drugotuženog i trećetuženog Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 154. stav 1. ZOO. S obzirom na naprijed navedeno, Osnovni sud je ocijenio da su drugotuženi i trećetuženi opisanim zlostavljanjem apelanta povrijedili apelantov ugled i čast (jer nema nikakve sumnje da je u radnjama zlostavljanja bila sadržana i povreda apelantovog ljudskog dostojanstva, odnosno sud nalazi i logičnim apelantov dio iskaza o tome da je bio izložen podsmjehu i drugačijem odnosu od strane trećih lica nakon štetnog događaja). Pri tome je Osnovni također ocijenio osnovanim prigovor tuženih o podijeljenoj odgovornosti, odnosno apelantov doprinos nastanku štetnog događaja (koji se ogleda u puštanju glasne muzike iz motornog vozila, odbijanju da se postupi po naređenjima drugotuženog i trećetuženog kao policijskih službenika i sl.), na osnovu čega je zaključio da je i sam apelant, shodno članu 192. ZOO, doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila, zbog čega je ovaj sud iznose na ime naknada koje je dosudio apelantu smanjio za omjer od 30%.
11. Kod tako utvrđenog stanja da su drugotuženi i trećetuženi nanijeli apelantu povrede koje su kvalificirane kao lake tjelesne povrede uslijed kojih je ovaj trpio strah i fizičke bolove u određenom trajanju i jačini, odnosno duševne boli, taj sud je zaključio da apelantu nesporno pripada naknada nastale nematerijalne štete u skladu sa članom 200. ZOO, ali i da taj iznos naknade treba umanjiti za omjer njegovog doprinosa visini štete, na osnovu čega je odlučeno kao u stavu I izreke presude, dok je apelant s viškom tužbenog zahtjeva odbijen (stav II izreke presude). O visini zakonske zatezne kamate taj sud je odlučio primjenom odredbe člana 277. ZOO, a u vezi sa članom 3. Zakona o visini stope zatezne kamate, pa je apelantu na dosuđeni iznos naknade štete dosuđena i zakonska zatezna kamata počev od dana presuđenja pa do konačne isplate.
12. Odluka o troškovima postupka donesena je primjenom odredbi čl. 119. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 116. i članom 129. st. 1. i 2. citiranog zakona. Sud je u tom kontekstu prvo cijenio povodom kojeg dijela tužbenog zahtjeva su nastali pojedini parnični troškovi u pojedinim fazama parnice, a obračunao ih je prema vrijednostima spora u tim fazama, pri tome imajući u vidu apelantov uspjeh u tim fazama. Zatim je ukazano da je sud apelantu, s obzirom na označenu vrijednost spora u vrijeme podnošenja tužbe (11.500,00KM), te na to da apelantov uspjeh u sporu iznosi 40%, utvrdio troškove za preduzete radnje u toku postupka u iznosu od 1.230, 00 KM. S druge strane, sud je dosudio i troškove postupka prvotuženom srazmjerno uspjehu u sporu od 60% u iznosu od 834,60 KM, dok su drugotuženom i trećetuženom dosuđeni troškovi vještačenja medicinske struke u punom iznosu od 250,00 KM, te troškove postupka koji se odnose na nagradu za sastavljanje odgovora na tužbu, pristup na ročištima su im dosuđeni na osnovu Tarife o nagradama i naknadama troškova za advokate Federacije BiH. Na kraju je utvrđeno da im na ime troškova postupka pripada iznos od 857,56 KM. Dalje je obrazloženo da je Osnovni sud pristupio procesnoj kompenzaciji utvrđenih iznosa dosuđenih na ime troškova postupka između apelanta s jedne strane i tuženih s druge strane, te donio odluku kao u stavu III izreke presude.
13. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 099650 18 Gž od 20. septembra 2018. godine žalba tuženih je djelimično usvojena i Presuda Osnovnog suda od 23. februara 2018. godine preinačena u stavu I izreke tako što su tuženi obavezani da apelantu solidarno nadoknade nematerijalnu štetu u nižem iznosu od onog koji je utvrđen prvostepenom presudom, i to na ime pretrpljenih fizičkih bolova u iznosu od 126,00 KM i na ime pretrpljenog straha iznos od 87,50 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. februara 2018. godine pa do konačne isplate, dok je apelant odbijen s viškom tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog iznosa. Također je preinačen stav III izreke presude prvostepenog suda tako što je apelant obavezan da prvotuženom na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.391,00 KM, a drugotuženom i trećetuženom iznos od 2.524,80 KM. Apelantov zahtjev za naknadu troška za sastavljanje odgovora na žalbu je odbijen kao neosnovan.
14. U obrazloženju presude je navedeno da tuženi osporavaju presudu prvostepenog suda zbog povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelacioni sud je odbio žalbene navode prvotuženog u pogledu nedostatka pasivne legitimacije, zaključivši da prvotuženi ovim navodima nije doveo u pitanje stav prvostepenog suda. Apelacioni sud je dalje ukazao da je apelant, između ostalog, tražio da sud donese odluku kojom će obavezati tužene da mu solidarno naknade nematerijalnu štetu na ime pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti (zbog toga što je snimak navedenog zlostavljanja nad njim dospio u javnost, odnosno na internetske portale, zbog čega je bio predmet podsmijeha i omalovažavanja od strane trećih lica), te je u toku postupka, na okolnosti utvrđivanja pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti predložio vještačenje po vještaku dr. Milanu Puriću. Vještak je na navedene okolnosti proveo vještačenje, te je nakon provedenog psihijatrijskog razgovora i pregleda apelanta došao do zaključka (utvrđenja) da je apelant uslijed povrede ugleda i časti trpio duševnu patnju srednjeg stepena u trajanju od tri sata i duševnu patnju slabog stepena u trajanju od tri sedmice, a koje se ogledaju u sramoti koja mu je nanesena fizičkim zlostavljanjem. Dalje je naveo da je apelant bio bespomoćan pri dospijevanju ovih činjenica u javnost, kod toga da se pod javnošću podrazumijevaju „ostali policajci (posmatrači) koji su učestvovali u predmetnom postupanju, te eventualni posmatrači (na snimku se ne vide na ulici) iz okolnih zgrada“, i kod toga da je „šira javnost upoznata plasiranjem snimka dijela događaja putem elektronskih medija, za šta je, kako je u izjavi naveo sam apelant, bio zainteresiran i dao saglasnost, što znatno relativizira (ne uklanja sasvim) subjektivnu psihičku tegobu po ovom osnovu“ s obzirom na to da „motiv da se javnost upozna povećava kapacitet tolerancije psihičkih tegoba, značajno smanjujući njihov intenzitet i trajanje“. Apelacioni sud je u vezi s tim ukazao na sadržaj odredbe člana 200. ZOO, te istakao da je navedenim članom uređen pojam naknade nematerijalne štete, kao i uvjeti koji se moraju ispuniti kako bi oštećeni stekao pravo na novčano, materijalno zadovoljenje (satisfakciju).
15. Imajući u vidu navedeno, apelacioni sud smatra da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju, utvrđujući pravo na eventualnu naknadu ovog vida nematerijalne štete (zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti), trebao da ima u vidu okolnosti slučaja kao što su mjesto i vrijeme nastanka štetnog događaja, dob, spol i zanimanje apelanta, broj ljudi pred kojima se zbio štetni događaj, kao i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, tj. psihijatra (na okolnosti dužine i intenziteta trajanja duševnih patnji) kako bi na osnovu navedenih okolnosti (parametara) utvrdio postojanje osnova za dosuđenje naknade za ovaj vid nematerijalne štete. U vezi s tim je istakao da se naknada nematerijalne štete za povredu ugleda, časti i prava ličnosti priznaje samo u onim slučajevima kada je navedena povreda izuzetno teška tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati naročito intenzivnu duševnu bol, odnosno da se novčana naknada (materijalna satisfakcija) zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti može dosuditi (priznati) samo u slučaju kada je povrijeđeni, u konkretnom slučaju apelant, pretrpio naročito jaku duševnu patnju koja, prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine, uzrokuje jasno manifestiranu povredu ugleda, časti i prava čovjekove ličnosti. Dakle, imajući u vidu da je prema nalazu vještaka psihijatra apelant uslijed povrede ugleda i časti trpio duševnu patnju srednjeg stepena u trajanju od tri sata i duševnu patnju slabog stepena u trajanju od tri sedmice, dakle duševnu patnju koja nije bila naročito jaka, i kod toga da je apelant sam doprinio da sporni snimak njegovog zlostavljanja bude dostupan široj javnosti (objavljen na internetu), to, prema ocjeni tog suda, nisu ispunjeni uvjeti da bi se apelantu, u smislu odredbe člana
200. ZOO dosudila naknada nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti.
16. Apelacioni sud, također, smatra da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana
200. ZOO u pogledu dužine i intenziteta trajanja fizičkog bola i pretrpljenog straha koji je apelant trpio kao posljedicu fizičkog zlostavljanja i kada mu je Osnovni sud u skladu s Orijentacionim kriterijima od 1. jula 2010. godine dosudio iznos od 2.500,00 KM za pretrpljene fizičke bolove, iznos od 1.500,00 KM za pretrpljeni strah (iznosi umanjeni za 30% srazmjerno omjeru apelantovog doprinosa nastanku štete), ocijenivši da navedeni iznosi ne predstavljaju pravičnu novčanu naknadu (satisfakciju) za ove vidove nematerijalne štete. U vezi s tim Apelacioni sud je istakao da je prvostepeni sud apelantu dosudio naknadu štete u skladu s Orijentacionim kriterijima koji više nisu bili u primjeni, tj. navedene naknade nisu dosuđene „u okviru Orijentacionih kriterija, odnosno mjerila pravične novčane [naknade] Apelacionog suda […] koji su u primjeni od 1. 4. 2016. godine, kod toga da je tužba u ovoj stvari podnesena 20. 9. 2016. godine i kod toga da se Orijentacioni kriteriji od 1. 4. 2016. godine primjenjuju u svim sporovima pred Osnovnim sudom […] u kojima glavna rasprava nije zaključena do 1. 4. 2016. godine“. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je prvostepeni sud primijenio Orijentacione kriterije, odnosno mjerila pravične naknade, koji više nisu u primjeni. Stoga je prvostepena presuda u pogledu iznosa dosuđene naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove, odnosno strah, preinačena tako da su iznosi umanjeni primjenom relevantnih Orijentacionih kriterija, a imajući u vidu dužinu i intenzitet njihovih trajanja koji su utvrđeni u prvostepenom postupku. Istaknuto je da je naknada za ove vidove štete utvrđena u skladu s Orijentacionim kriterijima, odnosno mjerilima pravične novčane naknade „koje je verificirala praksa sudova Distrikta i koji su kao imovinsko-pravni standardi sastavni dio imovinskog prava“, te da je stoga prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo. Stoga je Apelacioni sud, primjenom odredbe člana 338. stav 1. tačka 4. ZPP, žalbu tuženih djelimično uvažio i prvostepenu presudu u stavu I izreke preinačio. U vezi s tim također je ukazao da je odredbom člana 130. stav 2. ZPP propisano da ako sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučit će i o troškovima cijelog postupka, pa je primjenom odredbi člana 119. stav 3. i člana 129. citiranog zakona obavezao apelanta da prvotuženom na ime naknade troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.391,00 KM, a drugotuženom i trećetuženom iznos od 2.524,80 KM, imajući u vidu da je apelantov uspjeh u ovom parničnom postupku neznatan i da iznosi 1,85%.
17. Apelacioni sud je Rješenjem broj 96 0 P 099650 18 Rev od 14. januara 2019. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu, kao i zahtjev drugotuženog i trećetuženog za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na reviziju. U obrazloženju rješenja Apelacioni sud je ukazao na sadržaj člana 346. ZPP prema kojem je revizija ograničena imovinskim cenzusom (kriterijem vrijednosti spora), i to onog dijela pravomoćne drugostepene presude koji se pobija revizijom i bez obzira na to da li se tužbeni zahtjev odnosi na potraživanje u novcu ili ne. Dakle, da bi revizija bila dopuštena, vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude donesene u drugom stepenu koji se pobija revizijom mora prelaziti iznos od 30.000,00 KM, što u okolnostima konkretnog predmeta nije slučaj. Osim toga, Apelacioni sud je zahtjev drugotuženog i trećetuženog za naknadu troška za sastavljanje odgovora na reviziju odbio primjenom odredbe člana 354. stav 2. ZPP. IV.Apelacije a)Navodi iz apelacija
18. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo zabrane torture, neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava jer je osporenom presudom odbijen njegov zahtjev za naknadu štete zbog nastalih duševnih boli uslijed povrede prava ličnosti, kao i zbog naknade štete za pretrpljeni fizički bol i strah, naročito kada se oni dovedu u vezu s odlukom o troškovima parničnog postupka. Dakle, drugostepeni sud je, kako navodi, preinačio prvostepenu presudu pozivajući se na Orijentacione kriterije, na koji način mu je dodijeljena naknada štete zbog pretrpljenog fizičkog bola i straha uslijed „premlaćivanja“, dok ga je istovremeno obavezao da tuženim naknadi troškove parničnog postupka, na koji način je, kako ističe, doveden u apsurdnu situaciju da plaća naknadu licima za koja je nesporno utvrđeno da su ga zlostavljala. U vezi s tim apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut ponižavajućem postupanju jer je u okolnostima konkretnog predmeta nesporno da je od strane drugotuženog i trećetuženog bio izložen ponižavajućem postupanju. Ovakvim postupanjem smatra da mu je ujedno povrijeđeno i pravo na imovinu jer je, kako navodi, njegov imovinski zahtjev zasnovan na zakonu. Dakle, apelant tvrdi da dosuđena naknade štete, umjesto da predstavlja adekvatnu satisfakciju, „očigledno ne zadovoljava standard pravičnosti“. Apelant, dalje, tvrdi da je osporena odluka u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka proizvod proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim apelant je ukazao da je odredbom člana 120. stav 2. ZPP propisano: „Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može, s obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.“ Dakle, apelant osporava presudu drugostepenog suda zbog proizvoljnog postupanja u dijelu kojim je obavezan da tuženim na ime troškova parničnog postupka isplati iznose kao u izreci presude tog suda.
b)Odgovori na apelacije
19. Apelacioni sud smatra da je osporena presuda pravilna i zakonita, te predlaže da se apelacije odbije kao neosnovana.
20. Osnovni sud apelantove navode, također, smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. U odgovoru na apelaciju prvotuženi ističe da apelantove navode smatra neosnovanim te stoga predlaže da se apelacija odbije. Također smatra nejasnim apelantovo pozivanje na „ponižavajuće postupanje“ s obzirom na njegov tužbeni zahtjev koji se tiče naknade štete zbog povrede časti i ugleda. Tvrdi da je osporenom presudom apelantu dosuđena pravična naknada u pogledu primjene Orijentacionih kriterija od 1. aprila 2016. godine, za što smatra da je osporenom odlukom suda dato jasno i argumentirano obrazloženje.
22. Drugotuženi i trećetuženi u odgovoru na apelaciju ističu da predmetnu apelaciju smatraju neosnovanom jer je, kako navode, osporenom odlukom suda na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo. Dakle, tvrde da je apelantu dosuđena visina naknade na ime nematerijalne štete, pravilno i u skladu sa zakonom.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“ br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 129.
(1)O naknadi troškova odlučuje sud na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja.
(2)Stranka je dužna da u zahtjevu opredijeljeno navede troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna da stavi najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako se radi o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna da zahtjev za naknadu troškova stavi u prijedlogu o kome sud treba da odluči.
(3)O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.
(4)U toku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne zavisi od odluke o glavnoj stvari.
(5)U slučaju iz člana 123 ovog zakona, ako povlačenje tužbe ili odustanak od pravnog lijeka nije izvršen na raspravi, zahtjev za naknadu troškova može se staviti u roku od 15 dana po prijemu obavještenja o odustanku, odnosno povlačenju tužbe.
Član 130. stav (2.)
[…] (2) Kad sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučuje o troškovima cijelog postupka.
Član 338. stav (1) tačka 4) Apelacioni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
[...] 4)ako smatra da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) u relevantnom dijelu glasi:
Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
27. Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom slučaju osporava, između ostalog, i Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 P 099650 18 Rev od 14. januara 2019. godine (koje je apelant primio 19. januara 2019. godine) kojim je apelantova revizija odbačena kao nedozvoljena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 099650 18 Gž od 20. septembra 2018. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantovom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantove navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 6863/18 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je apelant osporenu presudu Apelacionog suda primio 4. oktobra 2018. godine, a da je apelacija broj AP 6863/18 podnesena 22. novembra 2018. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Apelacionog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava BiH i člana 3. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
32. Ustavni sud zapaža da se postupak koji je okončan osporenom presudom Apelacionog suda odnosi na postupak naknade nematerijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode. Dakle, nesporno je da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
33. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava jer osporenom presudom nije udovoljeno njegovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda i časti, te fizičkih bolova i straha u traženom iznosu, posebno kada se odlučenje suda dovede u vezu s dosuđenim troškovima parničnog postupka, koje je dužan isplatiti licima za koja je, kako navodi, „utvrđeno da su ga zlostavljala“.
34. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
36. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke ne nalazi proizvoljnost u utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, zapaža da je Apelacioni sud, odlučujući o žalbi tuženih, na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostepenim sudom, preinačio presudu tog suda tako što je utvrdio da u smislu odredbe člana 200. ZOO nisu ispunjeni uvjeti da se apelantu dosudi naknada štete na ime pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda i časti, što mu je dosuđena naknada štete na ime fizičkih bolova i straha, također, primjenom citirane odredbe ZOO, pri tome imajući u vidu Orijentacione kriterije, odnosno mjerila pravične novčane [naknade] Apelacionog suda […] koja su u primjeni od 1. aprila 2016. godine. Dakle, imajući u vidu navedeno, drugostepeni sud je preinačio i odluku o troškovima parničnog postupka primjenom odredbe člana 130. stav 2. ZPP kojom je jasno definirana obaveza suda da će u slučaju da sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odlučiti o troškovima cijelog postupka.
37. Pri tome, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja zapaža da je osporenom odukom dato jasno i argumentirano obrazloženje odredbe člana 200. ZOO kojom je regulirano pitanje visine i uvjeta za dosuđivanje štete, odnosno da je visina naknade zapravo determinirana činjenicama svakog konkretnog predmeta i da treba izvršiti njenu konkretizaciju. Dakle, u dijelu odluke tog suda kojom je utvrđeno da u smislu odredbe člana 200. ZOO nisu ispunjeni uvjeti da se apelantu dosudi naknada štete na ime pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda i časti, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju odluke drugostepenog suda dato jasno i argumentirano obrazloženje da shodno citiranom članu ZOO uvjet da bi se apelantu dosudila naknada štete na ime pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda i časti je da procjenom vještaka psihijatra bude konstatirano da je apelant pretrpio naročito jaku duševnu patnju, koja, prema svom intenzitetu, trajanju i prilikama sredine, uzrokuje jasno manifestiranu povredu ugleda, časti i prava čovjekove ličnosti. Međutim, kako u konkretnom slučaju, prema mišljenju psihijatra, apelant nije pretrpio naročito jaku duševnu bol prema intenzitetu i trajanju, Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke ne nalazi proizvoljnost u utvrđenom činjeničnom stanju, ni u primjeni materijalnog prava.
38. Ustavni sud, također, zapaža da je sud u osporenoj odluci dao jasno i argumentirano obrazloženje u dijelu dosuđene naknade na ime pretrpljenih fizičkih boli, primjenom odredbe člana
200. ZOO i relevantnih važećih odredbi Orijentacionih kriterija, a ne onih koje je primijenio prvostepeni sud, a koji nisu važili u vrijeme odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu. Naime, iz obrazloženja presude jasno proizlazi da je sud dužinu i intenzitet trajanja fizičkih bolova i straha kod apelanta, shodno odredbi člana 200. ZOO, doveo u vezu s verificiranim Orijentacionim kriterijima koji su bili u primjeni (1. aprila 2016. godine), pri čemu iz obrazloženja osporene presude ne proizlaze elementi proizvoljnosti u primjeni navedenih propisa na apelantovu štetu.
39. Dovodeći stav Apelacionog suda u vezi s odlukom o apelantovom tužbenom zahtjevu kojem je u konačnici, prema obrazloženju osporene presude, udovoljeno djelimično, tj. u procentu 1.85%, u vezu s odlukom o troškovima parničnog postupka koje apelant osporava apelacijom, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, zapaža da je osporenom odlukom dato jasno i razložno obrazloženje primjenom odredbe člana 130. stav 2. ZPP. Tom odredbom je jasno definirana obaveza suda da u slučaju da sud preinači odluku protiv koje je podnesen pravni lijek, odluči o troškovima cijelog postupka. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni odredbe člana 119. stav 3. i 129. ZPP kada je drugostepeni sud obavezao apelanta da tuženim na ime troškova postupka isplati iznose kao u izreci presude tog suda, pri tome imajući u vidu njegov uspjeh u predmetnom postupku, koji je, prema ocjeni ovog suda, neznatan i koji iznosi 1,85%. U takvim okolnostima se u cijelosti pokazuju neosnovani apelantovi navodi u vezi s odlukom o troškovima postupka.
40. Prema tome, Ustavni sud u razlozima osporene odluke ne može naći elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u njenom donošenju i primjeni relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu. Dakle, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom relevantne odredbe ZOO, Orijentacionih kriterija koje je bilo moguće primijeniti u spornom periodu, kao i odredbi ZPP, dao jasno i argumentirano obrazloženje da apelantu u okolnostima konkretnog slučaja pripada naknada štete za pretrpljene fizičke bolove i strah i da je dužan tuženim isplatiti troškove postupka kao u izreci navedene presude. Data obrazloženja Ustavni sud, imajući u vidu činjenice predmeta, ne smatra proizvoljnim, niti u okolnostima konkretnog slučaja nalazi argumente koji bi mogli biti osnov da, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, zamijeni dato tumačenje Apelacionog suda. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući osporenu odluku i propise na kojima je zasnovana, te dovodeći navedeno u vezu sa zahtjevima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
41. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Pravo na imovinu
42. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navode o kršenju ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, pa proizlazi da svoje navode o povredi ovog prava zasniva na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje, tj. na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već detaljno razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Ostali navodi
43. U vezi s apelantovim navodima da mu je osporenom presudom Apelacionog suda povrijeđeno pravo zabrane torture, neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se ovi apelantovi navodi ne mogu dovesti u vezu s predmetnim postupkom u kojem se odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu radi naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova, straha i duševnih boli zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti kao posljedice štetnog događaja od 20. augusta 2013. godine, niti se odbijanje dijela tužbenog zahtjeva usmjerenog na naknadu štete zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti može tumačiti radnjom kojom je apelant izložen ponižavajućem i neljudskom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na zabranu torture, neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, također, neosnovani (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 173/02 od 15. juna 2004. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba , tačka 28).
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Apelacioni sud dao dovoljno jasno i argumentirano obrazloženje iz kojeg ne proizlazi proizvoljnost u tumačenju relevantne odredbe člana 200. stav ZOO i Orijentacionih kriterija, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje kada je Apelacioni sud preinačio prvostepenu presudu u pogledu troškova postupka, primjenom odredbe člana 338. stav 1. tačka 4. ZPP, a u vezi sa članom 130. stav 2, članom 119. stav 3. i članom 129. citiranog zakona, iz kojih odredbi ne proizlazi proizvoljnost u primjeni na apelantovu štetu.
45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za istu argumentaciju koju je iznio u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na zabranu torture, neljudskog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije kada se ovi apelantovi navodi ne mogu dovesti u vezu s predmetnim postupkom u kojem se odlučivalo o apelantovom tužbenom zahtjevu radi naknade nematerijalne štete na ime pretrpljenih duševnih boli zbog povrede ugleda, časti i prava ličnosti, fizičkih bolova i straha, nastalih kao posljedica štetnog događaja.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević