Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2136/20 (N. J.)
Odluka donesena 09. 09. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2136/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
09. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 9. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP 2136/20, rješavajući zahtjev Nemanje Jankovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nemanje Jankovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Nemanja Janković (u daljnjem tekstu: apelant) sa Pala, kojeg zastupa Veljko M. Ćivša, advokat iz Sokoca, podnio je 22. juna 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 023899 19 Kž 28 od 16. decembra 2019. godine. Apelant je istodobno zatražio i donošenje privremene mjere kojom se „određuje odlaganje isplate novčane kazne […]“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.
2. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 023899 18 K 3 od 21. juna 2019. godine, apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u tački 4. izreke presude počinio krivično djelo neprijavljivanje krivičnog djela ili učinitelja iz člana 345. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na osnovu člana 71. tačka c) u vezi sa članom 76. KZ FBiH, apelantu je izrečena zabrana vršenja poziva, aktivnosti ili funkcije u trajanju od dvije godine, a koja se ima računati od dana pravosnažnosti presude. Na osnovu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant je oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka te je određeno da isti padaju na teret budžetskih sredstava.
3. Protiv presude Kantonalnog suda, apelantov punomoćnik je podnio žalbu u kojoj je, između ostalog, naveo: „za krivično djelo neprijavljivanje krivičnog djela ili učinitelja iz člana 345. stav 2 u vezi stava 1. KZ FBiH alternativno su propisane novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine, a pobijana presuda je utvrdila kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Međutim, kada je sud primijenio odredbe o ublažavanju kazne onda je morao optuženom izreći novčanu kaznu u smislu tačke f) stav 1. člana 51 KZ FBiH. Kako tako nije postupljeno, na štetu optuženog je povrijeđen krivični zakon iz člana 313. stav 1 tačka d) KZ FBiH“.
4. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 023899 19 Kž 28 od 16. decembra 2019. godine, žalba apelanta je djelimično usvojena, pa je prvostepena presuda preinačena u odluci o kazni na način da je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 20.000,00 KM, koju je dužan platiti u roku od šest mjeseci od dana pravomoćnosti presude. Određeno je, ako se izrečena novčana kazna ne plati u roku koji je utvrđen tom presudom, da će sud bez odlaganja donijeti odluku da se novčana kazna zamijeni kaznom zatvora, tako što će za svakih započetih 100,00 KM novčane kazne odrediti jedan dan zatvora, s tim što ne može prekoračiti propisnu kaznu za to djelo. U ostalom dijelu je prvostepena presuda potvrđena.
5. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povreda navedenog prava se, prema apelantovim navodima, ogleda u proizvoljnoj primjeni odredaba procesnog i materijalnog prava. U tom smislu, apelant navodi da je iz provedenih dokaza „nedvosmisleno proizilazi da su organi gonjenja znali i permanentno pratili i tehnički snimali i dokumentovali inkriminisane radnje koje je u pogledu krivičnog djela iz člana 210. stav 4 u vezi sa stavom 1. KZ F BiH, poduzimao S.K.“, što znači da je djelo bilo već otkriveno a to u cijelosti „ekskulpira apelanta“ što ga nije prijavio. Smatra da obaveza prijavljivanja ne postoji ako je krivično djelo već otkriveno, odnosno učinilac poznat. Ukazuje da prvostepeni sud ovo pitanje nije postavio niti o tome dao razloge u smislu odredbe člana 305. stav 7. ZKP F BiH. Smatra i da prvostepeni sud, u ponovnom postupku, nije postupio po uputama drugostepenog suda. Prigovara da o izvedenim činjeničnim i pravnim zaključcima, u obrazloženju presude nisu navedeni potpuni i jasni razlozi. Također, apelant navodi da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o krivičnoj sankciji, pogrešno primijenio relevantne odredbe KZ FBiH i da je primjenom odredaba o ublažavanju kazne, morao primijeniti tačku g) stava 1. člana 51. KZ FBiH i izreći novčanu kaznu u iznosu od 500,00 KM, umjesto u iznosu od 20.000,00 KM. Budući da je Vrhovni sud u osporenoj presudi „proizvoljno primjerno odredbe o ublažavanju kazne“, apelant smatra da je takvim postupanjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje. Iz navedenih razloga, apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom se „određuje odlaganje isplate novčane kazne […]“ do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji, koji zahtjev nije dalje obrazlagao.
6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
7. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere jer njeno donošenje ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada je to u interesu stranaka ili vođenja postupka o apelaciji.
8. Ustavni sud prije svega naglašava da razlozi koje je apelant istakao u prilog donošenja privremene mjere, koji se isključivo tiču kršenja ljudskih prava u vezi s meritumom predmeta, ne mogu sami po sebi biti dovoljni za donošenje privremene mjere. Dakle, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava u okviru postupka koji se apelacijom osporava. Navedeno stoga što je Ustavni sud u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, ne prejudicirajući ishod postupka o apelaciji, te u tom pravcu ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud dalje podsjeća da je članom 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uvjetom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba).
10. Ustavni sud zapaža da apelant traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se, do rješavanja podnesene apelacije, „odrediti odlaganje isplate novčane kazne“. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 47. stav 8. KZ FBiH propisano: „U presudi se određuje rok plaćanja novčane kazne koji ne može biti kraći od petnaest dana niti duži od šest mjeseci, ali u opravdanim slučajevima sud može dopustiti da osuđeni isplati novčanu kaznu i u otplatama, s tim da rok isplate ne može biti duži od jedne godine“ te da je odredbama stava (1) člana 48. KZ FBiH propisano: „Novčana kazna se ne naplaćuje prinudno“.
11. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ničim nije dokazao da je iscrpio mogućnost koju je imao na raspolaganju prema odredbama ZK FBiH, pa proizlazi da apelant smatra da navodi o kršenju prava na koje je u apelaciji ukazao, a koji se tiču merituma predmeta, predstavljaju dovoljan osnov za donošenje privremene mjere. Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente koji bi prima facie ukazali na neophodnost djelovanja Ustavnog suda, naročito u situaciji kada apelant nije ni koristio mogućnosti koje ima prema ZK FBiH, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, budući da u okolnostima konkretnog slučaja ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
12. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević