Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2331/20 (S. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2331/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2331/20, rješavajući apelaciju Sejada Mehanovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sejad Mehanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 067875 20 Rsži 261 od 21. svibnja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Rs 067875 17 I 20 od 2. ožujka 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Sejad Mehanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Travnika, kojeg zastupa Odvjetničko društvo "Adil Lozo i drugi" iz Travnika, podnio je 10. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 067875 20 Rsži 261 od 21. svibnja 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Rs 067875 17 I 20 od 2. ožujka 2018. godine.

2. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđeno Rješenje Općinskog suda od 2. ožujka 2018. godine, kojim je odbačen apelantov prijedlog za ovrhu.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant na temelju pravomoćne i ovršne presude od 26. srpnja 2013. godine, koja je po izjavljenoj žalbi preinačena presudom od 7. ožujka 2014. godine, na način što je obvezan tuženi (,,BNT - Tvornica mašina i hidraulike" d.d. Novi Travnik) da apelantu na ime plaća isplati određeni novčani iznos, podnio 21. rujna 2017. godine prvostupanjskom sudu prijedlog za ovrhu. Dalje je Kantonalnih sud ukazao da je člankom 9. stavak 1. Zakona o financijskoj konsolidaciji gospodarskih društava u Federaciji BiH propisano da se tijekom trajanja financijske konsolidacije protiv gospodarskog subjekta s većinskim državnim kapitalom ne mogu pokretati postupci prinudne naplate. Pri tome je istakao da je Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Federacije BiH odlučujući po zahtjevu Općinskog suda, donijelo odluku broj 51 O Rs 068824 16 Spp od 30. rujna 2016. godine, u kojoj je zauzelo pravna shvaćanja da se prijedlozi za pokretanje postupka ovrhe podneseni nakon stupanja na snagu Odluke o financijskoj konsolidaciji, imaju odbaciti. Nadalje, Kantonalni sud naveo da je odlukom o financijskoj konsolidaciji od 15. veljače 2015. godine nad tuženim otvoren postupak financijske konsolidacije koji je trajao do 10. srpnja 2017. godine. Potom je Uredbom Vlade Federacije BiH o financijskoj konsolidaciji gospodarskih društava u Federaciji BiH od 28. rujna 2017. godine uređen postupak i vrijeme trajanja financijske konsolidacije i nakon isteka utvrđenog roka za konsolidaciju koji bi trebao trajati najduže do 10. srpnja 2019. godine. Pri tome, treba napomenuti da je u međuvremenu od strane Vlade Federacije BiH donesena Odluka o izmjeni Odluke o financijskoj konsolidaciji tuženog kojom je izmijenjena ranija Odluka o financijskoj konsolidaciji tuženog tako što umjesto do 10. srpnja 2017. godine financijska konsolidacija ne može trajati duže od 10. srpnja 2019. godine. Nakon toga je Uredbom Vlade Federacije BiH od 10. srpnja 2019. godine produljeno vrijeme trajanja financijske konsolidacije gospodarskih društava do 10. prosinca 2019. godine. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da je u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu trajao postupak financijske konsolidacije nad ovršenikom, pa su činjenični i pravni zaključci prvostupanjskog suda zasnovani na pravilnoj primjeni članka 9. stavak 1. Zakona o financijskoj konsolidaciji gospodarskih društava u Federaciji BiH i Uredbi o financijskoj konsolidaciji gospodarskih društava u Federaciji BiH sa njezinim kasnijim izmjenama i pravnom shvaćanju Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Federacije BiH. Dakle, Kantonalni sud je naveo da su apelantova potraživanja nastala prije 30. rujna 2013. godine, te su predmet postupka financijske konsolidacije i trebaju biti izmirena do 10. prosinca 2019. godine tj. tijekom trajanja postupka financijske konsolidacije, a ukoliko ne budu izmirena apelant može podnijeti prijedlog za ovrhu nakon isteka tog roka u cilju naplate tih potraživanja. Stoga, su prema mišljenju Kantonalnog suda bez osnova žalbeni navodi da je pobijanim rješenjem povrijeđen članak 6. stavak 1. Europske konvencije i članak 1. Protokola 1. uz Europsku konvenciju.

Apelacioni navodi

1. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Zatim, je naveo da se osporenim rješenjima krši princip prava na pristup sudu i princip prava na ovrhu pravomoćne sudske odluke, imajući u vidu da sud po službenoj dužnosti i bez osnova odbacuje prijedlog za ovrhu, kao i bez prigovora ovršenika. Apelant je istakao da sudovi nisu pravilno primijenili odredbu čl. 8. st. 3. i 5. Zakona o financijskoj konsolidaciji, u kojima je navedeno da postupak financijske konsolidacije ne može trajati dulje od tri godine, odnosno da će nadležno organ staviti van snage odluku o financijskoj konsolidaciji ukoliko društvo koje se konsolidira ne počne izmirivati svoje tekuće obveze u roku od 60 dana, (koji rokovi su protekli a tuženi nije počeo izmirivati svoje obveze). Pored toga, istakao je da je u skladu s člankom 10. Zakona o financijskoj konsolidaciji Vlada FBiH nakon proteka roka od tri godine morala donijeti odluku o završetku postupka financijske konsolidacije. Također smatra da je na njega stavljen pretjeran teret u procesu naplate potraživanja od ovršenika koji se bavi namjenskom industrijom, čime je očito diskriminiran u odnosu na vjerovnike koji naplaćuju potraživanja od dužnika koji se ne bave namjenskom industrijom, što predstavlja povredu na jednako postupanje. Poziva se na odluke Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) Kačapor i drugi protiv Srbije, Marinković protiv Srbije itd., kojim je utvrđena odgovornost Republike Srbije zbog nemogućnosti ovrhe pravomoćnih sudskih odluka.

4. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

5. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

6. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

7. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud opaža da su redovni sudovi, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o financijskoj konsolidaciji, u konkretnom slučaju odbacili apelantov prijedlog za ovrhu, jer je podnesen u tijeku postupka financijske konsolidacije ovršenika. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi rješavao predmete koji su se ticali sličnog činjeničnog i pravnog stanja - postupci ovrhe pravomoćnih presuda protiv ovršenika koji je u postupku financijske konsolidacije (vidi npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-2862/16 od 11. listopada 2018. godine i AP-3374/16 od 6. prosinca 2018. godine, kao i Odluke o dopustivosti broj AP-3434/18 od 28. siječnja 2020. godine i AP-2666/18 od 19. veljače 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojima je zaključio da su redovni sudovi postupali u skladu s pozitivno-pravnim propisima, čija se primjena ne može smatrati proizvoljnom i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

8. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

9. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2331/20 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio