Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7715/18 (M. N.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Nasljedstvo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Suvlasništvo
- Vlasničko-pravni odnosi
- Propisano zakonom
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-7715/18
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7715/18, rješavajući apelaciju Milana Nenadića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Milana Nenadića.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 004082 17 Gž 3 od 26. marta 2018. godine.
Nalaže se Vladi Kantona 10 da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Milanu Nenadiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Kantona 10 da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Milana Nenadića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 004082 17 Gž 3 od 26. marta 2018. godine i Presude Opštinskog suda u Livnu broj 68 0 P 004082 15 P 4 od 31. avgusta 2017.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Nenadić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 004082 18 Rev od 30. oktobra 2018. godine, te Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 P 004082 17 Gž 3 od 26. marta 2018. godine i Presude Opštinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 68 0 P 004082 15 P 4 od 31. avgusta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 3350/18 od 17. jula 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant bio podnio protiv Presude Kantonalnog suda broj 68 0 P 004082 17 Gž 3 od 26. marta 2018. godine (osporene ovom apelacijom), jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju je apelant bio izjavio protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatovao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije, pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i tuženih S.M., T.B., D.R. i R.J. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena, trećetuženi i četvrtotuženi) zatraženo je u periodu od 4. aprila do 26. juna 2020. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Opštinski sud i četvrtotuženi odgovor na apelaciju dostavili su u periodu od 17. do 24. aprila 2020. godine, dok prvotužena, drugotužena i trećetuženi u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
Tok postupka
6. Apelant je zajedno sa D.N.1. 8. februara 2008. godine podnio tužbu protiv tuženog M.M. radi utvrđenja susvojine i posjeda na određenim nekretninama. Tuženi M.M. je 19. marta 2008. godine dostavio odgovor na tužbu.
7. Opštinski sud je 28. aprila 2010. godine održao ročište na kojem su tužioci proširili tužbu na trećetuženog koji je u međuvremenu postao vlasnik nekretnina.
8. Presudom broj 68 0 P 004082 08 P od 13. maja 2011. godine Opštinski sud je odbio tužbeni zahtjev.
9. Rješenjem Kantonalnog suda broj 68 0 P 004082 11 Gž od 31. decembra 2012. godine usvojena je žalba tužilaca, prvostepena presuda je ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
10. Nakon što je preminuo tuženi M.M., punomoćnica apelanta i D.N.1. je podneskom od 19. juna 2013. godine tužbu uredila na način da je kao tužene označila nasljednice M.M. prvotuženu i drugotuženu.
11. Rješenjem Opštinskog suda broj 68 0 P 004082 13 P 2 od 19. septembra 2013. godine postupak je prekinut zbog smrti tuženog M.M. Postupak je nastavljen po zahtjevu tužilaca, ali je ponovno prekinut Rješenjem broj 68 0 P 004082 13 P 3 od 11. novembra 2014. godine do okončanja ostavinskog postupka iza preminulog M.M.
12. Tokom postupka preminuo je i tužilac D.N.1, pa je tužba podneskom od 28. februara 2014. godine uređena na način da su, umjesto preminulog tužioca D.N.1, u parnicu stupili njegovi nasljednici G.N., I.N. i D.N.2. (u daljnjem tekstu: ostali tužioci).
13. Kantonalni sud je Rješenjem broj 68 0 P 004082 15 Gž 2 od 8. juna 2015. godine ukinuo rješenje o prekidu i predmet vratio na ponovni postupak i odluku.
14. Apelant i ostali tužioci su podneskom od 5. novembra 2015. godine konačno opredijelili tužbeni zahtjev.
Osporene odluke
15. Presudom Opštinskog suda broj 68 0 P 004082 15 P 4 od 31. avgusta 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i ostalih tužilaca kojim su tražili da se utvrdi da su po osnovu zakonskog nasljeđa oni postali suvlasnici na ostavštini preminulog L.M. (u daljnjem tekstu: ostavilac), te da im po osnovu prava nasljeđa pripada pravo susvojine i suposjeda na spornim nekretninama, detaljnije navedenim u izreci presude (stav 1). Takođe, navedenom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da je ništav Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 7. septembra 2009. godine zaključen između M.M. kao prodavca, s jedne strane, i trećetuženog kao kupca, s druge strane, kojim je M.M. prodao nekretnine detaljnije navedene u izreci presude (stav 2), kao i kupoprodajni ugovor od 27. septembra 2010. godine zaključen između trećetuženog kao prodavaoca i četvrtotuženog kao kupca, detaljnije označen u izreci presude, kojim je trećetuženi prodao određenu nekretninu navedenu u izreci presude (stav 3). Dalje, odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da su trećetuženi i četvrtotuženi dužni trpjeti da se apelant i ostali tužioci upišu kao suvlasnici i suposjednici spornih nekretnina sa dijelovima detaljnije navedenim u izreci presude (tač. 4 i 5), kao i da se tuženi obavežu da im nadoknade troškove postupka (tačka 6). Naposljetku, navedenom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev drugotužene i trećetuženog da se utvrdi da je ništav ugovor o poklonu od 9. avgusta 1966. godine i da nekretnine koje su bile predmet toga ugovora ne ulaze u ostavštinu.
16. Opštinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je sproveo na glavnoj raspravi. Naime, Opštinski sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je ostavilac preminuo 7. februara 2000. godine i da je sporne nekretnine pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda u Banjoj Luci od 26. novembra 2001. godine naslijedio M.M. sa dijelom 1/1. Apelant i ostali tužioci osporavaju pravo nasljeđa M.M., predniku prvotužene i drugotužene, navodeći da su oni zakonski nasljednici drugog nasljednog reda. U vezi sa time, Opštinski sud je istakao da među parničnim strankama nije sporno da je supruga ostavioca preminula prije njega, da nije imao djece, da su njegovi roditelji umrli prije njega, te da je imao dvije sestre, i to N.A. apelantovu baku i prabaku ostalih tužilaca, te sestru S.M. koja je preminula prije ostavioca, kao i njen suprug i troje djece. Takođe, nije sporno da su ostavilac i M.M. djeca od dva brata, čiji je zajednički djed, pa je M.M. nasljednik trećeg nasljednog reda, a apelant i tužioci drugog nasljednog reda. Imajući u vidu da nasljednici drugog nasljednog reda isključuju iz prava nasljeđa nasljednike trećeg nasljednog reda, apelant i ostali tužioci polažu pravo na zakonsko nasljeđivanje iza ostavioca, jer je M.M. dao netačne podatke u ostavinskom postupku pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci o nasljednicima ostavioca i sebe predstavio kao jedinog nasljednika.
17. Zatim, Opštinski sud je istakao da, prema članu 142 Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZN) koji se primjenjivao u vrijeme podnošenja tužbe, pravo nasljednika da zahtijeva predaju ostavštine zastarijeva prema savjesnom posjedniku za godinu dana od kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika stvari ostavine, a najduže za 10 godina računajući za zakonskog nasljednika od ostaviočeve smrti, a za oporučnog nasljednika od proglašenja oporuke, dok prema nesavjesnom posjedniku to pravo zastarijeva za 20 godina. Iz sprovedenih dokaza, posebno iskaza apelanta i M.M., proizilazi da je apelant bio na sahrani ostavioca i da mu je bila poznata činjenica o smrti ostavioca, te tako i njegovo pravo na nasljeđe iza njega. Tužioci (među kojima je i apelant) nisu dokazali da su se nakon smrti ostavioca prijavili kao nasljednici i dali podatke radi sačinjavanja smrtovnice, te da su bili zainteresovani šta je sa imovinom ostavioca tim više što su sporne nekretnine u blizini njihove oporodične kuće, pa su morali znati ko je u njihovom posjedu, bilo da su se sami u to uvjerili ili saznali iz priča drugih komšija. Takođe, tužioci nisu dokazali da su pokušali ući u posjed spornih nekretnina, jer su imali valjan pravni osnov za pozivanje na nasljeđe. S obzirom na to da je ostavilac preminuo 7. februara 2000. godine a da su tužioci 8. februara 2008. godine podnijeli tužbu, Opštinski sud je zaključio da je protekao subjektivni rok od godinu dana od dana kada je nasljednik saznao za svoje pravo i za posjednika ostavine, jer je apelant bio na sprovodu ostavioca, znao je za činjenicu smrti a time i na polaganje prava na nasljeđe, pa je nastupila zastara prava na zahtjev za predaju ostavine.
18. U vezi sa tužbenim zahtjevom za utvrđivanje ništavosti kupoprodajnih ugovora, Opštinski sud je naveo da je sporne nekretnine M.M. prodao trećetuženom sa kojim je 7. septembra 2009. godine zaključio kupoprodajni ugovor koji je sačinjen i notarski obrađen. Iz toga ugovora je vidljivo da je sačinjen uvidom u originalnu dokumentaciju koju je prodavalac priložio, a kupac prihvatio kao vjerodostojnu i to prepis posjedovnih listova, a ti prilozi uz ugovor čine otpravak notarski obrađene isprave na kojima nije postojala nikakva zabilježba bilo kakvog postupka ili zabrana otuđenja. Nije sporno da je na osnovu kupoprodajnog ugovora od 7. septembra 2009. godine kao posjednik spornih nekretnina upisan trećetuženi s dijelom 1/1. Dakle, trećetuženi je stekao pravo svojine na svim predmetnim nekretninama na osnovu pravnog posla u skladu sa članom 23 Zakona o svojinskopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSO), koji je vrijedio u vrijeme sticanja prava svojine, koji propisuje da se pravo svojine stiče po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem. Pravo svojine na nekretnini na osnovu pravnog posla stiče se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nosilac savjestan. Savjesnost sticalaca se pretpostavlja. Dalje, Opštinski sud je istakao da Opština Glamoč, kad su u pitanju nekretnine, posjeduje jedino tehnički katastar nekretnina, ali ne i zemljišnoknjižnu evidenciju nekretnina, koja je uništena tokom Drugog svjetskog rata. Prilikom sačinjavanja kupoprodajnog ugovora trećetuženi kao sticalac prava svojine na spornim nekretninama pouzdao se u istinitost evidencije nekretnina Opštine Glamoč i, po načelu povjerenja u takve evidencije, u cijelosti je zakonit i savjestan sticalac predmetnih nekretnina. Uvidom u p.l. broj 253 k.o. Kovačevci od 11. decembra 2009. godine je vidljivo da je na njemu navedena zabrana, a šta ta zabrana podrazumijeva nije vidljivo. Radi se o zabilježbi koja je uslijedila nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji između M.M. i trećetuženog. S druge strane, uvidom u p.l. br. 77 k.o. Pribelja i 253 k.o. Kovačevci od 8. septembra 2010. godine je utvrđeno da takva ,,zabrana“ ne postoji. U vezi sa navedenim, Opštinski sud je naveo da taj sud nikada nije donosio odluku o zabilježbi spora u predmetnim posjedovnim listovima. Prema tome, imajući u vidu da je sporni ugovor od 7. septembra 2009. godine zaključen u pismenoj formi kao obrađena notarska isprava i da je u cijelosti izvršen, nije se moglo utvrditi da postoje razlozi za utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora u skladu sa članom 103 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sama činjenica da je ugovor zaključen nakon što je podnesena tužba protiv M.M., prednika prvotužene i drugotužene, ne utiče na pravnu valjanost predmetnog ugovora, jer je M.M. na osnovu pravosnažnog rješenja o nasljeđivanju postao zakoniti vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina, pa je kao takav imao pravo da tim nekretninama upravlja i raspolaže. Sticalac prava svojine na nekretninama stiče pravo svojine upisom u zemljišne knjige, a katastar je jedina evidencija nekretnina u Glamoču. Prema tome, trećetuženi kao kupac spornih nekretnina nije imao razloga da ne povjeruje podacima iz zemljišnoknjižne evidencije Opštine Glamoč za predmetne nekretnine tim više što ne živi u Glamoču i što nije mogao, niti morao znati za konkretan postupak. S obzirom na to da nije utvrđeno da je pravno ništav Ugovor o kupoprodaji nekretnina od 7. septembra 2009. godine, ne postoje ni razlozi za utvrđenje da je ništav Kupoprodajni ugovor od 27. septembra 2010. godine sačinjen između trećetuženog kao prodavaoca i četvrtotuženog kao kupca određene nekretnine s obzirom na to da je prodavalac mogao prodati svoju nekretninu koju je na zakonit i savjestan način stekao u svojinu. S obzirom na to da su sporne nekretnine na zakonit način prešle u svojinu trećetuženog i četvrtotuženog, to apelant i ostali tužiloci po osnovu zakonskog nasljeđa ne mogu postati suvlasnici na ostavštini ostavioca, po osnovu prava nasljeđa na ostavštini im ne pripada pravo susvojine i suposjeda na spornim neokretnima, pa nije osnovan ni dio tužbenog zahtjeva kojim tužioci traže da su trećetuženi i drugotuženi dužni trpjeti da se tužioci na osnovu ove presude upišu kao suvlasnici i suposjednici spornih nekretnina.
19. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 004082 17 Gž 3 od 26. marta 2018. godine žalba apelanta i ostalih tužilaca je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka, kako je pobliže navedeno u izreci, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
20. Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije dao valjane razloge u pogledu tumačenja zastare prava na potraživanje ostavine, ali da taj zaključak nije bio od uticaja na zakonitost odluke. Naime, nesporna je činjenica da su apelant i ostali tužioci zakonski nasljednici drugog nasljednog reda i da bi, da nema nasljednika iz drugog nasljednog reda, M.M. bio nasljednik trećeg nasljednog reda iza ostavioca. S obzirom na to da nasljednici drugog nasljednog reda isključuju iz prava na nasljeđe nasljednike trećeg nasljednog reda, proizilazi da M.M. nije nasljednik iza ostavioca. Iz stanja spisa proizilazi kao nesporna činjenica da je M.M. bio nesavjestan držalac ostavine, jer je tokom ostavinskog postupka dao netačne podatke o nasljednicima ostavioca i prećutao lica kojima pripada pravo na nasljeđe iako je znao ko su nasljednici. Naime, nesavjesni držalac je onaj nasljednik koji drži stvari ostavine iako zna da je neko treći nasljednik ili sunasljednik, nezavisno o tome što je njegovo nasljedno pravo utvrđeno pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju, kao što je u konkretnom slučaju. Dakle, M.M je nesavjesni držalac bez obzira na to što je njegovo nasljedno pravo utvrđeno pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju, pa u konkretnom slučaju propisani zakonski zastarni rok od 20 godina iz člana 142 stav 2 ZN nije protekao, jer od smrti ostavioca, tj. od 7. februara 2000. godine, pa do podnošenja tužbe od 8. februara 2008. godine taj rok nije protekao.
21. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su punovažni kupoprodajni ugovori od 7. septembra 2009. godine i 27. septembra 2010. godine u pogledu sticanja prava svojine na svim spornim nekretninama na osnovu pravnog posla u skladu sa odredbom iz člana 23 ZOSO, te da tužioci nisu dokazali ništavost navedenih ugovora. Naime, Kantonalni sud je naveo da u ovoj pravnoj stvari treba imati u vidu i prava trećih lica, tj. trećetuženog i četvrtotuženog, koji su u međuvremenu do pojave pravih nasljednika (ovdje tužilaca) stekli u dobroj vjeri kao savjesni, pošteni posjednici dobra ostavine od prividnog nasljednika, tj. prvobitno tuženog M.M. Prema tome, tužioci kao pravi nasljednici ne mogu tražiti od trećih savjesnih sticalaca povrat dobara ostavine, budući da sa njima nisu ni u kakvom pravnom odnosu. Prema sudskoj praksi iz nasljednog, a i stvarnog prava, proizilazi da su trećetuženi i četvrtotuženi stekli dobra ostavine u dobroj vjeri ako su se pouzdali u rješenje o nasljeđivanju kojim je prividni nasljednik M.M. proglašen za nasljednika, ili ako su se pouzdali u zemljišnoknjižne upise, ovdje u posjedovne listove, zasnovane na tom rješenju o nasljeđivanju, i ako je do tih upisa M.M. došlo prije zahtjeva nasljednika (ovdje tužilaca) za utvrđivanje njihovog jačeg prava na predaju ostavine. Prema tome, zastara iz člana 142 ZN primjenjuje se samo na odnose između nasljednika pri čemu se tom odredbom ne regulišu odnosi između pravih nasljednika (tužilaca) i trećih savjesnih lica koja su u dobroj vjeri stekla dobra ostavine od prividnog nasljednika (u konkretnom predmetu M.M.). Dakle, tužiocima bi pripadalo samo pravo da traže naknadu od prividnog nasljednika, tj. prvotuženog i drugotuženog, prema pravnom prethodniku M.M. koji je raspolagao dobrima ostavine. U tom pogledu nisu osnovani žalbeni navodi tužilaca (među kojima je i apelant) da im pripada pravo susvojine i suposjeda na spornim nekretninama.
22. Kantonalni sud je dalje zaključio da nisu osnovani ni žalbeni navodi koji su se odnosili na izdavanje zabilježbe spora, budući da tužioci nisu tražili izdavanje, tj. upis zabilježbe spora od suda, dakle, oni se nisu obratili sudu prema važećem Zakonu o zemljišnim knjigama FBiH (u daljnjem tekstu: ZZK). U tom pogledu prvostepeni sud je pravilno naveo da su, sa jedne strane, predmetni ugovori sačinjeni od notara kao ovlašćenih lica prema zakonskim odredbama, u predviđenoj proceduri i na osnovu važećih dokaza priloženih uz ugovor i da su izvršeni u cijelosti, a sticaoci pomenutih su savjesna lica koja su predmetne nekretnine stekla u dobroj vjeri pouzdajući se u javne knjige koje su izdali nadležni organi. S obzirom na navedeno, prvostepeni sud je pravilno zaključio da nisu pravno ništavi sporni ugovori o kupoprodaji, u smislu odredbe člaka 103 ZOO, i da nije osnovan ni dio tužbenog zahtjeva kojim se traži da se utvrdi da su trećetuženi i četvrtotuženi dužni trpjeti da se tužioci upišu kao suvlasnici i suposjednici spornih nekretnina.
23. Rješenjem Vrhovnog suda broj 68 0 P 004082 18 Rev od 30. oktobra 2018. godine odbačena je revizija tužilaca.
24. Vrhovni sud je zaključio da vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM zbog čega revizija nije dopuštena, u smislu odredbe člana 237 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Takođe, Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o pravnim pitanjima koja su od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, već isključivo o pravilnosti primjene materijalnog prava zbog čega revizija nije dopuštena u smislu člana 237 stav 3 ZPP, a takođe, nema osnova ni za primjenu stava 4 člana 237 ZPP koji daje mogućnost odlučivanja o reviziji i u slučajevima kada je rješavanje nekog materijalnopravnog pitanja važno za obezbjeđenje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, jer se ova odredba primjenjuje u slučajevima kada postoji različita praksa drugostepenih sudova, ili kada je revizijski sud već usvojio shvatanje, a odluka drugostepenog suda nije podudarna sa tim shvatanjem, ili je došlo do promjene u pravnom sistemu u toku prvostepenog i drugostepenog postupka. Dakle, nijedan od tih uslova nije ispunjen da bi se izuzetno dopustilo odlučivanje o reviziji tužilaca zbog čega je primjenom člana 247 st. 5. i 6. ZPP revizija odbačena kao nedopuštena.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
25. Apelant smatra da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
26. Apelant tvrdi da su redovni sudovi na nesporno utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, apelant prvenstveno smatra da je Vrhovni sud, odbacujući reviziju, uskratio odlučivanje u revizijskom postupku iako je ispunio formalne i materijalne razloge za njeno izjavljivanje i sudsko odlučivanje. Apelant dalje tvrdi da su redovni sudovi donijeli odluku pozivanjem na zaštitu kupaca nekretnina po osnovu povjerenja u zemljišne knjige i navodnu savjesnost kupaca koju zakon pretpostavlja uprkos opštepoznatoj činjenici da za sporne nekretnine ne postoji zemljišna knjiga u Opštinskom sudu, te da postoji samo katastar nekretnina sa upisanim posjedom korisnika nekretnina (tuženih i njegovih prednika)., Za te nekretnine nikada ni po starom Zakonu o premjeru i katastru zemljišta ni po sada važećim zakonima nije izvršeno javno izlaganje podataka o nekretninama, niti je utvrđena svojina na njima. S obzirom na to apelant smatra da je predmet ovog spora bilo odlučivanje o pravu svojine na nekretninama po jačem osnovu između apelanta i ostalih tužilaca (koji su to pravo stekli smrću ostavioca), sa jedne strane, u odnosu na trećetuženog i četvrtotuženog, sa druge strane, koji su to pravo stekli od nesavjesnog sticaoca. Opštinski sud ne priznaje izvršenu zabilježbu spora u katastru nekretnina, već zahtijeva njen upis kod Opštinskog suda iako je sudu jasno da u Opštinskom sudu nije uspostavljena zemljišna knjiga za predmetne nekretnine, čime povređuje načelo jednakosti građana pred sudom. Apelant dalje tvrdi da su trećetuženi i četvrtotuženi postupali nesavjesno, jer nisu izvršili uvid u katastar nekretnina, nisu se upoznali sa stanjem i upisanim podacima o nekretninama i pravima, što jasno stoji u kupoprodajnim ugovorima. Pored toga, četvrtotuženi je živio u neposrednoj blizini porodične kuće u kojoj su apelanti živjeli do 1995. godine, a iz iskaza njegovog oca proizilazi da mu je bila poznata činjenica da je vođen spor koju je saznao od tužilaca. Takođe, apelant ukazuje da je i M.M. postupao nesavjesno, jer je sporne nekretnine prodao za vrijeme trajanja spora, i pored dvije zabilježbe koje su 4. septembra 2009. godine i 9. septembra 2009. godine primljene u katastar nekretnina, a koje su u decembru 2009. godine upisane u oba posjedovna lista, dakle, prije nego što je zaprimljen kupoprodajni ugovor trećetuženog na sprovođenje. Osim navedenog, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, jer je redovnim sudovima trebalo više od 10 godina da presude u ovoj pravnoj stvari, pri čemu je dužini postupka najviše doprinijelo ukidanje presude od prvostepenog suda i što je prvostepeni sud donio najmanje dva procesna rješenja na štetu tužilaca koja su po njihovoj žalbi ukinuta.
27. U vezi sa pravom na imovinu, apelant tvrdi da mu je osporenom pravosnažnom presudom oduzeta svojina kao nasljedniku u korist prvotužene i drugotužene, čiji je prednik kao nesavjestan nosilac prava na prevaran način i lažnim predstavljanjem doveo ostavinski sud u zabludu (što sudovi čine nespornim), a da je kupcima nekretnina kao nesavjesnim sticaocima koji nisu pokazali ni prosječnu pažnju, niti su izvršili uvid u postojeću javnu evidenciju (katastar nekretnina) sud pružio zaštitu, što je nepravedno i nezakonito, te da se ne može smatrati ni opravdanim, ni proporcionalnim u smislu člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
b) Odgovori na apelaciju
28. Kantonalni sud je naveo da je taj sud detaljno naveo razloge kojima se rukovodio prilikom donošenja presude zbog čega predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
29. Opštinski sud je izložio tok postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, navodeći da u postupku pred tim sudom nije učinjena povreda prava na suđenje u razumnom roku, jer je riječ o složenom predmetu koji je iziskivao složen pristup rješavanju, o mnogobrojnoj procesnoj građi, kao i o činjenici da je postupak dva puta prekinut i da je dva puta bio predmet odluke po žalbi pred Kantonalnim sudom. Takođe, Opštinski sud je naveo da je taj sud apelantove navode na jasan i nedvosmislen način obrazložio u pobijanoj presudi, da je jasno utvrdio koje činjenice su bile odlučne za donošenje odluke i da je na jasan način obrazložio da tužioci, među kojima je i apelant, nisu dokazali da su pravno ništavi ugovori o kupoprodaji nekretnina. S obzirom na to Opštinski sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
30. Četvrtotuženi je naveo da apelant pogrešno i neosnovano implicira njegovu nesavjesnost. Naime, kupoprodajni ugovori zaključeni su 7. septembra 2009. godine i 27. septembra 2010. godine, dok je zabilješka spora izvršena Rješenjem Službe za stambeno-komunalne poslove, obnovu i razvoj, geodetske, imovinskopravne poslove i katastar nekretnina od 16. septembra 2010. godine, dakle, godinu dana kasnije. S druge strane, apelant ispušta iz vida činjenicu da su kupoprodajni ugovori notarski obrađene isprave, i to javne isprave koje imaju punu dokaznu snagu (član 4 Zakona o notarima FBiH) o činjenicama o kojima se u njima svjedoči, a koje, kako to proizilazi iz navoda apelacije, apelant nije nikada osporavao, odnosno pokrenuo postupak dokazivanja da je izjava u ispravi netačno notarski obrađena i da su posvjedočene činjenice netačne. U odnosu na apelantove navode u vezi sa postojanjem zemljišnih knjiga, četvrtotuženi je naveo da nepostojanje zemljišne knjige ne može biti ograničavajući elemenat koji bi, kako to smatra apelant, trebalo da zaustavi promet nekretnina, niti se to može stavljati na teret bilo kojem sticaocu nekretnine, pa ni četvrtotuženom koji ne može snositi bilo kakve posljedice i biti odgovoran za takvu okolnost.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pažljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
32. Zakon o svojinskopravnim odnosima (“Službene novine Federacije BiH” br. 6/98 i 29/03) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju u relevantnom dijelu glasi:
1. Osnovi sticanja prava svojine Član 23.
Pravo svojine stiče se po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
9. Sticanje prava svojine pravnim poslom Član 38.
Pravo svojine na nekretnine, na osnovu pravnog posla, stiče se upisom u javne knjige o nekretninama, ako je nosilac savjestan. Savjesnost sticalaca se pretpostavlja.
U slučaju više savjesnih sticalaca, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati sticalac kome je nekretnina predata u posjed, a dok je nekretnina u posjedu prenosilaca, upis u javne knjige ima pravo zahtijevati sticalac koji je prvi stekao pravni osnov za prenos prava svojine.
III - ZAŠTITA PRAVA SVOJINE
Član 43.
Vlasnik može tužbom zahtijevati od posjednika povraćaj individualno određene stvari.
Vlasnik mora dokazati da na stvar čiji povraćaj traži ima pravo svojine, kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog.
Pravo na podnošenje tužbe iz stava 1. ovog člana ne zastarijeva.
33. Zakon o premjeru i katastru nekretnina ("Službeni list SRBiH" br. 22/84, 12/87, 26/90 36/90 i "Službeni list RBiH" br. 3/93, 4/93, 13/94 i 20/95) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 13.
Upis prava na nepokretnostima, kao i upis svih promjena koje se odnose na podatke upisane u katastru nepokretnosti je obavezan.
Upis iz prethodnog stava oslobođen je plaćanja taksa i ne može se usloviti prethodnim plaćanjem poreza na promet nepokretnosti i prava i drugih dažbina.
Član 14.
Podaci upisani u katastar nepokretnosti smatraju se tačnim i treća savjesna lica koja se oslanjaju na upisano stanje ne mogu imati štetnih posljedica u prometu nepokretnosti i drugim odnosima u kojima se ovi podaci koriste.
c. Zabilježba Član 130.
Zabilježba i brisanje zabilježbe će se izvršiti:
— na osnovu odluke suda ili organa uprave;
— u drugim slučajevima određenim zakonom.
Zabilježba odnosa iz člana 115. stav 4. ovog zakona vrši se na osnovu isprava, po zahtjevu zainteresovanih stranaka ili po službenoj dužnosti kada je to zakonom određeno.
b) Zabilježba spora i tužba za brisanje Član 134.
Ako se uknjižba osporava pred sudom i traži povraćaj u pređašnje stanje, ili ako se pokrene spor za utvrđivanje prava na nepokretnostima stečenim po samom zakonu, dozvoliće se zabilježba spora u katastru nepokretnosti, pod uslovom da se uz zahtjev podnese dokaz o pokretanju postupka pred sudom.
Zabilježba spora ima za posljedicu da presuda koja bude donesena, ima pravno dejstvo i protiv onih lica koja budu stekla knjižna prava poslije momenta kad je zahtjev za zabilježbu spora primljen u opštinskoj upravi za geodetske poslove i katastar nepokretnosti.
34. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 58/02, 19/03, 54/04 i 32/19 - OUSFBiH) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 9.
Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.
(2) Za treće osobe, koje u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećoj osobi poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.
(3) Ako je nosilac prava upisanog u zemljišne knjige ograničen u pravu raspolaganja u korist neke osobe, tada ograničenje djeluje prema trećoj osobi samo onda kada je to ograničenje upisano u zemljišnu knjigu ili poznato trećoj osobi.
(4) Za savjesnost treće osobe kod sticanja prava na nepokretnosti mjerodavno je vrijeme podnošenja zahtjeva za upis.
Član 84.
Predaja katastra nepokretnosti sudovima (1) Predaja katastra nepokretnosti prema članu 11. stav 2. ovog zakona se vrši u roku od dvije godine od stupanja na snagu ovog zakona. Do predaje će zemljišnoknjižne predmete obrađivati Opštinski organ uprave nadležan za poslove katastra.
(2) Vrijeme predaje određuje predsjednik suda u dogovoru sa rukovodiocem organa uprave.
(3) Postupak predaje traje najviše 4 tjedna. Za to vrijeme se ne vrši obrada zahtjeva.
(4) U okviru postupka predaje se katastar nepokretnosti kao i zemljišne knjige sa svim pomoćnim registrima i zbirkom isprava predaje sada nadležnom sudu, koji potvrđuje prijem. Ovo vrijedi i za zatvorene zemljišne knjige.
(5) Ukoliko predaja od strane katastra nepokretnosti nije moguća a da se time ne oteža funkcionisanje ostalih dijelova katastra nepokretnosti koji se ne predaju, umjesto originala će se predati prepis. Prepis sadrži potvrdu organa koji vrši predaju da prepis doslovno odgovara originalu.
Član 93.
Primjena dosadašnjih propisa o katastru nepokretnosti Danom stupanja na snagu ovog zakona odredbe Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti ostaju na snazi, osim u dijelu koji se odnosi na evidenciju i upis prava svojine i drugih stvarnih i obligacionih prava na nepokretnostima, do predaje katastra nepokretnosti sudovima, a najkasnije do isteka roka iz člana 84. stav (1) ovoga Zakona. Upis prava na nepokretnostima izvršen po odredbama Zakona o premjeru i katastru nepokretnosti za područja opština u kojima je katastar nepokretnosti po odredbama tog zakona stupio na snagu preuzeće se u zemljišnu knjigu nadležnog zemljišnoknjižnog suda, ako nije u suprotnosti sa ovim zakonom.
35. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima, te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 3350/18 od 17. jula 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio Ustavnom sudu 14. juna 2018. godine jer je bio u toku postupak povodom revizije pred Vrhovnim sudom. S obzirom na to da je rješenjem Vrhovnog suda od 30. oktobra 2018. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 68 0 P 004082 17 Gž 3 od 26. marta 2018. godine. U skladu sa svojom praksom, Ustavni sud kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda od 26. marta 2018. godine dostavljena apelantovoj punomoćnici 17. aprila 2018. godine, te da je apelant 14. juna 2018. godine podnio apelaciju u predmetu broj AP 3350/18, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
1. Pravo na pravično suđenje
41. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
42. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
43. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uslov z primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja susvojine i suposjeda na određenim nekretninama, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudovima bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
a)U odnosu na osporenu odluku
44. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje temelje se na tvrdnjama da su odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava, te utvrđivanju činjenica.
45. Razmatrajući prvenstveno apelantove tvrdnje kojima ukazuje da je Vrhovni sud, odbacujući reviziju, uskratio odlučivanje u revizijskom postupku iako je ispunio formalne i materijalne razloge za njeno izjavljivanje i sudsko odlučivanje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, postupajući u skladu sa svojim diskrecijskim ovlašćenjem iz člana 247 ZPP, ocijenio postojanje razloga za izuzetnu dopustivost revizije prema članu 237 st. 3 i 4 ZPP i zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nisu ispunjeni uslovi za dopustivost apelantove revizij,e što je detaljno i jasno obrazložio (vidi, mutatis mutandis, Odluka o dopustivosti broj AP 3504/17 od 31. januara 2018. godine, tačka 8, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je Vrhovni sud odbacivanjem revizije apelanta i ostalih tužilaca postupio proizvoljno i na taj način uskratio odlučivanje u revizijskom postupku, zbog čega su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je zbog toga povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
46. Dalje, u pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava i utvrđivanje činjenica, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
47. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizuje, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
48. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu dovoljno jasno i argumentovano obrazložili osporene odluke, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. U vezi sa time, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nesporno utvrdili da su apelant i ostali tužioci, nasljednici u konkretnom slučaju, u ostavinskom postupku trebali biti proglašeni nasljednicima nakon čega su prilikom ocjene pravne valjanosti spornih ugovora o kupoprodaji utvrđivali savjesnost trećetuženog i četvrtotuženog koja, u smislu člana 38 stav 1 ZOSO, predstavlja nužan uslov za sticanje prava svojine pravnim poslom. U tom pogledu su jasno naveli da su sporni ugovori zaključeni pred notarom, da na katastarskim izvodima nije bila upisana zabilježba spora i da je jasno da je u tom trenutku M.M. kao prodavac bio proglašen za nasljednika pravosnažnim rješenjem i kao takav upisan u katastarskim evidencijama, kao i da za Opštinu Glamoč nije uspostavljena zemljišna knjiga, nakon čega su zaključili da su trećetuženi i četvrtotuženi postupali savjesno i da su sporni ugovori valjani. Dakle, Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim tvrdnjama, iz sadržaja osporenih odluka ne proizilazi da su odluke donesene na osnovu načela povjerenja u zemljišne knjige, već na osnovu ocjene savjesnosti postupanja navedenih tuženih o čemu su redovni sudovi dali jasno i detaljno obrazloženje, pa stoga apelantove tvrdnje kojima se daje tumačenje toga načela nisu dovoljne da bi se mogla utvrditi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno razmotrili i apelantove tvrdnje kojima ukazuje da su za sporne nekretnine bile evidentirane zabilježbe spora, navodeći da te zabilježbe nije izdao sud, kako je to propisano ZZK, niti su bile evidentirane u trenutku kada su zaključeni sporni ugovori. U odnosu na apelantove tvrdnje kojima ukazuje da su trećetuženi i četvrtotuženi znali za postojanje spora, Ustavni sud zapaža da apelant na taj način iznosi sopstvenu ocjenu dokaza, nastojeći dovesti u pitanje suprotne zaključke redovnih sudova u tom pogledu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da su redovni sudovi u tom pogledu dali jasno obrazloženje u kojem Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Prema tome, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da su zaključci redovnih sudova iz osporenih odluka proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud sopstvenim tumačenjem odredaba člana 38 stav 1 ZOSO i člana 103 ZOO zamijenio te zaključke. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
49. S obzirom na navedeno Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) Suđenje u razumnom roku
50. Razmatrajući apelantove tvrdnje da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Konačno, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
51. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da je apelant zajedno sa prednikom ostalih tužilaca 8. februara 2008. godine podnio tužbu protiv M.M., prednika prvotužene i drugotužene, i da je parnični postupak okončan donošenjem presude Kantonalnog suda od 26. marta 2018. godine. Prema tome, Ustavni sud će kao relevantno razdoblje pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka razmatrati period od 10 godina.
52. Ustavni sud dalje zapaža da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku pokrenutom radi utvrđenja koji se ne smatra hitnim. Ustavni sud, takođe, smatra da se radi o relativno složenom predmetu, imajući u vidu složenost pravnih pitanja o kojima je u konkretnom slučaju odlučivano i činjenicu da je došlo do promjene parničnih stranaka radi smrti i proširenja tužbenog zahtjeva na trećetuženog i četvrtotuženog.
53. U pogledu postupanja redovnih sudova, Ustavni sud najprije uočava da su nakon podnošenja tužbe i prijema odgovora na tužbu prvostepenom sudu trebale više od dvije godine da održi ročište nakon kojega je donio prvostepenu presudu od 13. maja 2011. godine, koja je u postupku po žalbi ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 31. decembra 2012. godine. Zatim, Ustavni sud zapaža da je procesno rješenje o prekidu postupka od 11. novembra 2014. godine koje je taj sud donio ukinuto u postupku po žalbi rješenjem Kantonalnog suda od 8. juna 2015. godine i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Nakon toga, iz stanja u spisu proizilazi da je Opštinski sud prvostepenu presudu donio 31. avgusta 2017. godine, odnosno nakon proteka dvije godine. U vezi sa postupanjem Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizilazi da je taj sud odlučivao o žalbama u relativno kratkim vremenskim periodima, zbog čega Ustavni sud nije mogao uočiti da je postupanje toga suda bilo od uticaja na ukupnu dužinu trajanja postupka. Takođe, Ustavni sud iz stanja u spisu nije mogao uočiti da je postupanje stranaka doprinijelo dužini trajanja predmetnog postupka. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je dužini trajanja predmetnog postupka u najvećoj mjeri doprinio Opštinski sud, koji je imao značajne periode neaktivnosti u postupanju i koji je postupao nedjelotvorno s obzirom na to da su prvostepena presuda i procesno rješenje o prekidu postupka ukinuti i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.
54. S obzirom na sve navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u „razumnom roku“, Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje u „razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
55. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
56. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. Vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba ) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
57. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona 10 u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
2. Ostali navodi
58. U odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija o kršenju navedenih prava zasniva na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, ukazujući na proizvoljnu primjenu prava i ocjenu dokaza, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, te okolnost da u dokumentima predočenim Ustavnom sudu nema bilo kakve naznake povrede toga prava, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
59. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u situaciji kada je parnični postupak okončan nakon deset godina za šta pretežnu odgovornost snosi Opštinski sud koji je imao značajne periode neaktivnosti i koji je postupao nedjelotvorno.
60. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, nakon detaljnog razmatranja savjesnosti trećetuženog i četvrtotuženog kao trećih lica, odbili tužbeni zahtjev uz obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelant ukazao.
61. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnost u tom segmentu.
62. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević