Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2934/20 (Sobe u kućanstvu "Milena" vl. Miroslav Filipović)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Propisano zakonom
  • Upravni spor
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2934/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2934/20, rješavajući apelaciju Sobe u kućanstvu "Milena" vl. Miroslav Filipović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana

58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sobe u kućanstvu "Milena" vl. Miroslav Filipović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011269 17 Uvp od 13. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011269 15 U od 25. aprila 2017. godine, Rješenja Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk broj 01-13-24-16/14 od 28. augusta 2014. godine i Rješenja Općine Čitluk, Općinske službe za gospodarstvo broj 03-0124-916/14 od 22. jula 2014. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sobe u kućanstvu "Milena" vl. Miroslav Filipović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 011269 17 Uvp od 13. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 011269 15 U od 25. aprila 2017. godine, Rješenja Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk broj 01-13-24-16/14 od 28. augusta 2014. godine i Rješenja Općine Čitluk, Općinske službe za gospodarstvo broj 03-0124-916/14 od 22. jula 2014. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sobe u kućanstvu "Milena" vl. Miroslav Filipović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Međugorja, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 10. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 011269 17 Uvp od 13. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 011269 15 U od 25. aprila 2017. godine, Rješenja Žalbenog vijeća Općinskog vijeća Općine Čitluk broj 01-13-24-16/14 od 28. augusta 2014. godine i Rješenja Općine Čitluk, Općinske službe za gospodarstvo broj 03-0124-916/14 od 22. jula 2014. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelantu je utvrđena obaveza uplate posebnog komunalnog doprinosa-ekološke takse za 2014. godinu u ukupnom iznosu od 400,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da je privremenim rješenjem Općine Čitluk, Općinske službe za gospodarstvo (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 24. januara 2014. godine apelantu odobreno pružanje ugostiteljskih usluga u objektu (kućanstvu) tokom cijele godine. Prvostepeni sud je naveo da je prvostepeni organ u zapisniku o inspekcijskom nadzoru/pregledu od 17. jula 2014. godine utvrdio da apelant pruža usluge gostima u 10 soba sa 20 kreveta, da je prema obvezi za naplatu ekološke takse svrstan u II zonu, te da je prvostepeni organ na osnovu ovog zapisnika donio rješenje od 22. jula 2014. godine kojim je apelantu utvrdio obvezu uplate posebnog komunalnog doprinosa-ekološke takse za 2014. godinu u ukupnom iznosu od 400.00 KM. Prvostepeni sud je naveo da apelant ne spori činjenice utvrđene u zapisniku o inspekcijskom nadzoru/pregledu, nego samo ističe da je opće poznata činjenica da svi objekti rade u prosjeku šest mjeseci, ali za ovu svoju tvrdnju nije pružio nikakav dokaz. Prvostepeni sud je naveo, s obzirom da se objekt apelanta nalazi u Međugorju u kojem pruža ugostiteljske usluge u 10 soba sa 20 ležajeva, da se apelantov objekt nalazi u II. zoni shodno članu 4. Odluke o uvođenju (naplati) posebnog komunalnog doprinosaekološke pristojbe (u daljnjem tekstu: Odluka), a koja Odluka je donesena na osnovu člana 13. Zakona o načelima lokalne samouprave i člana 15. Zakona o komunalnoj djelatnosti, dok visina doprinosa za II. zonu iznosi 20,00 KM godišnje po ležaju shodno članu 3. Odluke. Osnovom navedenog, prvostepeni sud je naveo da su prvostepeni organ i Žalbeno vijeće Općinskog vijeća Općine Čitluk (u daljnjem tekstu: tuženi) pravilno i na osnovu odredaba Odluke apelantu utvrdili obveza plaćanja posebnog komunalnog doprinosaekološke takse za 2014. godinu, kao i visinu tog doprinosa shodno čl. 2., 3. i 4. Odluke.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je rješenjem tuženog od 28. augusta 2014. godine odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja prvostepenog organa od 22. jula 2014. godine. Vrhovni sud je naveo da nije mogao cijeniti navode apelanta koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, zato što se zahtjev za vanredno preispitivanje ne može podnijeti zbog povrede pravila postupka koja se odnosi na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (član 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima). Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, a pri tome nisu povrijeđene odredbe federalnog zakona o postupku koje bi mogle uticati na pravilno i zakonito rješenje ove upravne stvari, zbog čega je odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda od 25. aprila 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv navedenog rješenja tuženog.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Apelant navodi da je „ visina ekološke takse utvrđena za cijelu godinu i iznosi od 60 KM do 20 KM, te se pita kako je to moguće kada je opće poznata činjenica da svi objekti u prosjeku rade cca 6 mjeseci“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a)U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje i zabranu diskriminacije

7. U pogledu navoda apelanta kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine dostupna na www.ustavnisud.ba; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreskog, carinskog, odnosno javnog zakonodavstva. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine. (Vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2864/19 od 19. septembra 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

8. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

b)U odnosu na navode apelanta o povredi prava na imovinu

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, MezőtúrTiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću pitanje prava na imovinu, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2934/20 (Sobe u kućanstvu "Milena" vl… | Sudska praksa | Aktio