Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2279/20 (B.R. i drugi)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Apelacija preuranjena
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2279/20
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2279/20, rješavajući apelaciju B. R. i drugih, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija B.R., S.S. i S.Đ.
podnesena protiv rješenjā Osnovnog suda u Prnjavoru br. 78 0 K 033311 20 Kv od 3. jula 2020. godine i 78 0 K 033311 20 Kpp od 2.
jula 2020. godine u odnosu na član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacije se kao nedopuštena apelacija B.R., S.S. i S.Đ.
podnesena protiv rješenjā Osnovnog suda u Prnjavoru br. 78 0 K 033311 20 Kv od 3. jula 2020. godine i 78 0 K 033311 20 Kpp od 2.
jula 2020. godine u odnosu na član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 7 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. B.R., S.S. i S.Đ. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Đorđe Bijelić, advokat iz Prnjavora, podnijeli su 6. jula 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenjā Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 78 0 K 0333311 20 Kv od 3. jula 2020. godine i 78 0 K 33311 20 Kpp od 2. jula 2020. godine. Apelanti su istovremeno zatražili da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi ukinuo osporena rješenja i obustavio njihovo izvršenje do donošenja odluke o apelaciji.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 16. jula 2020. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Rješenjem sudije za prethodni postupak Osnovnog suda broj 78 0 033311 20 Kpp od 2. jula 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem vijeća istog suda od 3. jula 2020. godine, apelantima je, zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo nasilničko ponašanje iz člana 362 stav 2 Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZRS), određen pritvor na osnovu odredbe člana 197 stav 1 tač. b) i v) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKPRS), tako da po navedenom rješenju pritvor može trajati do mjesec dana, počev od 30. juna 2020. godine.
6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo 2. jula 2020. godine protiv apelanata u svojstvu osumnjičenih podnijelo prijedlog za određivanje pritvora zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo nasilničko ponašanje, te da su uz prijedlog u tom pravcu dostavljeni dokazi. Ocjenjujući navode iz prijedloga i priložene dokaze, sudija za prethodni postupak je odredio apelantima mjeru pritvora u trajanju od mjesec dana zbog ispunjenja uslova iz odredbe člana 197 stav 1 tač. b) i v)
ZKPRS.
7. U pogledu postojanja osnovane sumnje da su apelanti počinili navedeno krivično djelo, sudija za prethodni postupak je imao u vidu priložene dokaze, između ostalih materijalnu dokumentaciju koju je sačinila PS Prnjavor, medicinsku dokumentaciju i potvrdu o oduzimanju predmeta. Što se tiče posebnog razloga za pritvor propisanog u odredbi člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, sudija za prethodni postupak je ocijenio intenzitet upotrijebljene prinude i način izvršenja krivičnog djela za koje se apelanti sumnjiče zbog kojih se, kako je obrazloženo, može očekivati da bi boravkom na slobodi mogli da utiču (zastraše) svjedoke koji treba da se saslušaju u nastavku istrage i da bi, stoga, mogli da ometaju istragu. U pogledu razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, sudija za prethodni postupak je, prije svega, ocijenio objektivni uslov koji se tiče visine propisane kazne, budući da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora do pet godina. Osim toga, ocijenjene su ranija osuđivanost apelanata za srodna krivična djela (krivična evidencija) i prekršajne sankcije koje su im više puta izrečene (u obrazloženju su pobrojani počinjeni prekršaji) zbog prekršaja iz Zakona o javnom redu i miru. Zbog svega navedenog, sudija za prethodni postupak je zaključio da se u okolnostima konkretnog slučaja osnovano može očekivati da bi apelanti boravkom na slobodi mogli ponoviti isto ili slično krivično djelo, te da se drugom mjerom ne bi mogla spriječiti bojazan od uticaja na svjedoke, odnosno preduprijediti moguće ponavljanje krivičnih djela.
8. Rješenjem vijeća Osnovnog suda broj 78 0 K 033311 20 Kv od 3. jula 2020. godine odbijena je žalba branioca apelanata i potvrđeno rješenje sudije za prethodni postupak od 2. jula 2020. godine. Obrazlažući razloge neosnovanosti žalbe kojom je, između ostalog, ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, Osnovni sud je istakao da brojnost i sadržaj priloženih dokaza ukazuju da u konkretnom slučaju postoji osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo. Pri tome, kako je dalje navedeno, priloženi dokazi ukazuju na agresivnost, bezobzirnost i upornost pri izvršenju djela iz ponašanja apelanata, koje je potkrijepljeno dokazima iz krivične evidencije, te se može zaključiti da se radi o profilima ličnosti koje mogu ometati krivični postupak uticajem na svjedoke. Navedena okolnost, koja je okarakterisana kao sklonost ka vršenju krivičnih djela, po ocjeni vijeća Osnovnog suda, opravdava bojazan da bi apelanti puštanjem na slobodu mogli ponoviti krivično djelo i da je sudija za prethodni postupak pravilno zaključio da izricanje neke od blažih mjera nije opravdano. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7 Evropske konvencije.
10. Obrazlažući navode o povredi navedenih prava, apelanti, u suštini, ukazuju na pogrešnu primjenu procesnog prava, smatrajući da sud nije ocijenio da li se ista svrha može postići drugom mjerom. S tim u vezi, ukazuju na nedostatak obrazloženja kako u pogledu postojanja osnovane sumnje da su, navodno, počinili krivično djelo za koje se sumnjiče, tako i u pogledu posebnih razloga za mjeru pritvora. Te okolnosti, kako tvrde, moraju biti konkretne, a ne apstraktne i paušalne. Osim toga, apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično i fer-suđenje, jer je Osnovni sud osporenim rješenjima iscrpio sve elemente optužbe i praktično ih već osudio. Predložili su da se apelacija usvoji i utvrdi povreda navedenih prava.
b) Odgovor na apelaciju
11. Osnovni sud smatra da je apelacija neosnovana, jer su prilikom donošenja rješenja o određivanju pritvora ocijenjeni navodi iz prijedloga i dokazi iz čijeg sadržaja je utvrđeno postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo za koje se sumnjiče. Osim toga, radi se o licima koja su ranije osuđivana za istorodna krivična djela na osnovu čega je utvrđena njihova sklonost ka vršenju krivičnih djela, što opravdava bojazan od mogućeg ponavljanja krivičnog djela. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana, jer u postupku koji se vodi protiv apelanata nije povrijeđeno nijedno pravo na koje se u apelaciji pozivaju.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
[...]
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna… [...] VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
U odnosu na pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 i člana 7 Evropske konvencije
14. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasno stanovište da se na pitanje da li apelanti imaju, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meesque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68, i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).
15. U vezi s tim, Ustavni sud napominje da osporeno rješenje Osnovnog suda o određivanju pritvora apelantima ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanata, već da je u pitanju procesno rješenje doneseno u postupku po prijedlogu Tužilaštva za određivanje mjere pritvora, pa proizilazi da postupak protiv apelanata nije okončan, niti se sa aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodno stanovište, u toj fazi postupka može utvrđivati da li je krivični postupak bio pravičan, u smislu člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
16. U vezi sa navodima iz apelacije o povredi prava garantovanih članom 7 Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se na pitanje da li će apelanti biti proglašeni krivim za određeno krivično djelo i kakva će im sankcija biti izrečena, koji će zakon biti primijenjen, te da li je u presudama poštovan princip iz člana 7 stav 1 Evropske konvencije ne može odgovoriti dok je postupak još u toku, odnosno dok ne bude pravosnažno okončan (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1129/06 od 13. juna 2006. godine, stav 7, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
17. U konkretnom slučaju postupci protiv apelanata još nisu pravosnažno okončani, već su u toku pred Osnovnim sudom kao prvostepenim sudom, pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
U odnosu na pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije
19. U konkretnom slučaju apelanti su osporili Rješenje Osnovnog suda broj 78 0 K 033311 20 Kv od 3. jula 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje branilac apelanata primio 6. jula 2020. godine i da je istog dana podnio apelaciju Ustavnom sudu, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
21. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima prekršeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
22. Apelanti ukazuju da su u pobijanim rješenjima izostali razlozi i obrazloženje na kojima su redovni sudovi utemeljili zaključak o postojanju opšteg i posebnog razloga za određivanje pritvora, jer ne sadrže konkretne razloge u pogledu ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tač. b) i v) ZKPRS. Stoga će Ustavni sud ispitati navode apelanata u kontekstu člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
23. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5 Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju, ZKPRS kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičene ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi obezbjeđenja njegove prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPRS za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo, i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 197 stav 1 tač. a), b), v) i g).
24. U kontekstu apelacionih prigovora Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda, izražen u više njegovih presuda (vidi, između ostalih, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, aplikacija broj 57180/09), da član 5 st. 1 i 3 Evropske konvencije zahtijevaju, na prvom mjestu, da pritvaranje bude zakonito, što uključuje i ispunjenje procedure propisane nacionalnim zakonodavstvom, ali da poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno, jer član 5 stav 1 Evropske konvencije traži da svako lišavanje slobode bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinaca od proizvoljnosti. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u citiranoj odluci ponovio mjerodavna načela koja potpadaju pod opseg zaštite člana 5 stav 1 Evropske konvencije koja je navedeni sud utemeljio u presudi Mooren (vidi, Evropski sud, predmet Mooren protiv Njemačke (GC), broj 11364/03, ECHR 2009, st. 72-81).
Postojanje osnovane sumnje
25. Dovodeći navedene principe u kontekst predmetnog slučaja, Ustavni sud zapaža da su apelanti svoje prigovore, prije svega, usmjerili na nedostatak osnovane sumnje kao conditio sine qua non za zakonitost pritvora.
26. U vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo za koje su osumnjičeni, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizilazi da je ocijenjen dokazni materijal koji je Tužilaštvo dostavilo sudu uz prijedlog za određivanje pritvora. U tom pravcu su u obrazloženju prvostepenog rješenja navedeni materijalni dokazi, između ostalog službene zabilješke PU Prnjavor, medicinska dokumentacija, te potvrde o oduzimanju predmeta iz kojih proizilazi osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo za koje se sumnjiče. Vijeće Osnovnog suda je u cijelosti prihvatilo argumentaciju sudije za prethodni postupak, kao i zaključak o postojanju osnovane sumnje da su upravo apelanti počinioci konkretnih krivičnopravnih radnji, te da je, stoga, suprotno žalbenim navodima, osnovana sumnja dovoljno i jasno konkretizovana. Imajući u vidu navedeno, te okolnost da je osnovana sumnja utvrđena na temelju dokaza koji su detaljno interpretirani u obrazloženju osporenog prvostepenog rješenja koje je u cijelosti prihvatilo vijeće Osnovnog suda, ne mogu se prihvatiti kao osnovane tvrdnje apelanata da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje, odnosno da se radi o paušalnim razlozima. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da su apelanti mogli počiniti krivična djela za koja su osumnjičeni (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba) zbog čega njihove tvrdnje u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.
Poseban pritvorski osnov iz člana 197 stav 1 tač. b) i v)
27. Apelacijom se, dalje, tvrdi da je proizvoljan zaključak iz osporenih rješenja u pogledu postojanja naročitih okolnosti koje se tiču uticaja na svjedoke i bojazni da bi mogli ponoviti krivično djelo.
28. S tim u vezi, u odnosu na posebne razloge iz člana 197 stav 1 tačka b) ZKPRS, Ustavni sud ukazuje da se, prema praksi Evropskog suda, na opasnost od ometanja krivične istrage ne može pozvati in abstracto, već da se takav zaključak mora obrazložiti relevantnim dokazima (vidi, Evropski sud, Becciev protiv Moldavije, presuda od 4. oktobra 2005. godine, aplikacija broj 9190/03, tačka 59). Takođe, Ustavni sud je u svojoj praksi jasno ukazao da „samo postojanje pretpostavki da bi takvo apelantovo postupanje bilo moguće nije dovoljno, jer sud ne može samo pretpostaviti takvu mogućnost, već mora imati argumente da postoje neke objektivne okolnosti ili konkretne i argumentovane radnje i postupci koji bi bili valjan pravni osnov za određivanje pritvora u konkretnom slučaju“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, tačka 38, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 49/08).
29. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće pri ocjeni neosnovanosti ovih žalbenih prigovora podsjetilo na relevantne dijelove obrazloženja prvostepenog rješenja iz kojeg proizilaze konkretni razlozi u pogledu uticaja na svjedoke koji treba da budu saslušani u nastavku istrage (imena svjedoka pobrojana u rješenju). U tom kontekstu je ocijenjen intenzitet upotrijebljene prinude, način izvršenja djela i profil ličnosti apelanata u vezi s ranijom osuđivanošću i realne mogućnosti da bi mogli uticati na svjedoke zastrašivanjem, koji bi zbog toga u nastavku istrage mogli promijeniti iskaze. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da u fazi istrage nije neophodno da se uticaj zaista i dogodio, nego je dovoljno da sve okolnosti stvaraju razuman i ozbiljan rizik da do uticaja može doći i da bi apelanti mogli imati koristi od tog uticaja. Stoga, tvrdnje apelanata u vezi sa zaključkom o postojanju ovog pritvorskog osnova ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.
30. Nadalje, u odnosu na apelacione navode o postojanju posebnog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi na dvije instance naveli naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost da bi apelanti, ukoliko se nađu na slobodi, mogli ponoviti ili dovršiti krivično djelo.
31. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti određenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine).
32. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine).
33. U konkretnom slučaju vijeće Osnovnog suda je odbilo žalbu odbrane apelanata protiv rješenja o određivanju pritvora, ocjenjujući da sudija za prethodni postupak izrečenom mjerom pritvora apelantima nije počinio bitne povrede postupka. U tom kontekstu je drugostepeno vijeće podsjetilo na obrazloženje prvostepenog rješenja, utemeljeno na izvedenim dokazima, iz kog, po ocjeni tog suda, proizilaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da na strani apelanata egzistira posebni uslov za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. U tom kontekstu su ponovljene naročite okolnosti na strani apelanata koje opravdavaju mjeru pritvora a koje se ogledaju u broju i vrsti prethodno učinjenih srodnih krivičnih djela za koja su pravosnažno osuđeni, u broju i vrsti prethodno učinjenih prekršaja iz kojih je proizašao zaključak da se radi o licima sklonim vršenju krivičnih djela. Imajući u vidu objektivni uslov koji se odnosi na propisanu kaznu, u konkretnom slučaju do pet godina zatvora, te navedene naročite okolnosti, redovni sudovi su zaključili da bi apelanti puštanjem na slobodu mogli ponoviti krivično djelo.
34. Stoga, suprotno tvrdnjama apelanata, redovni sudovi su ocijenili navedene naročite okolnosti o čemu su navedeni jasni i argumentovani razlozi koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa, koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine). U tom kontekstu je, takođe, preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive, niti cjelishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelanti, u slučaju da budu pušteni na slobodu, mogli ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo.
35. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema povrede iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije kada u obrazloženjima osporenih rješenja o određivanju pritvora nisu izostali razlozi i obrazloženja na osnovu predočenih dokaza koje su redovni sudovi ocijenili u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i naročitih okolnosti iz člana 197 stav 1 tač. b) i v) ZKPRS.
37. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević