Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2603/20 (M. Ž.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2603/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2603/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mladen Žabić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mladen Žabić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 253937 19 Rev od 28. maja 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Mladen Žabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, podnio je 25. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 253937 19 Rev od 28. maja 2020. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 253937 16 Rs od 16. aprila 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta da se ponište rješenja o zasnivanju radnog odnosa od 21. decembra 2016. godine i da se naloži tuženoj (Republika Srpska) da donese novo rješenje o zasnivanju radnog odnosa s apelantom, ne ulazeći u izbor drugog kandidata, te da apelantu na ime naknade izgubljenih ličnih dohodaka isplati iznos od 16.800,00 KM.

3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 16. aprila 2018. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Presudom broj 71 0 P 253937 18 Rsž od 28. marta 2019. godine djelimično uvažio predmetnu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je poništio rješenja o zasnivanju radnog odnosa od 21. decembra 2016. godine, te naložio tuženoj da u roku od 60 dana od dana prijema odluke donese novu odluku o izboru kandidata, dok je u preostalom dijelu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog suda od 28. marta 2019. godine (u dijelu u kojem je njegov tužbeni zahtjev odbijen) Vrhovni sud je Rješenjem 71 0 Rs 253937 19 Rev od 28. maja 2020. godine odbacio predmetnu reviziju kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 237. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima iznos od 50.000,00 KM. Vrhovni sud je dalje naveo da se, shodno odredbama člana 316. stav (2) ZPP, kao vrijednost predmeta spora uzima samo vrijednost glavnog zahtjeva, dok se kamata, ugovorna kazna i ostala sporedna traženja ne uzimaju u obzir pri određivanju vrijednosti spora ako ne čine glavni zahtjev. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da je, kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi, te da se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev apelanta sastoji od novčanog i nenovčanog dijela. Vrhovni sud je ukazao da apelant, podnoseći tužbu prvostepenom sudu, nije označio vrijednost predmeta spora, dakle ni preko iznosa od 30.000,00 KM, čemu tuženi nisu prigovarali, niti tražili da sud rješenjem utvrdi vrijednost spora. Vrhovni sud je naveo da je time apelant pokrenuo i vodio parnicu u kojoj revizija nije dozvoljena, pri čemu ni potraživani novčani iznos od 16.800,00 KM ne prelazi zakonom propisani cenzus iz člana 237. stav (2) ZPP, iz kojih razloga se revizija apelanta iz ovog osnova ukazuje nedozvoljenom. Vrhovni sud je ukazao da, osim navedenog, revizija apelanta nije dozvoljena ni po odredbi člana 247. stav (2) ZPP kojom je, između ostalog, propisano da je revizija nedozvoljena ako nije izjavljena preko punomoćnika iz člana 301.b) ZPP. Vrhovni sud je naveo da se, s obzirom da je položen pravosudni ispit uslov dozvoljenosti i da se radi o neotklonjivom procesnom nedostatku jer apelant, kako proizilazi iz stanja spisa, nije diplomirani pravnik, revizija ukazuje nedozvoljenom.

Apelacioni navodi

5. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske, pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj.

8. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedozvoljena apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, te kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostepena presuda, koju apelant nije osporio predmetnom apelacijom. Dakle, apelant u konkretnom slučaju osporava odluku Vrhovnog suda kojom se odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. ispunjenosti formalnih zakonskih uslova za izjavljivanje revizije. Iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom (za razliku od drugostepene presude kao konačne odluke) nije odlučivalo o „građanskim pravima ili obavezama“ apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi s navodima apelanta da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske, pravo na život iz člana II/ 3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom (kojom je, zbog neispunjenosti formalnih zakonskih uslova za izjavljivanje revizije, odbačena apelantova revizija izjavljena protiv presude Okružnog suda od 28. marta 2019. godine), u postupku radi poništenja odluke o zasnivanju radnog odnosa i isplate, nije odlučivalo ni o navedenim pravima apelanta, slijedom čega su i navodi apelanta o kršenju tih prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrani diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, takođe, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2603/20 (M. Ž.) | Sudska praksa | Aktio