Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7468/18 („SANITACIJA“ d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javne nabavke
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7468/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-7468/18, rješavajući apelaciju „SANITACIJA“ d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „SANITACIJA“ d.o.o. Bijeljina podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 024025 18 Uvp od 29. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „SANITACIJA“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bijeljine, koju zastupa Sanel Nezirić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 17. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu Sud BiH) broj S1 3 U 024025 18 Uvp od 29. novembra 2018. godine.

2. Rješenjem Ureda za razmatranje žalbi, Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) od 17. novembra 2016. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba izjavljena protiv odluke o izboru najpovoljnijeg ponuđača od 27. septembra 2016. godine u postupku javne nabavke usluge dezinfekcije, dezinsekcije i deratizacije poslovnog prostora JZU Bolnica „Sveti apostol Luka“ Doboj, ugovornog organa JZU Bolnica „Sveti apostol Luka“ Doboj i odbijen je zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Presudom vijeća za upravne sporove Suda BiH broj S1 3 U 024025 17 U od 30. augusta 2018. godine uvažena je apelantičina tužba, poništeno je osporeno rješenje tuženog od 17. novembra 2016. godine i predmet vraćen tuženom na ponovni postupak (stav I izreke), te je odlučeno da je tuženi dužen apelantici naknaditi troškove upravnog spora u iznosu od 380,80 KM (stav II izreke).

4. Vijeće za upravne sporove je u obrazloženju presude između ostalog navelo da osporeno rješenje ne sadrži razloge koji su odlučni za donošenje odluke u smislu člana 200. stav 2. Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na stranama 2 i 3 obrazloženja. Odlučujući o apelantičinom zahtjevu za naknadu troškova spora, vijeće za upravne sporove je ocijenilo da apelantici pripada pravo naknade troškova vođenja upravnog spora u ukupnom iznosu od 380,80 KM i to na ime naknade za vođenje upravnog spora iznos od 280,80 KM sa obračunatim PDV-om i iznos od 100,00 KM na ime naknade za sudsku taksu na tužbu shodno članu 22. Tarife broj 3. tačka 1. Zakona o sudskim taksama u postupku pred Sudom BiH, dok je u preostalom dijelu zahtjev apelantice za naknadu troškova upravnog spora, odbijen kao neosnovan imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o poništenju rješenja. Pri tome, vijeće za upravne sporove je zaključilo da apelantici pripada pravo na naknadu troškova u neprocjenjivim predmetima u skladu s članom 19. a ne članom 12. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa).

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 024025 18 Uvp od 29. novembra 2018. godine odbijen je apelantičin zahtjev za preispitivanje presude vijeća za upravne sporove od 30. augusta 2018. godine.

6. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je apelantica protiv presude vijeća za upravne sporove podnijela zahtjev za preispitivanje sudske odluke samo u odnosu na stav 2. izreke presude koji se odnosi na troškove postupka zbog pogrešne primjene Zakona o javnim nabavkama i pogrešne primjene ZUP-a. Prilikom odlučenja Sud BiH je imao u vidu odredbu člana 61. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS), koju je citirao, naglasivši da je pravilan stav vijeća za upravne sporove kada je apelantici dosudio troškove postupka u ukupnom iznosu od 380,80 KM, shodno članu 22. Tarife broj 3. tačka 1. Zakona o sudskim taksama u postupku pred Sudom BiH. Pri tome, Sud BiH je zaključio da je vijeće za upravne sporove pravilno ocijenilo da je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova neosnovan zbog čega je i odbijen, jer se radi o neprocjenjivom predmetu. S tim u vezi, Sud BiH je istaknuo da je u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev bio opredjeljen na poništenje konačnog upravnog akta gdje se u upravnom sporu ocjenjivala zakonitost i pravilnost upravnog akta nevezano za vrijednost javne nabavke. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je zaključio da je vijeće za upravne sporove pravilno primijenilo odredbu člana 19. a ne člana 12. Tarife jer se radi o neprocjenjivim predmetima u upravnom sporu.

7. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica osporava presudu Suda BiH u odnosu na dosuđene troškove postupka, tvrdeći da je postupak javne nabavke postupak procjenjive vrijednosti, pa su i troškovi zastupanja trebali biti dosuđeni u skladu sa članom 19. stav 1. Tarife u vezi sa članom 12. i 13. Tarife kod procjenjivih predmeta i imajući u vidu odredbe Zakona o javnim nabavkama

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje isključivo odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivnopravni propisi prilikom donošenja odluke o troškovima upravnog spora. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za odluku kojom je odlučio o troškovima upravnog spora, dakle o troškovima podnesene tužbe i zahtjeva za preispitivanje sudske odluke, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene presude u tom dijelu sa odredbama propisa na koje se pozvao Sud BiH u obrazloženju osporene presude, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Osim toga, Ustavni sud se poziva na svoju praksu u predmetima koji su pokretali ista činjenična i pravna pitanja kao i u konkretnom slučaju. U tim predmetima Ustavni sud je razmatrao apelacije sa istim apelacionim navodima kao u konkretnom slučaju, podnesene protiv presuda Suda BiH donesene u upravnim sporovima pokrenutim protiv rješenja Ureda za razmatranje žalbi, a koja rješenja su donesena u predmetima javnih nabavki, u kojim presudama je Sud BiH dao slična obrazloženja kao u konkretnom slučaju zaključivši da je žalbeni zahtjev apelanata u tim postupcima bio opredjeljen na poništenje akta (Ureda za razmatranje žalbi) i da se radi o predmetima neprocjenjive vrijednosti (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti: AP-10/20 od 22. aprila 2020. godine i AP-668/19 od 11. juna 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba) u kojima je zaključio da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Imajući uvidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7468/18 („SANITACIJA“ d.o.o. Bijeljina) | Sudska praksa | Aktio