Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7473/18 (D. R. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Povrat stana
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7473/18
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7473/18, rješavajući apelaciju Dragice Roksandić-Barišić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Dragice Roksandić- Barišić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 015377 16 Uvp od 19. septembra 2018. godine.
Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji Dragici Roksandić-Barišić u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantkinji zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Roksandić- Barišić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 015377 16 Uvp od 19. septembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 U 015377 14 U od 16. februara 2016. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R 81/14 od 23.
septembra 2014. godine i Rješenja Resora za imovinskopravne poslove Ministarstva broj 18.03/3-1-02-6451/99 (raniji broj 05- 050-02-02-6451/99) od 1. jula 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragica Roksandić-Barišić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa Gordana M. Popović, advokat iz Beograda, Republika Srbija, podnijela je 14. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 015377 16 Uvp od 19. septembra 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 015377 14 U od 16. februara 2016. godine, Rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R 81/14 od 23. septembra 2014. godine i Rješenja Resora za imovinskopravne poslove Ministarstva (u daljnjem tekstu: Resor) broj 18.03/3-1- 02-6451/99 (raniji broj 05-050-02-02-6451/99) od 1. jula 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Ministarstva i Resora zatraženo je 22. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Republički sekretarijat za raseljena lica i migracije (kao pravni sljednik Ministarstva, u daljnjem tekstu: Sekretarijat) su u periodu od 30. aprila do 7. maja 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok Resor nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Apelantkinja je 29. septembra 1999. godine podnijela zahtjev za vraćanje u posjed stana u Kneževu (u daljnjem tekstu: predmetni stan), čiji je nosilac prava raspolaganja i davalac na korišćenje Dom zdravlja Kneževo (u daljnjem tekstu: Dom zdravlja), Ministarstvu za izbjeglice i raseljena lica - Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek Banja Luka), koji je zbog nenadležnosti zahtjev proslijedio Ministarstvu za raseljena lica i izbjeglice - Odsjek Kneževo (u daljnjem tekstu: Odsjek Kneževo). Rješenjem Odsjeka Kneževo broj 05-050-17-047/03 od 28. februara 2003. godine odbijen je apelantkinjin zahtjev, ali je u žalbenom postupku rješenjem Ministarstva od 9. novembra 2004. godine poništeno prvostepeno rješenje i predmet upućen Odsjeku Banja Luka kao nadležnom organu na ponovno rješavanje.
6. Apelantkinja je 29. septembra 1999. godine podnijela drugi zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana Odsjeku Banja Luka, koji je zaključkom broj 05-050-02-02-6451/99 od 9. decembra 2003. godine obustavio postupak zbog toga što je o zahtjevu odlučivao Odsjek Kneževo. Postupajući po apelantkinjinoj žalbi, Ministarstvo je rješenjem od 30. septembra 2009. godine poništilo prvostepeni zaključak i predmet vratilo na ponovni postupak. U ponovnom postupku Odsjek Banja Luka je donio zaključak od 22. februara 2010. godine, kojim je izvršio spajanje postupaka po apelantkinjinim zahtjevima u postupak koji će se voditi pod brojem 05-050-02-02-6451/99.
7. Odsjek Banja Luka je, zatim, donio Rješenje broj 05-050-02-02-6451/99 od 5. maja 2011. godine kojim je odbio apelantkinjin zahtjev. Postupajući po apelantkinjinoj žalbi, Ministarstvo je rješenjem od 13. oktobra 2011. godine odbilo žalbu. Međutim, u upravnom sporu Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 008410 11 U od 11. januara 2013. godine uvažio apelantkinjinu tužbu i poništio rješenje Ministarstva, te odbacio tužbu tužioca kao podnesenu od neovlašćenog lica. Postupajući po navedenoj presudi, Ministarstvo je rješenjem od 4. februara 2013. godine poništilo prvostepeno rješenje od 5. maja 2011. godine i predmet vratilo Odsjeku Banja Luka na ponovni postupak i odlučivanje. Postupak u kojem su donesene osporene odluke
8. U ponovnom postupku Rješenjem Resora broj 18.03/3-1-02-6451/99 (raniji broj 05-050- 02-02-6451/99) od 1. jula 2014. godine odbijen je apelantkinjin zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, te određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
9. U obrazloženju rješenja Resor je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelantkinja nositeljka stanarskog prava na predmetnom stanu, da se odjavila iz Kneževa i napustila Kneževo 25. novembra 1987. godine radi odlaska na specijalizaciju u Beograd, Republika Srbija. Dalje je naveo da je specijalizacija trajala tri godine, počev od 1. februara 1988. godine do 1. februara 1991. godine, nakon čega nije položila specijalistički ispit i nije se vratila u Kneževo zbog kog razloga joj je prestao radni odnos 2. septembra 1992. godine u Domu zdravlja. Istakao je da apelantkinja nije bila angažovana u Vojsci Republike Srpske (u daljnjem tekstu: VRS), niti u radnoj obavezi, tako da nisu tačni navodi u njenoj izjavi da je boravila po 15 dana u Kneževu i u predmetnom stanu 1995. i 1996. godine, jer nije bila angažovana u „poljskoj bolnici“. Resor je, dalje, ukazao da je apelantkinja svoje kćerke odvela u Beograd u septembru 1991. godine radi upisa u osnovnu školu u Beogradu, u koje vrijeme nije bilo sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine. Dalje je ukazao da je apelantkinjin suprug bio u VRS do 27. avgusta 1992. godine i da mu je vojna obaveza prekinuta zbog privatnih razloga, jer je lično zatražio prekid vršenja vojne obaveze (u zahtjevu je naveo da mu je porodica smještena u Beogradu, da apelantkinja ima stalno zaposlenje u Beogradu, da je apelantkinjin otac nepokretan i da je potrebno da preuzme njegovo privatno preduzeće). S tim u vezi, istaknuo je da je apelantkinjinom suprugu nakon toga 1. oktobra 1992. godine prestao radni odnos u osnovnoj školi.
10. Resor je ocijenio da nisu tačni apelantkinjini navodi da je njen suprug šikaniran, jer je na lični zahtjev razriješen vojne obaveze, kao i navodi da nije mogla da se javi na posao zbog toga što su djeca bila sa njom u Beogradu, a suprug na „ratištu“, jer je apelantkinja trebalo da se javi na posao 1. oktobra 1991. godine, kada nije bilo ratnih sukoba na prostoru Bosne i Hercegovine. Istakao je da je Dom zdravlja podnio 18. septembra 1992. godine zahtjev za iseljenje, te da je rješenjem Opštine Kneževo od 25. jula 1994. godine naloženo iseljenje apelantkinjinog djevera iz predmetnog stana koji nezakonito koristi bez rješenja o korišćenju stana. Resor je citirao odredbe člana 17 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) i odredbu člana 2 stav 1 Zakona o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicama u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: Zakon o raseljenim licima). Dalje je naveo da se predmetni stan nalazi sve vrijeme u Republici Srpskoj, a da ni apelantkinja, kao nositeljka stanarskog prava, ni članovi porodičnog domaćinstva nisu napustili predmetni stan usljed sukoba, ratnih razaranja ili osnovanog straha od progona ili kršenja ljudskih prava na teritoriji Bosne i Hercegovine. Dalje je naveo da je apelantkinja srpske nacionalnosti, pa napuštanje predmetnog stana nije ni u kakvoj uzročnoj vezi sa ratnim dešavanjima. Stoga, po mišljenju Resora, apelantkinja nema pravo na vraćanje predmetnog stana u smislu Zakona o prestanku primjene, čiji je smisao da omogući vraćanje u posjed stana onim licima koja su stan napustila usljed ratnih dešavanja.
11. Rješenjem Ministarstva broj 18.05/2-R 81/14 od 23. septembra 2014. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđeno rješenje Resora, te je odbijen apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
12. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je nesporno da apelantkinja nije imala status izbjeglice na području Republike Srbije, jer nije ni ispunjavala uslove za njegovo dobijanje. Dalje je navelo da ne spori da su apelantkinja i članovi njenog porodičnog domaćinstva napustili predmetni stan u spornom periodu od 30. aprila 1991. do 19. decembra 1998. godine. Međutim, po mišljenju Ministarstva, ne može se svako napuštanje stana u spornom periodu smatrati osnovom za vraćanje u posjed stana, u smislu odredaba člana 17 Zakona o prestanku primjene. Istaklo je da su svi članovi porodičnog domaćinstva napustili predmetni stan dobrovoljno i da ono nikako nije uslovljeno ratnim dešavanjima na prostoru Bosne i Hercegovine, posebno zbog toga što u gradu u kojem se nalazi predmetni stan nije bilo neposrednih ratnih dejstava. Ministarstvo je ocijenilo neosnovanim apelantkinjine navode u žalbi da se njoj i njenoj porodici morao priznati status izbjeglica, odnosno raseljenih lica i priznati pravo na povrat stana, budući da se ostvarivanje prava za neki od navedenih statusa vrši podnošenjem ogovarajućeg zahtjeva kod nadležnog organa. Ukazalo je i da su, bez obzira na to što je jedna od apelantkinjinih kćerki imala status izbjeglice, one od 1991. godine živjele sa apelantkinjom u Beogradu i da su u pogledu izbjegličkog statusa porodice dijelile pravnu sudbinu nosioca domaćinstva, a ovdje je to majka. Ministarstvo je ocijenilo da nije od uticaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari postupak iseljenja apelantkinjinog djevera iz predmetnog stana, koji je u predmetni stan ušao uz saglasnost apelantkinje i njenog supruga, a u momentu iseljenja je imao status bespravnog korisnika predmetnog stana. U pogledu apelantkinjinog zahtjeva za naknadu troškova od Ministarstva, Ministarstvo je navelo da je prvostepeni organ svojim rješenjem utvrdio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, što je osnovno pravilo kod određivanja troškova postupka i koje je u skladu sa odredbama člana 103 stav 1 Zakona o opštem upravnom postupku. S tim u vezi, obrazložilo je da prihvata ovakav stav prvostepenog organa i istovremeno smatra da je neosnovano tražiti da Ministarstvo nadoknadi troškove postupka s obzirom na to da Ministarstvo nije stranka u postupku, a da se ne radi ni o postupku koji je pokrenut po službenoj dužnosti. Istaklo je da se isto odnosi i na zahtjev za naknadu troškova žalbe koji su posebno traženi nakon donošenja odluke prvostepenog organa i o kojima je Ministarstvo odlučilo kao u dispozitivu.
13. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 015377 14 U od 16. februara 2016. godine odbijena je apelantkinjina tužba podnesena protiv rješenja Ministarstva, te je odbijen apelantkinjin zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
14. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je apelantkinjin motiv za napuštanje predmetnog stana ekonomske prirode, a da prestanak njenog i suprugovog radnog odnosa nije u vezi sa ratnim sukobom, ratnim razaranjem ili osnovanim strahom od progona. Po mišljenju Okružnog suda, kada apelantkinjin suprug dozvoljava svom bratu da stanuje u stanu, koji je iste nacionalnosti kao i apelantkinjin suprug, nikakav pritisak ne može se dovesti u vezu sa motivima napuštanja predmetnog stana njenog supruga, uzimajući u obzir i ranije izjavljen motiv da napusti i jedinicu i posao, te stan radi zaposlenja u Beogradu i življenja sa preostalim članovima domaćinstva. Stoga je zaključio da razlozi napuštanja predmetnog stana članova apelantkinjine porodice nisu takvog kvaliteta da bi apelantkinju doveli u status raseljenog lica, kako to ona tvrdi. Istakao je da je nesporno da je apelantkinja prestala koristiti predmetni stan, jer je dat na korišćenje njenom djeveru, čime je postupala suprotno odredbama člana 47 Zakona o stambenim odnosima. Dalje je ukazao na odredbu člana 47 stav 1 tačka 7 i stav 2 Zakona o stambenim odnosima, te zaključio da apelantkinja nema pravo povratka u predmetni stan, bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustila, s obzirom na to da je zakonom propisan uslov prava na povratak stana - samo u slučaju ako je napuštanje stana upravo vezano za „sukob“. Okružni sud je ocijenio da je Ministarstvo pravilno obrazložilo i odluku o troškovima postupka iz prvostepenog postupka i žalbenog postupka, jer apelantkinja u tim postupcima nije uspjela i nema pravo na naknadu troškova.
15. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 015377 16 Uvp od 19. septembra 2018. godine odbijen je apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, te je odbijen njen zahtjev za naknadu troškova postupka.
16. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su organi uprave i Okružni sud pravilno tumačili odredbu člana 17 stav 2 Zakona o prestanku primjene, čiji sadržaj nije sporan, ali da se ova norma i Zakon uopšte ne mogu i ne treba doslovno da tumače, nego teleološki-ciljno, kako bi ovaj propis bio dosljedan svojoj svrsi. S tim u vezi, obrazložio je da, uprkos sadržaju pomenutog zakonskog člana koji jeste generalne prirode, jasno je da namjera zakonodavca kod njegovog propisivanja nije bila da se primjenjuje na lica koja su napustila stanove u okolnostima kao apelantkinja (dobrovoljno kretanje stanovništva, razlozi lične i ekonomske prirode), nego samo na ona koja su zbog ratnih okolnosti dovedena u položaj izbjeglice ili raseljenog lica. U tom pravcu, u vezi sa tumačenjem ove pravne norme, identično se izjasnio i Ustavni sud u odlukama br. AP 645/04 od 2. decembra 2005. godine i AP 4142/09 od 13. novembra 2012. godine. U tom kontekstu, po mišljenju Vrhovnog suda, Okružni sud se osnovano pozvao na odredbu člana 47 stav 1 tačka 7 Zakona o stambenim odnosima, koja je i uvedena u pravni sistem Republike Srpske kako bi se spriječile eventualne zloupotrebe i vraćanje stanova licima koja su ih dobrovoljno napustila, koja propisuje da će se lica koja su napustila stan nakon 30. aprila 1991. godine smatrati izbjeglicama i raseljenim licima osim ako se ne dokaže da su napustila svoje stanove zbog razloga potpuno nevezanih za sukob, kakav je upravo slučaj apelantkinje, koja sama, kao ni članovi njene porodice nisu bili izloženi pritisku, protjerivanju i neprijateljstvima u Kneževu u kojem nije bilo ratnih dejstava i koje se sve vrijeme nalazi u sastavu Republike Srpske. Vrhovni sud je istakao da apelantkinjin navod da je sud izgubio iz vida okolnost da je njena mlađa kći bila prijavljena u Beogradu kao izbjeglica ne može dovesti u sumnju zakonitost presude Okružnog suda. S tim u vezi, obrazložio je da se o valjanosti ovog dokaza u vezi sa ostalim izvedenim dokazima pravilno izjasnilo Ministarstvo, osnovano zaključujući da malodobno dijete koje živi u domaćinstvu sa majkom ne može imati status izbjeglice ako taj isti status nema majka.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantkinja vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da su u postupku pogrešno utvrđene činjenice koje se odnose na datum napuštanja predmetnog stana i apelantkinjin status, pa je pogrešno utvrđeno da je sa maloljetnom djecom napustila predmetni stan 1987. godine, a ne poslije 30. aprila 1991. godine, te da zbog toga nema status izbjeglog i raseljenog lica i nema pravo na vraćanje predmetnog stana u posjed. Ističe da su ratne okolnosti proizvele situaciju u kojoj je izgubila posao, te da u narednih pet godina nije imala stalan posao, već je povremeno boravila u predmetnom stanu i pružala ljekarsku pomoć u poljskoj bolnici na Vlašiću. Apelantkinja navodi i da joj nikad nije oduzeto pravo korišćenja predmetnog stana iako je policija nasilno iselila lica koja su boravila u njemu sa apelantkinjinim dopuštenjem (o čemu nikad nije dobila zapisnik). Smatra da su organi i sudovi propustili da ocijene dokaze koji su išli u prilog njenom zahtjevu (postojanje priznatog izbjegličkog statusa kćerke, redovno pohađanje osnovne škole do školske 1991/1992. godine, zaposlenje supruga sve do 1. oktobra 1992. godine, dozvola djeveru da boravi u predmetnom stanu, te način i razlog nasilnog iseljenja djevera iz predmetnog stana). Apelantkinja smatra da su na osnovu člana 17 Zakona o prestanku primjene ona i njena djeca stekla status raseljenih lica i izbjeglica po samom zakonu. Takođe, apelantkinja smatra da je upravni organ prekoračio svoja ovlašćenja kada je odlučio o troškovima druge strane – za koju nije konstatovano ni ko je predstavlja. S tim u vezi, navodi da niko osim apelantkinje nije imao zastupnika iz reda advokata, niti je ispostavio svoj troškovnik, tako da se ni o jednom drugom zahtjevu za naknadu troškova upravnog postupka nije moglo odlučivati.
18. U pogledu dužine trajanja postupka, apelantkinja ističe da je postupak bez njene krivice trajao 19 godina, te da je neokončavanje postupka u razumnom roku proizvelo štetu u vidu nemogućnosti vraćanja predmetnog stana u posjed i izostanka obeštećenja za troškove postupka, čime je dovedena u neravnopravan položaj. Apelantkinja traži da joj se naknadi nematerijalna šteta u iznosu od po 300,00 KM za svaku godinu vođenja postupka.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud smatra da su apelantkinjini navodi neosnovani, te ističe da nije povrijedio apelantkinjina prava garantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
20. Okružni sud navodi da ostaje kod navoda datih u svojoj presudi.
21. Sekretarijat navodi da ostaje kod navoda iznesenih u rješenju Ministarstva od 23. septembra 2014. godine, te predlaže da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07, 50/10 i 66/18) Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 13/02, 87/07 i 50/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 8.
U postupku se mora utvrditi pravo stanje stvari, i u tom cilju moraju se potpuno i pravilno utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su od važnosti za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 14.
Postupak se vodi brzo i sa što manje troškova za stranku i druge učesnike u postupku, ali tako da se pribave svi dokazi potrebni za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rešenja.
Član 103. st. 1. i 3.
Svaka stranka snosi po pravilu, svoje troškove prouzrokovane postupkom, kao što su putni troškovi, izgubljena zarada, izdaci za takse, pravno zastupanje, stručno pomaganje i sl.
Troškovi za pravno zastupanje nadoknađuju se samo u slučajevima kad je tako zastupanje bilo nužno i opravdano.
23. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) Član 47. stav 1. tačka 7, st. 2. i 3.
Otkaz ugovora o korišćenju stana nosiocu stanarskog prava može se dati i kad on i članovi njegovog porodičnog domaćinstva, koji su zajedno s njim stanovali, prestanu da lično koriste stan neprekidno duže od 6 mjeseci, a za to vrijeme su boravili u zemlji ili inostranstvu, izuzev:
7. Ukoliko je nosilac stanarskog prava živio na drugom mestu, odnosio kao raseljeno lice, nakon 30. aprila 1991. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona.
Lica koja su svoje stanove napustila nakon 30. aprila 1991. godine će se smatrati izbeglicama i raseljenim licima u skladu sa Aneksom VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, osim ako se ne dokaže da su napustila svoje stanove iz razloga potpuno nevezanih za sukob.
Smatraće se da je nosilac stanarskog prava prestao neprestano koristiti stan i u slučaju kada samo povremeno navraća u stan, kao i kada cio stan koristi lice koje nije član porodičnog domaćinstva.
24. Zakon o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03, 96/03, 49/09 1/10 , 16/10 - prečišćeni tekst) Član 1. stav 2.
Odredbe ovog zakona se primjenjuju na nepokretnosti, uključujući poslovne prostorije u privatnoj svojini, kuće u privatnoj svojini i stanove u privatnoj svojini u, kao i stanove na kojima postoji stanarsko pravo (“stanovi”), koji su bili napušteni u periodu nakon 30. aprila 1991.
godine bez obzira da li je nepokretnost ili stan bio proglašen napuštenim: pod uslovom da je vlasnik, posjednik, odnosno korisnik nepokretnosti izgubio posjed nepokretnosti ili je nosilac stanarskog prava izgubio posjed stana prije 19. decembra 1998. godine.
Član 17. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. ZOSO (u daljem tekstu:
nosilac stanarskog prava) ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišćen u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine.
Lice koje je napustilo svoj stan u periodu između 30. aprila 1991. godine i 19. decembra 1998. godine smatra se izbjeglicom ili raseljenim licem u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini s pravom povratka u taj stan bez obzira na okolnosti pod kojima ga je napustilo.
25. Zakon o raseljenim licima, povratnicima i izbjeglicama u Republici Srpskoj („Službeni glasnik RS“ br. 42/05 i 52/12) glasi:
Član 2.
Raseljena lica, u smislu ovog zakona, jesu državljani BiH koji su raseljeni na teritoriji RS usljed sukoba, ratnih razaranja ili osnovanog straha od progona ili kršenja ljudskih prava na teritoriji BiH i nisu u mogućnosti da se na bezbjedan i dostojanstven način vrate u svoje ranije prebivalište ili na adresu svog ranijeg prebivališta.
Povratnik, u smislu ovog zakona, jeste državljanin BiH, koji se kao izbjeglica iz inostranstva, odnosno raseljeno lice u BiH, vratio na teritoriju RS u svoje ranije prebivalište, kao i raseljeno lice koje je nadležnom organu izrazilo volju za povratak i u procesu je povratka.
Izbjeglica iz BiH, u smislu ovog zakona je državljanin BiH koji se nalazi izvan BiH, a koji je zbog sukoba prognan iz svog prebivališta ili je napustio svoje prebivalište u BiH i izbjegao u inostranstvo nakon 30.
aprila 1991. godine iz opravdanog straha da će biti progonjen zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj socijalnoj grupi ili svojih političkih mišljenja i koji nije u mogućnosti da se sigurno i dostojanstveno vrati u svoje ranije prebivalište, niti je dobrovoljno odlučio da se trajno nastani izvan BiH (u daljem tekstu: izbjeglica).
Izbjeglici iz BiH, koji se vratio iz inostranstva u BiH i koji nije u mogućnosti da se sigurno i dostojanstveno vrati u svoje ranije prebivalište, niti je odlučio da se trajno nastani na drugom mjestu u BiH, priznaje se status raseljenog lica.
Izbjeglice u RS (u daljem tekstu: izbjeglice) u smislu Poglavlja V ovog Zakona su strani državljani ili lica bez državljanstva koji traže zaštitu na teritoriji RS, a koji su zbog sukoba protjerani sa svog prebivališta ili su napustili svoje prebivalište, bojeći se opravdano, da će biti proganjani zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti nekoj socijalnoj grupi ili svojih političkih mišljenja i koji nisu u mogućnosti da se sigurno i dostojanstveno vrate na svoje ranije prebivalište, niti su dobrovoljno odlučili da se nastane na teritoriji RS, odnosno BiH.
VI.Dopustivost 26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 015377 16 Uvp od 19. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinjin zastupnik je primio 16. oktobra 2018. godine a apelacija je podnesena 14. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum 30. Apelantkinja navodi da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje 31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
33. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na vraćanje predmetnog stana u posjed, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
a)U odnosu na osporene odluke 34. Ustavni sud podsjeća da apelantkinja tvrdi da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno ocijenjeni dokazi, te proizvoljno primijenjene odredbe materijalnog i procesnog prava.
35. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).
37. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni upravni organ sproveo dokazni postupak i utvrdio činjenično stanje, te na osnovu relevantnih odredaba materijalnog prava odbio apelantkinjin zahtjev za vraćanje predmetnog stana. Navedenu odluku prvostepenog organa je potvrdio drugostepeni organ, te su odbijeni tužba u upravnom sporu i zahtjev za preispitivanje. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su upravni organi i redovni sudovi, na osnovu izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, ukazali da apelantkinja, kao nositeljka stanarskog prava, i članovi njenog porodičnog domaćinstva nisu napustili predmetni stan usljed sukoba, ratnih razaranja ili osnovanog straha od progona ili kršenja ljudskih prava na teritoriji Bosne i Hercegovine, pa apelantkinja nema pravo na vraćanje predmetnog stana u smislu Zakona o prestanku primjene, čiji je smisao da omogući vraćanje u posjed stana onim licima koja su stan napustila usljed ratnih dešavanja. Prilikom donošenja osporenih odluka Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi detaljno i jasno analizirali sve okolnosti konkretnog slučaja i doveli ih u kontekst relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene, Zakona o stambenim odnosima i Zakona o raseljenim licima. Pri tome, suprotno apelantkinjinim navodima, Ustavni sud primjećuje da su organi uprave i redovni sudovi detaljno analizirali sve dokaze koji su izvedeni u toku postupka, te dali njihovu ocjenu koja se ne doima proizvoljnom.
38. Ustavni sud podsjeća na stav izražen u predmetu broj AP 645/04 da se relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene ne primjenjuju na lica koja su napustila stanove u okolnostima u kakvim je tužena u konkretnom slučaju napustila predmetni stan (dobrovoljno kretanje stanovništva), nego da se Zakon primjenjuje na lica koja su, zbog ratnih okolnosti, bila dovedena u položaj izbjeglice ili raseljenog lica (vidi, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 645/04 od 2. decembra 2005. godine, tačka 31, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 41/06, dostupna i na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Navedeni stav ponovljen je i u kasnijim odlukama Ustavnog suda povodom istog pitanja (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2850/12 od 14. maja 2015. godine, tačka 34, i Odluka o dopustivosti broj AP 1655/10 od 12. juna 2013. godine, tač. 11 i 12, dostupne na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da se navedeni stav može primijeniti i na konkretan slučaj imajući u vidu da je apelantkinja predmetni stan napustila dobrovoljno, prije ratnih dešavanja, te da, stoga, ne ispunjava uslove propisane odredbama člana 17 Zakona o prestanku primjene. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja organa uprave i redovnih sudova ne proizilazi proizvoljnost, odnosno da dato obrazloženje prati relevantni zakonski okvir koji reguliše ovo pitanje. Osim toga, Ustavni sud ne vidi proizvoljnost ni u primjeni relevantnih odredaba Zakona o opštem upravnom postupku prilikom odlučivanja o troškovima upravnog postupka. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud u razlozima osporenih odluka ne nalazi elemente koji bi ukazivali na arbitrarnost u donošenju osporenih odluka i primjeni relevantnih propisa na apelantkinjinu štetu, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje organa uprave i redovnih sudova u osporenim odlukama.
39. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, u vezi s navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi 40. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
Period koji se uzima u obzir 42. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 29. septembra 1999. godine, kao dana kada je apelantkinja podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, pa do 19. septembra 2018. godine, kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantni period koje će Ustavni sud uzeti u razmatranje je skoro 19 godina.
Analiza dužine trajanja postupka 43. U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku, postupku upravnog spora i postupku po zahtjevu za vraćanje predmetnog stana u posjed. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, odnosno da je trebalo utvrditi da li je apelantkinja nositeljka stanarskog prava na predmetnom stanu i da li joj pripada pravo na vraćanje stana u posjed, zbog čega je izveden veći broj dokaza, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak veoma značajan za apelantkinju, jer o ishodu tog postupka zavisi da li će joj predmetni stan biti vraćen u posjed.
44. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak ukupno trajao skoro 19 godina, što je neprihvatljivo dug period za predmetni upravni postupak, postupak upravnog spora i postupak po zahtjevu za vanredno preispitivanje. Pri tome Ustavni sud zapaža da ni upravni organi, niti redovni sudovi nisu naveli razloge za prekomjernu dužinu trajanja postupka. Ustavni sud zapaža da je apelantkinja podnijela dva ista zahtjeva koja su prvobitno rješavala dva različita organa, te da su postupci, nakon donošenja više odluka i vraćanja na ponovni postupak, spojeni tek 2010. godine, nakon čega su donesena rješenja upravnih organa koja su ponovo poništena i predmet vraćen na ponovni postupak. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je već naglasio da stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema. Nadalje, u ponovnom postupku, koji je trajao oko pet i po godina (računajući od drugostepenog rješenja kojim je predmet vraćen na ponovni postupak), donesene su osporene odluke. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog postupka koji je trajao skoro 19 godina a priori suprotna principu „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da bi se mogla opravdati samo u izuzetnim okolnostima. Međutim, Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta ne nalazi takve izuzetne okolnosti, niti ima išta što ukazuje da su postojale neke objektivne okolnosti, ili da apelantkinjino ponašanje može opravdati takvo značajno odugovlačenje postupka. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na pravično suđenje u razumnom roku opravdani.
45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantkinjinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete 46. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi, Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine, i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidjeti odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i broj AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku, apelantkinji treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM. 48. Navedeni iznos apelantkinji je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu 49. Apelantkinja smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjine tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantkinja istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
50. U vezi sa apelantkinjinim navodima o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja, osim svojih paušalnih navoda o povredi navedenog prava, nije ponudila argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku usmjerenom na vraćanje predmetnog stana u posjed. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantkinjini navodi neosnovani.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni postupak trajao skoro 19 godina, što je a priori van razumnog roka, a takva dužina se ne može opravdati izuzetnim okolnostima. 52. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada je osporenim odlukama odbijen apelantkinjin zahtjev za vraćanja predmetnog stana u posjed uz obrazloženje da je apelantkinja predmetni stan napustila dobrovoljno, prije ratnih dešavanja, te da stoga ne ispunjava uslove propisane odredbama člana 17 Zakona o prestanku primjene, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
53. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.
54. Takođe, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju budući da apelantkinja nije ponudila argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do povrede navedenog prava u predmetnom postupku.
55. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
56. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević