Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2613/20 (KUDUM Inženjering d.o.o. Banovići)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Raskid ugovora
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2613/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2613/20, rješavajući apelaciju koju je podnio KUDUM Inženjering d.o.o. Banovići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio KUDUM Inženjering d.o.o. Banovići protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 235526 16 Pž od 12. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Ps 235526 15 Ps od 23.
septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. KUDUM Inženjering d.o.o. Banovići (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanela Gorčić advokat iz Sarajeva, podnio je 28. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Ps 235526 16 Pž od 12. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Ps 235526 15 Ps od 23. septembra 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanta, te je obavezan tuženi (,,AIK Inženjering" d.o.o. Banovići) da apelantu na ime duga po osnovu zakonske zatezne kamate isplati iznos od 916,82 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. aprila 2015.godine kao dana podnošenja tužbe pa do dana isplate, u roku od 30 dana od dana prijema presude, dok je odbijen apelant sa ostatkom zahtjeva za isplatu zakonskih zateznih kamata. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud poništi odluku tuženog o raskidu ugovora i da naloži tuženom da apelanta vrati na poslove koje je obavljao do 8. oktobra 2014. godine, te kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza ugovora isplati iznos od 36.560,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je apelant da tuženom naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud u toku postupka utvrdio da je između apelanta kao izvršioca usluga i tuženog kao naručioca usluga zaključen Ugovor o obavljanju podkonsultantskih usluga broj 247/13 od 24. septembra 2013. godine. Da je predmet zaključenog ugovora obavljanje podkonsultantnskih usluga nadzora geodetskih radova u toku izvođenja radova na izgradnji auto ceste na koridoru 5-C na dionici Svilaj -Odžak u koju svrhu je apelant kao izvršilac radova angažovao zaposlenika koji je odobren od strane ugovornih strana za obavljanje predmetne usluge od 25. septembra 2013. godine. Dalje, da je tuženi apelantu 8. oktobra 2014. godine dostavio obavijest (uz odluku) o raskidu naprijed navedenog ugovora. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, cijeneći izvedene materijalne dokaze, kao i iskaze zakonskih zastupnika stranaka i svjedoka, a imajući u vidu odredbe čl. 10., 608. i 629. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pravilno utvrdio da je tuženi odlukom od 8. oktobra 2014. godine, koju je apelantu dostavio uz obavijest sa istim datumom, prije ugovorenog roka jednostrano raskinuo sa apelantom navedeni ugovor. Kantonalni sud je naveo da, kako je odluka o raskidu predmetnog ugovora od 8. oktobra 2014. godine dostavljena apelantu uz obavijest sa istim datumom, jednostrani akt tuženog kao privrednog subjekta predstavlja samo način jednostranog raskida ugovora od strane tuženog prije ugovorenog roka, te se u konkretnom slučaju ne radi o aktu kojim se rješava radno pravni status uposlenika, pa suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud nije ni mogao utvrđivati zakonitost same odluke o raskidu ugovora, kako se to neosnovano nastoji predstaviti žalbom apelanta, a samim tim ni raspravljati o eventualnoj naknadi štete zbog „nezakonitosti“ odluke o raskidu. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud, imajući u vidu da zaključeni ugovor između apelanta i tuženog predstavlja ugovor o djelu, u smislu člana 600. ZOO, o tužbenom zahtjevu apelanta pravilno raspravio s aspekta odredaba člana 10., 608. i 629. ZOO, tako da je pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanta da sud poništi odluku tuženog o raskidu ugovora i da se naloži tuženom da apelanta vrati na poslove koje je obavljao do 8. oktobra 2014. godine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na djelotvoran pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da su pogrešno redovni sudovi utvrdili zakonitost raskida predmetnog ugovora.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud predmetne navode apelanta, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na dvije sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene dvije meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević