Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2061/19 (Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2061/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2061/19, rješavajući apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Federacije Bosne i Hercegovine, Vlade Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 156132 18 Rev od 31. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Federacija Bosne i Hercegovine, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, podnijela je 14. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 156132 18 Rev od 31. januara 2019. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 156132 10 Ps od 16. maja 2012. godine odbijen je tužbeni zahtjev „Sarajevo publishing“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da se obaveže tuženi (apelantkinja, Federalno ministarstvo obrazovanja i nauke) da mu isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove postupka.
3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je na osnovu rješenja Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke (u daljnjem tekstu: ministarstvo) od 10. juna 2009. godine tužitelju, kao izdavaču, odobrena upotreba, odnosno štampanje i izdavanje udžbenika geografije za šesti razred devetogodišnje osnovne škole (u daljnjem tekstu: predmetni udžbenik) čiji je autor M. S., te da rješenje važi tri školske godine, uključujući i školsku 2009/2010. godinu. Zatim je naveo da je na osnovu rješenja ministarstva od 24. avgusta 2010. godine predmetni udžbenik suspendovan (suspenzija udžbenika izvršena na osnovu roditeljske inicijative za povlačenje ovog udžbenika, a što je bliže navedeno u obrazloženju presude). Općinski sud je naveo da je predmetni udžbenik suspendovan prije isteka roka važenja, odnosno prije isteka perioda na koji je izdato rješenje od 10. juna 2009. godine. Dalje je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je tužitelj u skladu sa rješenjem od 10. juna 2009. godine izvršio procjenu tiraža, kako za školsku 2009/2010. godinu, tako i za slijedeće školske godine, te je blagovremeno prije početka školske 2009/2010. godine i 2010/2011. godine odštampao određeni broj primjeraka predmetnog udžbenika. Nadalje je ukazao da je suspendovanjem odobrenog udžbenika, a nakon što je izvršeno njegovo štampanje, za tužitelja sigurno nastupila šteta, jer je izvršio određene pripreme, plaćanje štampanja, a neprodavanjem odštampanih udžbenika gubi i određeni prihod koji bi ostvario njihovom prodajom. Međutim, Općinski sud je naveo da je ministarstvo u okviru svojih ovlaštenja donosilo određene odluke čiju pravilnost i zakonitost sud nije ovlašten da cijeni, zbog čega nije u mogućnosti da cijeni da li je zbog postupaka ministarstva došlo do štete kod tužitelja u iznosu koji potražuje tužbom. Zatim je ukazao da je tužitelj u skladu sa poukom iz rješenja od 24. avgusta 2010. godine mogao pokrenuti upravni spor, ukoliko je bio nezadovoljan tim rješenjem. Imajući u vidu da tužitelj protiv rješenja od 24. avgusta 2010. godine nije izjavljivao pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, tj. nije pokrenuo upravni spor, Općinski sud je naveo da postupcima, odnosno odlukama apelantkinje (ministarstva) koje je donosila u skladu sa svojim ovlaštenjima, nije nastala šteta za tužitelja, jer rješenje iz kojeg tužitelj crpi osnov za štetu jeste rješenje koje nadležni sud nije ukinuo, niti ga je organ koji ga je donio stavio van snage. Općinski sud je naveo da rješenje od 24. avgusta 2010. godine još uvijek egzistira i proizvodi pravno dejstvo, slijedom čega je tužbeni zahtjev neosnovan.
4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 156132 12 Pž od 16. marta 2018. godine odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostepena presuda.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 156132 18 Rev od 31. januara 2019. godine revizija tužitelja je djelimično usvojena, obje nižestepene presude preinačene i obavezana apelantkinja da isplati tužitelju određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je u preostalom dijelu revizija odbijena.
6. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je ostvaren revizioni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. Nadalje je naveo da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je tužitelj, kao ovlašteni izdavač udžbenika imao odobrenje za štampanje predmetnog udžbenika, a da je rješenje o odobrenju izdato na osnovu Ugovora o recenziranju iz 2009. godine koji je zaključen između apelantkinje (ministarstvo) i tužitelja, kojim je (član 2. ugovora) tužitelj saglasan da ministarstvo angažuje tri recenzenta za svaki rukopis udžbenika koji je tužitelj dostavio i plati troškove recenziranja, što je tužitelj nesporno ispunio.
7. Vrhovni sud je ukazao na odredbe člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnje tekstu: ZOO) kojima je regulisano da pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija. Zatim je naveo da prema Pravilniku o postupku pripremanja i odobravanja udžbenika, radnih udžbenika, priručnika i drugih nastavnih sredstava za osnovne i srednje škole od 11. septembra 2009. godine, Vijeće za usklađivanje udžbeničke politike koje sačinjavaju predstavnici kantonalnih ministarstava i Federalnog ministarstva, na osnovu liste recenzenata Federalnog ministarstva, vrši izbor i imenovanje članova stručnog tima recenzenata. Dalje je naveo da se u sudskoj praksi, nezakonit ili nepravilan rad treba shvatiti kao ponašanje koje je suprotno zahtjevu koji bi u javnom interesu valjalo ostvariti normalnim obavljanjem službe ili djelatnosti, odnosno kao onaj rad kod kojeg postoji značajno odstupanje od uobičajenog postupanja. Imajući u vidu da je tužitelj, kao izdavač ispunio sve obaveze i da je pretrpio materijalnu štetu, kako su to utvrdili i nižestepeni sudovi, Vrhovni sud je ukazao da je nužno bilo razmotriti da li su apelantkinjini organi pravilno postupali. Takođe je naveo da je nadležno ministarstvo bilo u obavezi da poduzme sve radnje i da osigura da u poduzimanju tih radnji ne pričini štetu. Zatim je naveo da suprotno stavu nižestepenih sudova, to što tužitelj nije preispitivao zakonitost rješenja, nije dovoljno za zaključak da ne postoje propusti od strane ministarstva. S tim u vezi je istakao da je odluka o suspendovanju predmetnog udžbenika rukovođena odlukom recenzenata, a ne iz razloga koji su uslovljeni okolnostima na strani tužitelja, kao izdavača, pa kako tužitelj nema nikakav uticaj na odluku recenzenata, on se mogao opredijeliti da bez preispitivanja zakonitosti takve odluke, svoj zahtjev ostvaruje u postupku naknade štete.
8. Vrhovni sud je naveo da se postupak odobravanja udžbenika pokreće zahtjevom od strane izdavača ministarstvu, uz dostavu rukopisa za recenziranje, te plaćanjem troškova recenziranja od strane izdavača, a da se recenziranje udžbenika sprovodi od strane ministarstva koje imenuje stručni tim recenzenata. Zatim je ukazao da iz navedenog proizilazi da je ministarstvo izdalo rješenje i odobrilo štampanje predmetnog udžbenika, a udžbenik je naknadno povučen zbog uočenih grešaka, pa iz toga slijedi da ministarstvo koje je biralo recenzente, snosi odgovornost koja proizilazi iz odgovornosti recenzenata koji su nestručno ocijenili rukopis. Takođe je naveo da je ministarstvo, kao javnopravno tijelo, donošenjem odobrenja za štampanje udžbenika koje je izdato za tri školske godine, opravdalo sasvim razumna očekivanja tužitelja, kao privrednog društva koje posluje po principima tržišnog privređivanja, da štampa predmetni udžbenik za tri školske godine i da očekuje prihod njihovom prodajom. Zatim je ukazao da se donošenjem rješenja kojim je suspendovano rješenje za upotrebu udžbenika osnovano otvara pitanje zaštite stečenih prava tužitelja, što je sadržajni dio načela pravne sigurnosti. Vrhovni sud je naveo da je tužitelj, kao izdavač imao osnova da računa na tri godine prodaje udžbenika, uz obavezu štampanja odobrenih udžbenika i to blagovremeno prije početka školske godine, a koji period je ministarstvo skratilo suspendovanjem odobrenja za izdavanje predmetnog udžbenika, što ide u prilog ocjeni da je apelantkinja u obavezi da izmiri nastalu štetu tužitelju. Vrhovni sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je na skladištu tužitelja ostalo 17.568 komada neprodatih udžbenika, pa mu pripada pravo na naknadu stvarne štete u smislu odredaba člana 154. stav 1. i člana 155. ZOO.
Apelacioni navodi
9. Apelantkinja je navela da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je navela da su prvostepeni i drugostepeni sud pravilno utvrdili sve odlučne činjenice u konkretnom slučaju. Dalje, smatra da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da tužitelj protiv rješenja od 24. avgusta 2010. godine nije izjavio pravni lijek, odnosno nije pokrenuo upravni spor, te da je pravilan zaključak prvostepenog i drugostepenog suda da za tužitelja nije nastala šteta. Takođe je navela da tužitelj nije postupio po primjedbama – uputama radi njihovog uklanjanja u predmetnom udžbeniku. Zatim je ukazala da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio propise, zbog čega je uskraćena za pravično suđenje i zbog toga trpi štetu na imovini.
Relevantni propisi
10. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“, br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
PROUZROKOVANJE ŠTETE
Odsjek 1.
OPŠTA NAČELA
Osnovi odgovornosti Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172. stav (1) (1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. S obzirom na to da je apelantkinja nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da apelantkinja, osim isticanja da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili u konkretnom slučaju, povredu prava na koja se pozvala u predmetnoj apelaciji nalazi u proizvoljnoj primjeni propisa od strane Vrhovnog suda. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Ustavni sud zapaža da je predmet spora u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja za naknadu štete zbog suspendovanja predmetnog udžbenika, za koji je ranije dobio odobrenje za štampanje. Dalje, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Kantonalni sud odbili tužiteljev tužbeni zahtjev, dok je Vrhovni sud djelimično usvojio reviziju i preinačio nižestepene presude, tako što je obavezao apelantkinju da tužitelju isplati određeni novčani iznos. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda proizilazi da tužitelju pripada pravo na naknadu štete u skladu sa relevantnim odredbama ZOO, bez obzira što nije, kako to smatraju nižestepeni sudovi, osporio rješenje o suspenziji predmetnog udžbenika. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi zaključak da tužitelj svoj zahtjev može ostvariti u postupku naknade štete, iz razloga što je odluka o suspendovanju predmetnog udžbenika donesena od strane recenzenata zbog naknadno uočenih grešaka, na što tužitelj nije imao uticaja. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud imao u vidu sve relevantne okolnosti i činjenice konkretnog predmeta, te da je u obrazloženju osporene odluke dao jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević