Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2987/20 (M. P., V. Ž. i S. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2987/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2987/20, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Miodrag Pejović i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Miodrag Pejović, Velibor Živanović i Sonja Mastilo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 184382 19 Gž 2 od 2. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 184382 17 P2 od 20. juna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miodrag Pejović, Velibor Živanović i Sonja Mastilo (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Foče, koje zastupa Radoje Grabovčić advokat iz Foče, podnijeli su 15. avgusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 184382 19 Gž 2 od 2. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 184382 17 P2 od 20. juna 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezani su S.S. (kao prvotuženi) i apelanti (kao drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi) da tužiocu (Mikrokreditna fondacija „Sunrise“ Sarajevo) na ime duga solidarno isplate ukupan iznos od 16.971,33 KM (na ime glavnice iznos od 15.080,87 KM i na ime ugovorene redovne kamate iznos od 1.890,46 KM), sa zateznom kamatom na iznos glavnice, te da mu nadoknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da se neosnovano u žalbi tvrdi da se prvostepeni sud bavio samo „formalnom stranom“ citirajući odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje se odnosi na ugovor o jemstvu. Kantonalni sud je naveo da činjenica da protiv glavnog dužnika (R.K.), kojem su S.S. i apelanti bili jemci, postoji pravosnažna krivična presuda (kojom je R.K. oglašena krivom zbog počinjenja krivičnog djela prevare), ne čini ništavim ugovore koji su pravni osnov tužiočevog potraživanja prema S.S. i apelantima. Kantonalni sud je u vezi s tim ukazao da predmetni ugovori o jemstvu (kojima su se apelanti obavezali da će tužiocu isplatiti cjelokupan dospjeli neplaćeni dug nastao po osnovu Ugovora o preuzimanju, spajanju i restruktuiranju duga zaključenog između tužioca i R.K.) nisu bili obuhvaćeni krivičnom presudom protiv glavnog dužnika R.K., pa je njihovu ništavost valjalo dokazivati i utvrditi u konkretnom postupku, a što apelanti nisu ni pokušali. Kantonalni sud je dalje naveo da predmetni ugovor (o preuzimanju, spajanju i restruktuiranju duga) nije zaključen protivno odredbama čl. 103. i 1065. ZOO, a postupanje protivno odredbama Zakona o mikrokreditnim organizacijama ne povlači za sobom ništavost ugovora, nego eventualnu prekršajnu odgovornost tužioca. Kantonalni sud je takođe naveo da je prvostepeni sud naveo sve provedene dokaze (materijalne dokaze, saslušanje S.S. i apelanata u svojstvu parničnih stranaka, saslušanje više svjedoka, te vještačenje po vještaku finansijske struke), iscrpno je naveo sadržaj istih, te je, u skladu sa odredbama člana 8. Zakona o parničnom postupku cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno, izvodeći zaključke i utvrđujući činjenice koje apelanti žalbom nisu uspjeli pobiti. Kantonalni sud je naveo da je, naime, utvrđena činjenica da su apelanti zaključili punovažne ugovore o jemstvu 25. maja 2009. godine, kojima su se obavezali da će kao solidarni jemci isplatiti tužiocu cjelokupan dospjeli neplaćeni dug nastao po osnovu punovažnog Ugovora o preuzimanju, spajanju i restruktuiranju duga zaključenog između tužioca i glavnog dužnika (R.K.). Kantonalni sud je dalje naveo da je visina duga utvrđena vještačenjem po vještaku finansijske struke, te da je prvostepeni sud svoju odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava, odnosno člana 1004. stav (3) ZOO.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelanti navode da je glavni dužnik (R.K.) pravosnažno osuđena zbog krivičnog djela prevare iz člana 239. stav (3) Krivičnog zakona Republike Srpske, te da je apelante dovela u zabludu i navela ih „da na štetu svoje imovine nešto učine“, a da su se redovni sudovi bavili samo „formalnom stranom“ i navedeno nisu uzeli u obzir. Takođe navode da redovni sudovi nisu cijenili postupanje tužioca koji je kredit odobrio bez provjere i utvrđivanja kreditne sposobnosti glavnog dužnika (R.K.), suprotno relevantnim odredbama Zakona o mikrokreditnim organizacijama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koju su apelanti ukazali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u toku prvostepenog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud predmetne navode apelanata, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević