Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2464/20 (P.R. i drugi)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Invalid
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2464/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-2464/20, rješavajući apelacije P. R. i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
P. R. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 U 003483 18 Uvp od 10. lipnja 2020. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 003483 17 U od 31. prosinca 2017.
godine;
Džemal Pajić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004719 19 U 2 od 16. travnja 2020. godine;
Marijan Tomić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 006375 17 U od 30. travnja 2020.
godine;
Nedžad Šestan protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004650 18 U 2 od 4. lipnja 2020.
godine;
Nazif Pobrić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 U 004700 19 U 2 od 8. travnja 2020. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2464/20
1. P. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, podnio je 15. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 U 003483 18 Uvp od 10. lipnja 2020. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 003483 17 U od 31. prosinca 2017. godine.
2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje prvostupanjske presude kojom je odbijena apelantova tužba protiv akta tuženog (Ministarstva rada i braniteljsko-invalidske zaštite, Banjaluka, Odjeljenja za upravno-nadzorne poslove, Bileća) od 23. svibnja 2017. godine, kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Odjeljenja za braniteljsko invalidsku zaštitu Gradske uprave Grada Trebinje od 30. ožujka 2016. godine i dana suglasnost na to rješenje (njime je apelantu i dalje priznat status RVI X kategorije, s 20% vojne invalidnosti po osnovu oboljenja, nastalog u VRS s pravom na osobnu invalidninu).
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant imao status RVI IV kategorije sve do donošenja rješenja tuženog kojim je ukinuo prvostupanjsko rješenje od 18. kolovoza 2008. godine i predmet vraćen prvostupanjskom organu na ponovni postupak. Vrhovni sud je naveo da je prvostupanjskim rješenjem od 30. ožujka 2016. godine, koje je zasnovano na nalazu i mišljenju prvostupanjske liječničke komisije nakon pregleda apelanta i uvida u medicinsku dokumentaciju, utvrđena vojna invalidnost 20 % ukupno. Vrhovni sud je istakao da je invalidnost cijenjena po T- 231-a-80 %, od čega je na vojnu invalidnost utvrđen postotak od 30 %, s obzirom da je primijenjen članak 10. Pravilnika o utvrđivanju postotka vojne invalidnosti, što nije bio slučaj u ranijem postupku. Pri tome, naveo je da je apelantovo oboljenje obuhvaćeno člankom 10. Pravilnika o utvrđivanju postotka vojne invalidnosti , pa je od maksimalno utvrđenih 80 % postotka po T-231-a Liste apelantu utvrđen udio vojne invalidnosti od 30 %, što čini ukupna vojna invalidnost u postotku od 20 % trajno. U pogledu smanjenja vojne invalidnosti prema mišljenju Vrhovnog suda upravni organi su dali valjane razloge, zasnovane na nalazima liječničkih komisija, jer proističe da se kod apelanta radi o oboljenju koje nije prouzročilo isključivo ratno događanje, nego se radi o multifaktorijalnom oboljenju, u čijem nastanku sudjeluje više faktora. S obzirom na to istakao je da je nižestupanjski sud pravilno utvrdio da je osporeni akt zasnovan na potpunom, jasnom i dovoljno obrazloženom nalazu. Konačno naveo je da nije sporna činjenica da je oboljenje kod apelanta nastalo tijekom njegovog vojnog angažiranja, međutim, jasno je da na pojavu tog oboljenja utiču nasljedni, socijalni i faktori psihičkog razvoja, pa to što se kod apelanta ranije nije manifestirala bolest, ne isključuje genetski faktor.
2. AP-2696/20
4. Džemal Pajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Gordan Stojić odvjetnik iz Mostara, podnio je 30. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004719 19 U 2 od 16. travnja 2020. godine.
5. Osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog organa (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata) od 6. rujna 2019. godine, kojim je ukinuto konačno rješenje Uprave za pitanja boraca Mostar od 31. kolovoza 2007. godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X. grupe s 20% vojne invalidnosti po osnovu oboljenja koje se pogoršalo vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (AR BiH) i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu , te ostala prava propisana zakonom.
6. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi raniji nalaz prvostupanjske liječničke komisije dostavio apelantu na izjašnjenje, pa kako se apelant izjasnio da nije zadovoljan s tim nalazom, predmet je upućen liječničkoj komisiji. Liječnička komisija donijela nalaz i mišljenje 23. srpnja 2018. godine na osnovu medicinske dokumentacije, neposrednog pregleda apelanta, te dodatnog psihološko testiranja od strane psihologa i utvrdila da vojnu invalidnost apelanta u iznosu od 20%, X. grupe-trajno. Nakon što je apelant uložio prigovor na nalaz prvostupanjske liječničke komisije, drugostupanjska Liječnička komisija je donijela nalaz i mišljenje 20. prosinca 2018. godine, na osnovu uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju u spis, te na osnovu neposrednog pregleda apelanta. U nalazu drugostupanjske Liječničke komisije dano je obrazloženje koje je gotovo istovjetno obrazloženju iz ranijeg nalaza, uz konstataciju da je ova liječnička komisija u potpunosti suglasna u pogledu visine postotka vojne invalidnosti. Budući da je drugostupanjska liječnička komisija po apelantovom prigovoru dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojne invalidnosti, Vrhovni sud je naveo da je rješenje tuženog organa doneseno u skladu s odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji i odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji.
3. AP-2724/20
7. Marijan Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Konjica, kojeg zastupa Gordan Stojić odvjetnik iz Mostara, podnio je 30. srpnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 006375 17 U od 30. travnja 2020. godine.
8. Osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 19. svibnja 2017. godine, kojim je ukinuto konačno rješenje Službe za pitanja branitelja, invalida, izbjegle i raseljene osobe i socijalnu skrb od 19. svibnja 2006.godine i upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII. grupe sa 40% vojne invalidnosti po osnovu oboljenja koje se pogoršalo vršeći vojne dužnosti u Oružanim snagama (HVO-a), i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu, te ostala prava propisana zakonom.
9. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi predmet uputio nadležnoj liječničkoj komisiji koja je je u nalazu i mišljenju iz 2016.godine, na osnovu dokaza o zatočeništvu, medicinske dokumentacije i neposrednog pregleda apelanta ocijenila vojnu invalidnost apelanta u visini 40%, trajno. Pri tome je naveo da je apelant u skladu sa odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji imao mogućnost ulaganja prigovora u roku od 8 dana od dana prijema ovog nalaza, na šta je upozoren prilikom dostavljanja nalaza. Međutim, apelant tu mogućnost nije iskoristio (nije uložio prigovor) te je na nalaz stavljena klauzula konačnosti. Imajući u vidu da je nadležna liječnička komisija dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojne invalidnosti, Vrhovni sud je naveo da je rješenje tuženog doneseno u skladu s odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji i odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji.
4. AP-2798/20
10. Nedžad Šestan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amir Šapčanin odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 5. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004650 18 U 2 od 4. lipnja 2020. godine.
11. Osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata Sarajevo) od 29. kolovoza 2018. godine, kojim je ukinuto konačno rješenje Službe za upravu za boračko-invalidsku zaštitu Općine Centar Sarajevo od 13. svibnja 2004. godine i upravna stvar riješena tako što je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII. grupe s 40% vojne invalidnosti, po osnovu oboljenja koje se pogoršalo za vrijeme službe u Oružanim snagama (ARBiH) i kao takav ima pravo na osobnu invalidninu, te prava propisana zakonom.
12. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi spis dostavio liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite u Sarajevu, koja je na osnovu pregleda apelanta i medicinske dokumentacije sačinila nalaz i mišljenje od 11. rujna 2017. godine. U pogledu nalaza, naveo je da je vojna invalidnost apelanta cjenjena s 40% VIII. grupe, trajno, budući da je liječnička komisija je vojnu invalidnost apelanta cijenila po točki 275. Liste postotka vojne invalidnosti, sa 60%, a uz primjenu članka 11. stavak 1. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, sa 40%. Naime, radi se o oboljenju za koje se ne može pouzdano zaključiti da je prouzročeno pod uvjetima vršenja vojne službe, ali se može zaključiti da je služba u Oružanim snagama utjecala na pogoršanje oboljenja. Po apelnatovom prigovoru liječnička komisija za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko invalidske zaštite je na osnovu pregleda apelanta i kompletne medicinske dokumentacije, sačinila nalaz i mišljenje od 19. prosinca 2017. godine u kome je u cijelosti potvrdila raniji nalaz i mišljenje. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je tuženi donio rješenje primjenom odredbi iz članaka 7. stavak 3. i 14. Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje. S tim u vezi, naveo je da je iz suglasnih nalaza i mišljenja nadležnih liječničkih komisija (nalazi potpuni, jasni i dovoljno obrazloženi, sa danim opisom, koji je s medicinskog stajališta od značaja za donošenje pravilnog rješenja, kako je to i propisano člankom 8. i 13.a stavak 4. Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji) tuženi pravilno utvrdio postotak vojne invalidnosti apelanta.
5. AP-2961/20
13. Nazif Pobrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Gordan Stojić odvjetnik iz Mostara, podnio je 13. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 004700 19 U 2 od 8. travnja 2020. godine.
14. Osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijena je apelantova tužba protiv rješenja tuženog (Federalnog ministarstva za pitanja branitelja i invalida domovinskog rata) od 8. siječnja 2019. godine, kojim je ukinuto konačno rješenje Službe za zaštitu prava branitelja i njihovih obitelji Grada Mostara od 20. lipnja 2007. godine, te upravna stvar riješena tako da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida X. grupe s 20% vojne invalidnosti po osnovu ranjavanja zadobivenog vršeći vojne dužnosti u oružanim snagama (ARBiH) i da kao takav ima pravo na osobnu invalidninu, te ostala prava propisana zakonom.
15. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je tuženi kompletan spis predmeta dostavio liječničkoj komisiji za medicinsko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko invalidske zaštite u Mostaru. Dalje je naveo da je liječnička komisija u nalazu i mišljenju od 3. srpnja 2018. godine, ponovnim uvidom u kompletnu medicinsku dokumentaciju u spisu i nakon neposrednog pregleda apelanta, utvrdila da je prilikom ranije ocjene vojna invalidnost apelanta utvrđena u visini od 70%, s tim da je nadležna liječnička komisija postotak vojne invalidnosti apelanta sada utvrđivala primjenom članka 1. stavak 1. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji u visini 20% X. grupa trajno. Nadalje, naveo je da je apelant u skladu s odredbama Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji imao mogućnost ulaganja prigovora na ovaj nalaz u roku od 8 dana od dana prijema nalaza, a kako ovu mogućnost nije iskoristio (nije uložio prigovor na nalaz), na nalaz je stavljena klauzula konačnosti. S obzirom da je nadležna liječnička komisija u konačnom nalazu i mišljenju dala potpuno, jasno i detaljno obrazloženje razloga kako za izmjenu ranijeg nalaza i mišljenja, tako i za novu ocjenu vojne invalidnosti u skladu sa odredbama članka 8. i 13.a Pravilnika o radu liječničkih komisija u postupku za ostvarivanje prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji i Pravilnika o utvrđivanju postotka vojne invalidnosti s Listom postotaka, Vrhovni sud je naveo da je tuženi pravilno postupio kada je na osnovu navedenog konačnog nalaza i mišljenja, primjenom članka 7. stavak 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, ukinuo konačno rješenje i upravnu stvar riješio, u skladu sa člankom 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji.
Spajanje predmeta
16. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2464/20.
17. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
18. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
19. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelanti pozivaju u apelacijama, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
22. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević