Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7201/18 (S. V.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Vanparnični postupak
- Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama · čl. 56
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Zakon o izmjenama Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-7201/18
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7201/18, rješavajući apelaciju Seada Vehabovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Seada Vehabovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad u Maglaju da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općini Maglaj da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Seadu Vehaboviću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 5.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede ustavnih prava, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu Seadu Vehaboviću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Općini Maglaj i Javnoj ustanovi Centar za socijalni rad u Maglaju da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sead Vehabović (u daljnjem tekstu: apelant), koji je rođen 1975. godine, podnio je 5. decembra 2018. godine apelaciju (rukom pisani podnesak) Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) kojom traži puštanje iz JU Zavod za zbrinjavanje mentalno invalidnih lica „Drin“ (u daljnjem tekstu: Zavod) u koji je smješten prije 17 godina.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Zavoda i JU Centar za socijalni rad Maglaj (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) zatraženo je 28. aprila, odnosno 9. jula 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Zavod i Centar za socijalni rad su odgovor na apelaciju dostavili 28. aprila, odnosno 22. jula 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Odluka Ustavnog suda broj AP 2345/13
5. Odlukom Ustavnog suda broj AP 2345/13 od 22. oktobra 2013. godine utvrđena je povreda apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) budući da prilikom apelantovog smještaja i boravka u Zavodu nisu ispoštovani suštinski proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama. Također, utvrđeno je kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada o apelantovom prisilnom smještaju u Zavod, odnosno produženju tog smještaja odluku nikada nije donio sud, niti neki drugi nezavisni organ, već odluku o njegovom boravku u Zavodu donosi Centar za socijalni rad. Istom odlukom apelantu je dosuđen iznos od 3.000,00 KM zbog utvrđenog kršenja ustavnog prava, koji je dužna isplatiti Općina Maglaj s obzirom na sjedište Centra za socijalni rad (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2345/13 od 22. oktobra 2013. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, tačke 32, 33. i 34).
Činjenice konkretnog predmeta
6. Iz dokumenata koje su Ustavnom sudu predočili učesnici u postupku proizlazi da je apelantu Rješenjem Centra za socijalni rad broj 04-35-28-1-1/02 od 1. augusta 2003. godine priznato pravo na smještaj u Zavod. Apelant se nalazi u Zavodu od 4. augusta 2003. godine.
7. Rješenjem Općinskog suda u Zavidovićima broj R1-9/04 od 25. maja 2005. godine apelantu je u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost. U obrazloženju rješenja je navedeno da je vještak – specijalista neuropsihijatar naveo da je apelant psihički bolesnik i da je obolio od procesne psihoze
– shizofrenije hroničnog karaktera, čija je mogućnost izlječenja u sadašnjem stepenu nauke isključena, te da je navedeno oštećenje psihičkih funkcija u značajnoj mjeri reduciralo apelantovu sposobnost da adekvatno i logički razmišlja i rasuđuje.
8. Rješenjem Centra za socijalni rad broj 04-35-1-7/05 od 9. decembra 2005. godine apelantu je imenovan stalni staratelj – njegov brat Nedžad Vehabović.
9. Rješenjem Centra za socijalni rad od 12. marta 2008. godine utvrđena je apelantova obaveza da participira u troškovima smještaja u Zavodu budući da je ostvario pravo na penziju.
10. Rješenjem Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 V 026521 14 V od 12. septembra 2014. godine utvrđeno je da ne postoje razlozi za apelantovo prisilno zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Centar za socijalni rad podnio tom sudu prijedlog da sud donese rješenje kojim će odrediti da se apelant zadrži i dalje na liječenju i čuvanju u Zavodu. U prijedlogu je navedeno da je apelant trenutno smješten u Zavodu, a nakon što je u više navrata bolnički liječen pod dijagnozom psihosis-exacerbata liječenje je samovoljno napuštao. S obzirom na to da je apelant bio agresivan i opasan po okolinu, te da je imao suicidalne ideje, pokrenut je postupak za njegovo smještanje u socijalno-medicinsku ustanovu, te nakon što je pribavljena saglasnost nadležnog ministarstva on je i smješten u Zavod. Dalje je navedeno da je apelant u međuvremenu podnio apelaciju Ustavnom sudu smatrajući da je smještajem u navedeni zavod došlo do povrede njegovih ljudskih prava. Nakon toga je Ustavni sud svojom odlukom (AP 2345/13) usvojio apelaciju, te, između ostalog, naložio da Centar za socijalni rad preduzme aktivnosti radi osiguranja apelantovih prava koja proizlaze iz Ustava BiH i Evropske konvencije. U vezi s tim, Centar za socijalni rad je i podnio konkretni prijedlog.
11. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da je taj sud navedeni prijedlog cijenio kao inicijativu, te po službenoj dužnosti pokrenuo postupak radi odlučivanja o potrebi apelantovog prisilnog zadržavanja u zdravstvenoj ustanovi. Istaknuto je da je Zakonom o zaštiti lica s duševnim smetnjama propisano da o svakom prisilnom smještaju punoljetnih lica s duševnim smetnjama bez njihovog pristanka, odnosno djece o smještaju u takve ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području lice ima prebivalište, na osnovu mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, tijela starateljstva ili na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove. Utvrđeno je da u skladu s navedenim zakonskim odredbama odluku o smještaju u Zavod donosi nadležni Centar za socijalni rad, a ne sud, pa taj sud u tom smislu i nije odlučivao. U tom postupku sudu je na njegov zahtjev dostavljen nalaz i mišljenje sudskog vještaka neuropsihijatra (dr. Omera Ćemalovića) od 20. augusta 2014. godine.
12. Centar za socijalni rad je u obavijesti od 17. jula 2020. godine naveo da je u zaključku i mišljenju sudskog vještaka dr. Omera Ćemalovića navedeno da je kod apelanta i pored redovne terapije stanje imalo stalni polagani progresivni tok i da je u njegovom interesu zbrinjavanje u ustanovi gdje se pod nadzorom provodi terapijsko-rehabilitacijski režim.
13. Iz navedene obavijesti Centra za socijalni rad nadalje proizlazi da je apelant uz saglasnost organa starateljstva i pristanak srodnika uglavnom dva puta godišnje boravio u porodici sve do maja 2018. godine. Krajem aprila 2018. godine je također boravio u porodici kada je došlo do pogoršanja njegovog zdravstvenog stanja. Tom prilikom je majku psihički maltretirao, polupao namještaj u svojoj sobi i uz asistenciju policijskih službenika priveden u stanicu hitne pomoći Doma zdravlja Maglaj, a kasnije u Kantonalnu bolnicu Zenica do stabilizacije zdravstvenog stanja.
14. Centar za socijalni rad je dalje naveo da je taj centar krajem 2018. godine pokrenuo aktivnosti, odnosno zatražio je mišljenje stručnjaka za vraćanje poslovne sposobnosti apelantu i premještaj apelanta iz Zavoda u Sumero – centar za podršku osobama sa invaliditetom u zajednici. Tim povodom ordinirajući ljekar dr. Omer Ćemalović je u svom nalazu i mišljenju naveo da kod apelanta nema uslova za preispitivanje poslovne sposobnosti, kao i za davanje preporuke za smještaj u ustanovu Sumero, te da se stručni tim Zavoda u potpunosti složio sa zaključkom i mišljenjem ljekara.
15. Centar za socijalni rad je, kako proizlazi iz dostavljene dokumentacije, 10. decembra 2019. godine kod suda pokrenuo postupak za vraćanje poslovne sposobnosti apelantu. Rješenjem Općinskog suda u Zavidovićima – Odjeljenje u Maglaju broj 42 1 V 015705 19 V od 9. januara 2020. godine odbačen je navedeni prijedlog za vraćanje poslovne sposobnosti apelantu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je prijedlog odbačen jer Centar za socijalni rad kao predlagač niti nakon poziva suda od 11. decembra 2019. godine da dopuni prijedlog nije naveo činjenice koje ukazuju da su prestali razlozi zbog kojih je oduzeta poslovna sposobnost apelantu. Rješenjem Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 V 015705 20 Gž od 6. februara 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba protiv navedenog rješenja od 9. januara 2020. godine.
16. U navedenoj obavijesti Centra za socijalni rad je navedeno da apelantovi srodnici – majka i brat koji je apelantov staratelj i sami imaju zdravstvenih problema i nisu spremni prihvatiti apelanta u porodicu i pružati mu pomoć i podršku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant je u apelaciji naveo da se još uvijek nalazi u Zavodu u koji je smješten 4. augusta 2003. godine. Zatražio je od Ustavnog suda da bude pušten na slobodu. Smatra da je njegovo zdravstveno stanje dobro, da kod svoje kuće može uzimati redovnu terapiju i ići na ljekarske kontrole. Naveo je da prima penziju, što bi finansijski olakšalo njegov život izvan Zavoda.
b) Odgovor na apelaciju
18. Zavod je u odgovoru na apelaciju dostavio nalaz i mišljenje stručnog tima, prema kojem apelant nema sposobnosti da bi potpuno samostalno živio bez potrebne podrške i nadzora.
19. Centar za socijalni rad je u odgovoru na apelaciju pojasnio okolnosti pod kojima je apelant smješten u Zavod. Istaknuto je da je taj centar Općinskom sudu u Kiseljaku 2014. godine podnio prijedlog da sud donese rješenje u pogledu apelantovog daljnjeg zadržavanja u Zavodu, te da je rješenjem suda od 12. septembra 2014. godine utvrđeno da ne postoje razlozi za apelantovo prisilno zadržavanje u zdravstvenoj ustanovi. Također je navedeno da je Općinski sud u Zavidovićima – Odjeljenje u Maglaju rješenjem od 9. januara 2020. godine odbacio prijedlog Centra za vraćanje poslovne sposobnosti apelantu. Prema mišljenju Centra za socijalni rad, za apelanta je najbolje rješenje da i dalje bude pod stručnim nadzorom i brigom u odgovarajućoj ustanovi stacionarnog tipa.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 45/16 i 40/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99 i 54/04) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se:
•osnove socijalne zaštite građana i njihovih porodica, osnovna prava iz socijalne zaštite i korisnici prava iz socijalne zaštite, •osnivanje i rad ustanova zaštite i invalidskog udruženja, •osnovna prava civilnih žrtava rata i članova njihovih porodica, •osnove zaštite porodice sa djecom, •finansiranje i druga pitanja od značaja za ostvarivanje osnovnih prava iz socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija).
Član 3.
Djelatnost socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom obavljaju ustanove socijalne zaštite.
Ustanove socijalne zaštite imaju svojstvo pravnog lica.
Na osnivanje i rad ustanova socijalne zaštite primjenjuju se propisi o ustanovama, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.
d) SMJEŠTAJ U USTANOVU SOCIJALNE ZAŠTITE
Član 41.
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljem tekstu: ustanova), mogu ostvariti djeca i odrasla lica kojima je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne mogu ih ostvariti u vlastitoj ili drugoj porodici ili na drugi način. Član 42.
O smještaju u ustanove odlučuje centar za socijalni rad na čijem području lice ima prebivalište, na osnovu mišljenja stručnog tima centra, izvršne odluke suda, organa staratelja ili na osnovu nalaza i mišljenja stručne komisije o nesposobnosti za rad, odnosno nalaza i mišljenja odgovarajuće zdravstvene ustanove.
Centar za socijalni rad, koji je smjestio lice u ustanovu, dužan je, radi brige, zaštite, liječenja fizičkog ili mentalnog zdravlja tog lica, pratiti njegov tretman u ustanovi. Obaveza iz stava 2. ovog člana posebno se odnosi na slučaj ako je dijete smješteno u ustanovu.
Član 45.
Cijenu usluge koju pruža ustanova utvrđuje osnivač ustanove.
Troškove smještaja u ustanovu snosi smješteno lice, roditelj, usvojitelj, staratelj ili srodnik koji je, saglasno zakonu, dužan da izdržava to lice, odnosno pravno ili fizičko lice koje je ugovorom preuzelo obavezu plaćanja troškova.
Ugovorom iz stava 2. ovog člana uređuju se međusobni odnosi centra za socijalni rad i ustanove, uvjeti i rok otkazivanja ugovora, visina i način isplate naknade, obveznik isplate naknade za smještaj lica, kao i druga pitanja.
21. U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice sa djecom („Službene novine Zeničko-dobojskog kantona“ br. 13/07 i 13/11) relevantne odredbe glase: Član 55. stav 1.
Smještaj u ustanovu socijalne zaštite (u daljem tekstu: Ustanova) može ostvariti dijete i odraslo lice kojem je potrebna stalna briga i pomoć u zadovoljavanju njihovih životnih potreba, a ne može ih ostvariti u vlastitoj porodici ili drugoj porodici ili na drugi način, a pod uvjetima i na način predviđen ovim i Federalnim zakonom.
Član 56. stav 1.
Troškove smještaja u Ustanovu snosi ili u njihovom snošenju učestvuju fizičko i pravno lice, na način propisan članom 54. ovog zakona.
22. Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Službene novine Federacije BiH“ br. 37/01, 40/02, 52/11 i 14/13). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Službene novine Federacije BiH“ br. 37/01 i 40/02) koji je važio u relevantnom periodu, a koji u bitnom dijelu glasi:
Član 1.
Ovim zakonom propisuju se osnovna načela, način organizovanja i provođenja zaštite te pretpostavke za primjenu mjera i postupanje prema osobama sa duševnim smetnjama. Član 2.
Zaštita i unapređivanje zdravlja osoba sa duševnim smetnjama ostvaruje se:
1. omogućavanjem odgovarajuće dijagnostičke obrade i liječenja osoba sa duševnim smetnjama;
2. znanstvenim istraživanjima na području zaštite i unapređivanja zdravlja osoba sa duševnim smetnjama i njihovom zaštitom od liječničkih ili znanstvenih istraživanja bez njihova pristanka ili pristanka njihovih zastupnika;
3. uključivanjem osoba sa duševnim smetnjama u obrazovne programe koji se provode u ustanovi za mentalno zdravlje ili nekoj drugoj ustanovi u kojoj su one smještene; 4. oporavak osoba sa duševnim smetnjama njihovim uključivanjem u porodičnu, radnu i društvenu sredinu;
5. izobrazbom osoba koje se bave zaštitom osoba sa duševnim smetnjama i unapređivanjem njihova zdravlja.
Član 3. tačka 1) Izrazi upotrijebljeni u ovom zakonu, imaju slijedeća značenja:
1. Osoba sa duševnim smetnjama je duševno bolesna osoba, osoba sa duševnim poremećajem, nedovoljno duševno razvijena osoba, ovisnik o alkoholu ili drogama ili osoba sa drugim duševnim smetnjama.
Član 6.
Liječenje osoba sa duševnim smetnjama organizovati će se tako da se u najmanjoj mogućoj mjeri ograničava njihova sloboda i prava te prouzrokuju fizičke i psihičke neugodnosti, vrijeđa njihova osobnost i ljudsko dostojanstvo.
Član 10.
O svakom prisilnom smještaju punoljetnih osoba sa duševnim smetnjama bez njihova pristanka, odnosno djece i maloljetnih osoba sa duševnim smetnjama i osoba lišenih poslovne sposobnosti bez pristanka njihovih zakonskih zastupnika odlučuje sud.
Postupci po odredbama ovog zakona su hitni.
Zdravstvena ustanova mora obavijestiti komisiju za zaštitu osoba sa duševnim smetnjama o svakom slučaju oduzimanja slobode iz stava 1. ovog člana.
Član 22.
Lice sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i izravno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih lica, može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Dijete, maloljetna osoba ili osoba lišena poslovne sposobnosti može se iz razloga navedenih u stavu 1. ovog člana smjestiti u zdravstvenu ustanovu i bez pristanka njenog zakonskog zastupnika po postupku za prisilno zadržavanje ili prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Član 23. stav 1.
Lice iz člana 22. ovog zakona primit će se u zdravstvenu ustanovu nadležnu prema članu 12. stav 1. ovog zakona na osnovu uputnice doktora medicine koji nije uposlen u dotičnoj zdravstvenoj ustanovi i koji je to lice lično pregledao i napisao propisanu ispravu o tom pregledu.
Član 26.
Kada psihijatar utvrdi postojanje razloga za prisilno zadržavanje iz člana 22. ovog zakona, dužan je u roku od 72 sata donijeti odluku o prisilnom zadržavanju koja se sa obrazloženjem upisuje u liječničku dokumentaciju.
Psihijatar će tu odluku saopćiti prisilno zadržanom licu na primjeren način i upoznati ga sa razlozima i ciljevima njegovog prisilnog zadržavanja, te sa njegovim pravima i dužnostima prema ovom zakonu.
Član 27.
Zdravstvena ustanova koja je prisilno zadržala lice sa duševnim smetnjama iz člana 22. ovog zakona dužna je o tome, bez odgađanja, a najkasnije u roku od 24 sata od donošenja odluke o prisilnom zadržavanju, neposredno ili putem elektronskih sredstava komuniciranja, dostaviti nadležnom sudu, na području kojega se nalazi zdravstvena ustanova, obavijest o prisilnom zadržavanju zajedno sa liječničkom dokumentacijom o pregledu lica sa duševnim smetnjama sa obrazloženjem razloga za prisilno zadržavanje. Zdravstvena ustanova dužna je obavijest o prisilnom zadržavanju dostaviti u roku iz stava 1. ovog člana izdavaocu uputnice, zakonskom zastupniku prisilno zadržanog lica, nadležnom centru za socijalni rad i komisiji za zaštitu lica sa duševnim smetnjama. Centar za socijalni rad iz stava 2. ovog člana nadležan je prema posljednjem prebivalištu, odnosno boravištu prisilno zadržanog lica, a ako je prebivalište, odnosno boravište prisilno zadržanog lica nepoznato, prema području na kojem se nalazi zdravstvena ustanova.
[…] Član 29. stav 1.
U postupku prisilnog smještaja lica sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.
Član 30.
Kada nadležni sud primi obavijest o prisilnom zadržavanju ili na koji drugi način sazna za prisilno zadržavanje, donijet će rješenje o pokretanju postupka po službenoj dužnosti i postaviti licu punomoćnika iz redova advokata radi zaštite njegovih prava, ako to ono već nije učinilo, odnosno ako zaštita njegovih prava u postupku nije osigurana na drugi način.
Sud je dužan ispitati sve okolnosti koje su od značaja za donošenje rješenja i saslušati sva lica koja imaju saznanje o bitnim činjenicama.
Ukoliko je to moguće i ako to neće štetno utjecati na zdravlje duševno bolesnog lica, sud će saslušati i to lice.
Član 31.
Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije uposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržano lice, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].
Član 32.
Po završenom postupku sud je dužan odmah, a najkasnije u roku tri dana, donijeti rješenje kojim će odlučiti može li se lice zadržano u zdravstvenoj ustanovi i dalje zadržavati ili će se pustiti iz zdravstvene ustanove.
O svojoj odluci sud obavještava centar za socijalni rad.
Član 33.
Ako sud odluči da se primljeno lice zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.
Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržanog lica.
Član 34.
Ako zdravstvena ustanova procijeni da prisilno smješteno lice treba ostati smješteno i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.
Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.
Član 35.
Rješenje o produženom prisilnom smještaju sud donosi po istom postupku po kojem donosi i prvo rješenje o prisilnom smještaju.
Sud je dužan rješenje o produženom prisilnom smještaju donijeti najkasnije do isteka prethodno određenog trajanja prisilnog smještaja.
Član 37.
Protiv rješenja o prisilnom smještaju u zdravstvenoj ustanovi i puštanju iz zdravstvene ustanove žalbu mogu izjaviti zdravstvena ustanova koja je zadržala lice sa duševnim smetnjama, zadržano lice, njegov staralac, odnosno privremeni zastupnik i centar za socijalni rad, i to u roku osam dana od dana prijema rješenja.
[…] Prvostepeni sud će žalbu sa spisima bez odlaganja dostaviti drugostepenom sudu, koji je dužan donijeti odluku u roku tri dana od dana prijema žalbe.
Član 39.
Prisilno smješteno lice otpustit će se iz zdravstvene ustanove odmah nakon što istekne vrijeme prisilnog smještaja određeno u rješenju suda o prisilnom smještaju.
Član 41.
Kada u slučajevima propisanim ovim zakonom osobu sa duševnim smetnjama treba otpustiti iz zdravstvene ustanove, a ona zbog svojeg psihofizičkog stanja i uvjeta u kojima živi nije sposobna brinuti se o sebi niti ima osobe koje su po zakonu dužne i mogu se brinuti o njoj, premjestit će se iz zdravstvene ustanove u socijalnu ustanovu po postupku predviđenom propisima o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom.
O premještanju iz stava 1. ovog člana zdravstvena ustanova izvijestit će odmah sud koji je donio odluku o prisilnom smještaju ili o otpustu.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se apelant Ustavnom sudu obratio zbog činjenice da je 2003. godine smješten u Zavod, čime su mu ugrožena osnovna ljudska prava, pa Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali gotovo identična pitanja (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine, AP 620/13 od 25. aprila 2013. godine, AP 2440/11 od 16. maja 2013. godine, AP 3507/11 od 25. juna 2013. godine, AP 2485/15 od 10. novembra 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), zaključuje da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant predmetnom apelacijom traži da bude pušten iz Zavoda „na slobodu“. Iz sadržaja apelacije proizlazi da predmetna apelacija pokreće pitanje povrede prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
28. Član II/3.Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
29. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
e) u slučaju zakonitog pritvaranja osobe da bi se spriječilo širenje zaraznih bolesti, kao i zakonitog pritvaranja duševno poremećenih osoba, alkoholičara ili ovisnika o drogama ili skitnica. [...] (4) Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
30. Ustavni sud ističe da je u navedenoj odluci broj AP 2345/13 od 22. oktobra 2013. godine odlučivao o apelaciji istog apelanta i utvrdio povrede prava iz člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije i naložio Centru za socijalni rad da preduzme aktivnosti radi osiguravanja apelantovih prava koja proizlaze iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije.
31. U navedenoj odluci Ustavni sud je naveo da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije „proizvoljan“, tj. da bi bio ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije (op. cit. AP 2345/13, tačka 24).
32. Također, Ustavni sud se u navedenoj odluci pozvao na Odluku broj AP 2472/11 od 31. januara 2013. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba) posebno ukazujući na dio odluke u kojem je istaknuto da postoji razlika između lišavanja slobode, koje nalaže zaštitu u skladu sa članom 5. Evropske konvencije, i samog ograničenja kretanja koje to ne čini. Ustavni sud je, dalje, u navedenoj odluci istakao da je apelantica prvo bila prinudno smještena u psihijatrijsku bolnicu, zatim je prisilno premještena iz psihijatrijske bolnice u Zavod i da, iako ima mogućnost da se kreće izvan kruga Zavoda, ona ga ne može samovoljno napustiti. Stoga je Ustavni sud u tački 43. navedene odluke zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do apelanticinog lišavanja slobode (op. cit. AP 2345/13, tačka 25).
33. U navedenoj odluci Ustavni sud je utvrdio da se apelant u Zavodu nalazi od 4. augusta 2003. godine na osnovu rješenja Centra za socijalni rad, da mu je Rješenjem Općinskog suda u Zavidovićima broj R1-9/04 od 25. maja 2005. godine u potpunosti oduzeta poslovna sposobnost, te da mu je za staratelja imenovan brat. Ustavni sud, također, zapaža da je Centar za socijalni rad, postupajući po instrukciji Ministarstva, donio novo rješenje 12. marta 2008. godine po kojem se apelantu, imajući u vidu okolnosti njegovog slučaja, i dalje priznaje pravo na smještaj u Zavod. Međutim, Ustavni sud konstatira da se u navedenom rješenju Centra za socijalni rad uglavnom raspravljalo o pitanju finansiranja apelantovog smještaja u Zavodu, bez bilo kakvih detaljnijih razmatranja apelantovog zdravstvenog stanja i eventualnoj mogućnosti njegovog puštanja iz Zavoda. Upravo navedeni segment, odnosno okolnost da je o smještaju i produžavanju smještaja apelanta u Zavod odlučivao i odlučuje isključivo i kontinuirano samo jedan organ, i to Centar za socijalni rad, sam po sebi vrlo je upitan posmatra li se to s aspekta prava garantiranih članom 5. stav 1.e) i stav 4. Evropske konvencije (op. cit. AP 2345/13, tačka 28). Također je navedeno da „Ustavni sud zapaža da apelantov boravak u Zavodu, u smislu navedenih stavova, nije bio u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona, konkretno Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama, budući da odluku o apelantovom smještaju u Zavod nije donio sud iako prema odredbama navedenog zakona isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz rješenja kojima je određen i produžavan apelantov smještaj u Zavod proizlazi da je on „potencijalno neograničen“, budući da je u konkretnom slučaju apelantov daljnji boravak u Zavodu razmatran isključivo s aspekta finansiranja troškova apelantovog smještaja“ (op. cit. AP 2345/13, tačka 29).
34. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je i Evropski sud razmatrao tri aplikacije koje su pokretale slična činjenična i pravna pitanja u kontekstu smještaja u Zavod na osnovu rješenja koje je donijela Služba socijalne zaštite u smislu odredaba federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti (vidi Evropski sud, presuda od 3. novembra 2015. godine, Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacije br. 3427/13, 74569/13 i 7157/14). Naime, Evropski sud je u navedenoj presudi prezentirao konkretne okolnosti smještaja aplikanata u Zavod, te konstatirao da je u odnosu na aplikanticu Z. H. i aplikanta M. C. Ustavni sud prethodno razmatrao njihove apelacije i da je u svojim odlukama konstatirao da su ovi aplikanti smješteni u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite donesenih u smislu odredaba federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite i kantonalnog zakona o socijalnoj zaštiti, kao i da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, ni prilikom smještaja aplikanata u Zavod. Također, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji kršenje prava iz člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije budući da aplikanti nisu lišeni slobode primjenom odredaba Zakona o zaštiti lica koji propisuje mogućnost, uslove, način i postupak zadržavanja, odnosno pritvaranja lica s mentalnim poremećajima, te da njihovim lišavanjem slobode nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ u smislu Evropske konvencije. Pored toga, Evropski sud je ukazao da je Ustavni sud zaključio da postoji i kršenje člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer nije bilo sudskog preispitivanja zakonitosti lišavanja slobode aplikanata, te da je Ustavni sud, shodno navedenom, naredio nadležnim centrima za socijalni rad da preduzmu mjere kako bi se osiguralo poštovanje prava aplikanata iz člana 5. st. 1. i 4. Evropske konvencije. Evropski sud je nadalje konstatirao da je, nakon odluka Ustavnog suda, o neophodnosti lišavanja slobode „aplikanata H. i C.“, pravomoćnim rješenjima Općinskog suda u Kiseljaku od 29. novembra 2013. godine i Općinskog suda u Visokom od 8. septembra 2014. godine utvrđeno da zdravstveno stanje aplikanata nije takvo da opravdava nastavak njihovog prisilnog smještaja. Međutim, Evropski sud je zaključio da „uprkos ovim odlukama Ustavnog suda, situacija se nije promijenila budući da se aplikanti još uvijek nalaze u Zavodu na osnovu administrativnih odluka“.
35. Evropski sud je nadalje, imajući u vidu sličnost činjeničnog stanja aplikacije aplikanta E. B. s prve dvije aplikacije, zaključio da je i aplikant E. B. od 8. decembra 1999. godine smješten u Zavod na osnovu rješenja Službe socijalne zaštite, te da nije bilo sudske odluke ni prilikom prinudne hospitalizacije, ni prilikom smještaja aplikanta u Zavod, koji traje više od 15 godina.
36. Evropski sud je u vezi s navedenim ukazao da je tužena tvrdila da je cilj nastavka zadržavanja aplikanata u Zavodu bio zaštita njihovog interesa da budu socijalno zbrinuti. U vezi s tim, Evropski sud je konstatirao: „Ustavni sud je već ispitao te argumente i utvrdio da domaći organi nisu postupili u skladu sa zahtjevima relevantnog domaćeg zakona koji se odnose na prisilan smještaj u ustanovu: svaki takav smještaj mora narediti nadležni sud“, te u vezi s tim zaključio da Evropski sud ne vidi razloga da odstupi od utvrđenja Ustavnog suda (stav 56. presude).
37. U pogledu navedenih razmatranja, Evropski sud je zaključio da smještaj aplikanata u Zavod nije naređen u skladu „sa zakonom propisanim postupkom“ u smislu člana 5. stav 1. Evropske konvencije, te je utvrdio povredu njihovih prava iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na njegov zaključak u vezi sa članom 5. stav 1. Evropske konvencije, Evropski sud je istakao da nije neophodno posebno ispitivati da li je u ovom slučaju došlo i do povrede člana 5. tačka 4. Evropske konvencije.
38. Evropski sud je prihvatio da su aplikanti zbog utvrđene povrede pretrpjeli znatnu duševnu bol, što opravdava dosuđivanje nematerijalne štete. Imajući u vidu trajanje nezakonitog lišenja slobode svakog aplikanta, sud je dosudio aplikantici Z. H. 21.250. EUR, aplikantu M. C. 27.500 EUR i aplikantu E. B. 32.500 EUR na ime nematerijalne štete, kao i svaki porez koji aplikantima može biti zaračunat. Također, Evropski sud je utvrdio da će se navedeni iznosi isplatiti starateljima aplikanata i da će se koristiti u konsultaciji s aplikantima, za njihove potrebe (stav 70. presude).
39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće gotovo identična pravna pitanja kao i predmet Evropskog suda Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine. Ustavni sud ističe da je apelant, također, lišen slobode i smješten u Zavod na osnovu rješenja Centra za socijalni rad. Naime, Ustavni sud primjećuje da je apelantu odlukom suda oduzeta poslovna sposobnost, određen staratelj i da je nakon toga rješenjem Centra od 1. augusta 2003. godine smješten u Zavod, gdje se još uvijek nalazi (17 godina), a da pri tome sud nije odlučio o njegovom zadržavaniju u Zavodu. Nakon što je Ustavni sud donio odluku od 22. oktobra 2013. godine Općinski sud u Kiseljaku je rješenjem od 12. septembra 2014. godine utvrdio da ne postoje razlozi za prisilno zadržavanje apelanta u zdravstvenoj ustanovi. Međutim, kako je zaključio i Evropski sud, uprkos navedenim odlukama, situacija se nije promijenila budući da se apelant još uvijek nalazi u Zavodu na osnovu administrativnih odluka. Dakle, apelant se nalazi u Zavodu na osnovu „administrativne odluke“, a ne odluke suda. Činjenica da je nadležni sud odlučivao o oduzimanju poslovne sposobnosti apelantu ne utječe na zaključak da je apelant smješten u Zavod i da se u njemu i dalje nalazi isključivo na osnovu „administrativnih odluka“. U konkretnom slučaju vidljivo je da je odluka o apelantovom smještaju u Zavod zasnovana na stručnom nalazu i mišljenju Centra za socijalni rad. Iz dostupnih dokumenata ne proizlazi da postoji odluka suda o periodičnoj kontroli opravdanosti apelantovog prisilnog smještaja u Zavod. Ono što je vidljivo iz priložene dokumentacije jeste da se pitanje opravdanosti apelantovog zadržavanja u Zavodu zasniva na stručnom mišljenju Centra za socijalni rad, što je, imajući u vidu relevantne odredbe Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama, neprihvatljivo.
40. U vezi s navedenim, budući da je i u konkretnom slučaju apelant smješten u Zavod na osnovu rješenja Centra za socijalni rad, a na osnovu odredbi federalnog zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom i Zakona o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom Zeničko-dobojskog kantona i da pritom nisu uzete u obzir relevantne odredbe Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama kojim je regulirano da isključivo sud odlučuje o prisilnom smještaju duševno poremećenog lica u ustanovu, zatim da isključivo sud odlučuje o produženju prisilnog smještaja, kao i o otpustu iz zdravstvene ustanove, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da je apelantov položaj identičan položaju apelanata iz predmeta na koje je Ustavni sud prethodno ukazao. Stoga, Ustavni sud smatra da su stavovi koji su izneseni u navedenim odlukama Evropskog suda primjenjivi i na predmetni slučaj, pa u ovoj odluci Ustavni sud neće posebno obrazlagati kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u navedenoj odluci Evropskog suda, budući da se razlozi navedeni u toj odluci mogu primijeniti i na ovu odluku.
41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu postoji kršenje apelantovog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
42. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
43. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu navedenu presudu Evropskog suda Hadžimejlić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i posebne okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđenog kršenja ustavnog prava apelantu treba isplatiti iznos od 5.000,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Općina Maglaj, s obzirom na sjedište Centra za socijalni rad, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e) Evropske konvencije budući da prilikom apelantovog smještaja i boravka u Zavodu nisu ispoštovani proceduralni propisi i pravila Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević