Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7431/18 (A. T.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7431/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-7431/18, rješavajući apelaciju Amira Torlakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Amir Torlaković protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 43 0 P 071446 15 Rev od 22. augusta 2018. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 071446 14 Gž od 22.

oktobra 2014. godine i presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 P 071446 12 P od 26. juna 2014. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Torlaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Zijad Šušić advokat iz Sarajeva, podnio je 14. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 071446 15 Rev od 22. augusta 2018. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 071446 14 Gž od 22. oktobra 2014. godine i presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 071446 12 P od 26. juna 2014. godine.

2. Trgovinsko-uslužno društvo TRAFIK d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: tužitelj) je podnio tužbu protiv apelanta radi isplate duga, dok je apelant na pripremnom ročištu postavio protiv-tužbeni zahtjev koji glasi: „Poništava se Izjava tuženog potpisana kod notara dana 14.04.2011. godine, a koja izjava je priložena kao dokaz uz tužbu i nema ni notarskog broja ni oznake.“

3. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 071446 12 P od 26. juna 2014. godine naloženo je apelantu da tužitelju isplati ukupan iznos od 37.510,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka u ukupnom iznosu od 6.051,61 KM, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu troškova parničnog postupka u iznosu od 926,40 KM. Istom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta, kao i njegov zahtjev za isplatu troškova parničnog postupka.

4. Općinski sud je u obrazloženju presude ukazao na odredbe čl. 7. stav 1. i 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kojima je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice odnosno, da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Dalje, sud je ukazao na odredbe čl. 154., 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i naveo zakonske pretpostavke koje moraju biti ispunjene da bi postojala odgovornost štetnika za nastalu štetu, te je istakao da je predmet spora u konkretnoj parnici naknada štete, koja je za tužitelja proistekla iz nepoloženih novčanih sredstava (na ime zaduženih vrijednosnica BH Telecom-a u iznosu od 37.510,00 KM) od strane apelanta kao zaposlenika tužitelja za određeni vremenski period.

5. Općinski sud je nakon provedenog dokaznog postupka (izvedeni brojni materijalni dokazi, saslušan zakonski zastupnik tužitelja, apelant i svjedoci, te je provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke) nesporno utvrdio da je apelant bio zaposlenik tužitelja, da je pismenom izjavom od 14. aprila 2011. godine, ovjerenom kod notara Emire Babić 26. aprila 2011. godine pod brojem OPU 0462/2011, pod moralnom i materijalnom odgovornošću izjavio da je u periodu od 6. aprila 2010. godine do 5. aprila 2011. godine izvršio zaduženje vrijednosnica BH Telecoma, kao i da je u navedenom periodu vršio prodaju i drugih artikala koje je redovno zaduživao u centralnom magacinu tužitelja putem otpremnica, da je od ukupne sume koju je trebao prodati napravio manjak u iznosu od 40.945,90 KM. Apelant je naknadno tužitelju predao iznose od 1.000,00 EUR, 1.088,90 KM i 200,00 EUR, te je utvrđeno da duguje tužitelju ukupan iznos od 37.510,00 KM. Nadalje je vještačenjem od strane vještaka finansijske struke potvrđeno je da upravo taj iznos predstavlja iznos duga apelanta prema tužitelju. Prilikom vještačenja konstatovano je da je vještak svoj nalaz i mišljenje zasnovao na listinzima koje mu je predočio tužitelj, da se ne radi o finansijsko-računovodstvenim dokumentima obzirom da je tužitelj poslovao bez izdavanja potvrda o uplati novca, te da su se iznosi položenog novca nakon sravnjavanja uvijek slagali, dok navedeni listinzi predstavljaju evidenciju zaduženja i razduženja između poslodavca i zaposlenika.

6. Općinski sud je naveo da su navodi iz pismene izjave saglasni činjeničnim navodima tužbe, te utvrđenim iznosom štete od strane vještaka u iznosu od 37.510,00 KM, koji iznos je vještak utvrdio na temelju dokumentacije koja se nalazi kod tužitelja. Dalje, Općinski sud je istakao da je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka koji je cijeno kao objektivan i stručan i za koji je vještak dao pojašnjenja koja kao pravilna prihvata i taj sud. Naime, iz nalaza i pojašnjenja vještaka, iskaza zakonskog zastupnika tužitelja i saslušanih svjedoka, proizlazi da je tužitelj poslovao bez izdavanja potvrda o uplati novca, te da je poslovanje na takav način vođeno bez većih problema, odnosno da su se iznosi položenog novca nakon sravnjenja uvijek slagali i da je na taj način vođena evidencija zaduženja i razduženja između poslodavca i zaposlenika (tužitelja i apelanta). Osim toga, Općinski sud je prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu imao u vidu pismenu izjavu apelanta od 14. aprila 2011. godine u kojoj je priznao da je napravio manjak, odnosno oštetio tužitelja kao poslodavca za iznos od 37.510,00 KM. S obzirom da je navedenu izjavu apelant dao pod materijalnom i moralnom odgovornošću, da je izjavu ovjerio kod notara (26. aprila 2011. godine) koji nije mogao uočiti nedostatke volje kod apelanta, proizlazi da je tužitelj dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva. Dakle, na ovakav način apelant je pričinio štetu tužitelju u navedenom iznosu i da je obavezan da ovu štetu i namiri, obzirom da je kao zaposlenik na mjestu trgovca imao obavezu da zadužene vrijednosnice razduži i preda novac tužitelju kao poslodavcu. Obzirom da apelant tokom postupka nije priložio niti jedan dokaz za svoje navode, odnosno da nije počinio štetu tužitelju, te imajući u vidu izjavu apelanta u kojoj je priznao da je oštetio tužitelja, Općinski sud je u odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja odlučio kao u izreci presude.

7. U odnosu na protivtužbeni zahtjev apelanta Općinski sud je naveo da iz iskaza notara (pred kojim je apelant dao izjavu), koji po službenoj dužnosti pazi na mane volje, proizlazi da notar nije uočio nedostatak volje u smislu prisile na potpis, prijetnje, zablude, nesporazuma ili prevare, te je istaknuto da notar ovjerava samo izjavu i da prilikom ovjere ne ulazi u sadržaj izjave. Sud je istakao da je navedeni iskaz u saglasnosti sa iskazom zakonskog zastupnika tužitelja koji je potvrdio da nije prijetio apelantu već da su zajedno otišli kod notara da mu pokaže gdje se isti nalazi. Ovako činjenično stanje je suprotno navodima apelanta koji je izjavio da mu je zakonski zastupnik tužitelja prijetio, da ga je udario (par puta ošamario u kancelariji), te da ga je primorao na potpisivanje izjave i poslije potpisivanja također prijetio. Osim toga, Općinski sud je naveo da apelant na ove navode nije priložio niti jedan dokaz u smislu člana 103. ZPP, kao i da je imao mogućnost da ukoliko je bilo prijetnji i prinude iste prijavi nadležnim organima, što apelant nije učinio odnosno, nije sudu predložio dokaze za svoje navode. Također, Općinski sud je istakao da je apelantova izjava notarski ovjerena odnosno, da su netačni navodi iz postavljenog protivtužbenog zahtjeva da ista nema notarsku oznaku i broj. S obzirom na navedeno, imajući u vidu da apelant nije dokazao svoje navode iz protivtužbe, Općinski sud je protivtužbeni zahtjev ocijenio kao neosnovan i isti u cijelosti odbio kao u izreci presude. Odluku o troškovima parničnog postupka Općinski sud je donio primjenom odredbi čl. 386. stav 1. i 387. u vezi sa članom 396. stav l. ZPP i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, u skladu sa uspjehom stranaka u postupku.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 071446 14 Gž od 22. oktobra 2014. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ponovio odlučenje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepena presuda zasnovana na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava bez povreda odredaba parničnog postupka na koje apelant ukazuje u žalbi.

9. Kantonalni sud je naveo da, suprotno navodima žalbe, prvostepena presuda nije zasnovana na povredama odredaba parničnog postupka iz čl. 8., 123. i 191. stav 4. ZPP odnosno, da sadržaj obrazloženja pobijane presude potvrđuje da je prvostepeni sud sve izvedene dokaze cijenio u skladu s pravilom o ocjeni dokaza iz odredbe člana 8. ZPP. Dalje, Kantonalni sud je istakao da okolnost da je rezultat ocjene dokaza pozitivan za tužitelja (jer je usvojen njegov tužbeni zahtjev) a negativan za apelanta (odbijen njegov protivtužbeni zahtjev), ne daje apelantu pravo da u žalbi iznosi tvrdnje koje ne odgovaraju stanju u spisu, što nije ni u skladu s odredbom iz člana 9. ZPP. Također, Kantonalni sud je naveo da nisu ostvareni ni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi je navedeno da ne odgovara stanju u spisu tvrdnja iz žalbe da je prvostepeni sud propustio pravilno i zakonito cijeniti nalaz i mišljenje vještaka, da je nalaz nepotpun i da su nakon vještačenja ostale neutvrđene ključne činjenice, da nije postojala finansijsko materijalna dokumentacija koja bi pružila pouzdane podatke o stanju duga, da je apelant izjavu o priznanju duga potpisao pod prijetnjom i prinudom, te da tužitelj nije dokazao da je za njega nastala šteta iz poslovnog odnosa koji je imao sa apelantom. Kantonalni sud je naveo da je tužitelj dokazao tačnost činjeničnih navoda na kojima je zasnovao svoj tužbeni zahtjev odnosno, da je tužitelj na okolnost utvrđivanja visine duga predložio dokaz vještačenjem od strane vještaka finansijske struke koji dokazni prijedlog je usvojen od strane prvostepenog suda. Naime, vještak finansijske struke je u konkretnom slučaju dao svoj nalaz i mišljenje (izvršio vještačenje na okolnosti broja zaduženih, razduženih i prodatih vrijednosnica BH Telecom-a i drugih artikala koje je apelant zadužio kod tužitelja, manjaka po svim osnovama, protuvrijednosti uplata u eurima, na koji način se zaduživala roba, kako je vršena uplata prodate robe, da li su izdavane potvrde...) i dopunu nalaza na koji tužitelj nije imao primjedbi, dok je na postavljena pitanja i primjedbe apelanta vještak odgovorio na glavnoj raspravi. Dakle, prvostepeni sud je pravilno u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka koji je cijenio kao objektivan, stručan, sačinjen po pravilima i na temelju dokumentacije koja je bila predmetom vještačenja. S druge strane, vještak je u svom nalazu i dopuni nalaza, kao i na glavnoj raspravi, razjasnio sve primjedbe koje je apelant istakao (koje ponavlja i u žalbi), a koje prigovore je prvostepeni sud imao u vidu prilikom donošenja odluke. Također, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao žalbene prigovore da je prvostepeni sud propustio pravilno cijeniti činjenice koje se odnose na protivtužbeni zahtjev odnosno izjavu apelanta čiji sadržaj je ovjerio kod notara (da je izjava navodno data pod prijetnjom i prinudom, da je paušalna, ovjerena nezakonito i da nije izraz njegove stvarne volje). Naime, činjenica da je apelant u izjavi od 14. aprila 2011. godine potvrdio da je oštetio tužitelja za sporni iznos od 37.510,00 KM, koju izjavu je ovjerio kod notara 26. aprila 2011.godine, potvrđuje pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelant priznao da je za tužitelja nastala šteta, da postoji dug nastao u navedenom periodu i na koji način. Kantonalni sud je istakao da u potpunosti prihvata obrazloženje iz odluke prvostepenog suda dato u pogledu protivtužbenog zahtjeva apelanta. Osim toga, Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno odlučio i o troškovima postupka u skladu sa odredbama čl. 386. stav 1. i 387. u vezi sa članom 396. stav 1. ZPP, a u vezi sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Kantonalni sud je zaključio da nisu ostvareni apelantovi žalbeni razlozi zbog kojih pobija prvostepenu presudu, obzirom da je prvostepeni sud relevantno činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo (odredbe iz čl. 154. stav 1., 158. i 277. ZOO).

10. Presudom Vrhovnog suda broj 43 0 P 071446 15 Rev od 22. augusta 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelantova revizija u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu, dok je odbačena revizija u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka nastalih u povodu revizije. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant revizijom u cijelosti pobija pravomoćnu drugostepenu presudu, te da se u predmetnoj parnici radi o sporu po tužbi i protivtužbi tako da se pravo na izjavljivanje revizije cijeni odvojeno u odnosu na tužbu i protivtužbu.

11. U odnosu na protivtužbeni zahtjev Vrhovni sud je naveo da se isti ne odnosi na novčani iznos i da apelant u protivtužbi nije naznačio vrijednost predmeta spora (iako je bio dužan), pa obzirom da tužitelj tome nije prigovorio smatra se da vrijednost predmeta spora po protivtužbi nije označena preko imovinskog cenzusa iz člana 237. stav 2. ZPP, zbog čega revizija po toj zakonskoj odredbi nije dopuštena. Također, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nema ni osnova za primjenu odredbe člana 237. stav 3. ZPP, budući da odlučivanje o predmetnoj reviziji u odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, zbog čega je apelantovu reiziju odnosu na odluku o protivtužbenom zahtjevu odbacio primjenom odredbe člana 247. stav 1. ZPP.

12. Dalje, Vrhovni sud je naveo da revizija u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu nije osnovana, te ponovio činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova, istaknuvši da su pravilne odluke nižestepenih sudova. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, suprotno revizionim navodima apelanta, prvostepeni sud ocjenu izvedenih dokaza izvršio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, pri čemu ta ocjena dokaza nije bila arbitrarna, kako je to pravilno zaključio u razlozima svoje odluke i drugostepeni sud. Nižestepeni sudovi su detaljno obrazložili na koji način su cijenili nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, kao i ostale izvedene dokaze i na koji način su, dovodeći te dokaze u međusobnu vezu, utvrdili činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je istakao da se slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda apelant ne može osnovano suprotstaviti svoju ocjenu dokaza, pogotovo kada ona u sebi uključuje i prigovore činjenične prirode, koji u revizijskom postupku nisu relevantni. Također, suprotno revizionim navodima, Vrhovni sud je naveo da finansijsko-računovodstvena dokumentacija nije jedini dokaz kojim bi tužitelj mogao dokazati činjenične navode na kojima zasniva tužbeni zahtjev, te da nedostatak takve dokumentacije ne upućuje nužno na neosnovanost tužbenog zahtjeva, kako su to pravilno zaključili nižestepeni sudovi. Osim toga, pogrešno je shvatanje apelanta da njegova izjava ovjerena od strane notara ne predstavlja ispravu u smislu odredbe člana 132. stav 1. ZPP, obzirom da je od strane notara potvrđeno da je navedenu izjavu dao i potpisao upravo apelant, što nije ni bilo sporno, te se u tom pogledu radi o javnoj ispravi. U pogledu sadržaja izjave, imajući u vidu da apelant nije dokazao postojanje mana volje, nižestepeni sudovi nisu imali razloga sumnjati u istinitost same izjave, te su je u tom kontekstu i cijenili. Suprotno navodima apelanta, navedena isprava nije zamijenila dokaz saslušanjem apelanta kao stranke, budući da je i taj dokaz izveden pred prvostepenim sudom, te je i iskaz apelanta cijenjen kako posebno, tako i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani i revizioni navodi apelanta o povredi člana 191. ZPP. Ovo zbog toga što je obrazloženje drugostepene presude sačinjeno u svemu saglasno odredbama tog člana, budući da su u obrazloženju izloženi zahtjevi stranaka i njihovi navodi o činjenicama na kojima se ti zahtjevi zasnivaju, dokazi i ocjena dokaza, te propisi na kojima je zasnovana presuda.

13. Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju nije došlo ni do pogrešne primjene materijalnog prava na koju apelant ukazuje u reviziji. Ovo iz razloga što su na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da je apelant svojim protivpravnim postupanjem pričinio štetu tužitelju. Neosnovano se revizijom ukazuje da utvrđeno činjenično stanje ne upućuje na postojanje štete, na činjenicu da je šteta prouzrokovana protivpravnim radnjama ili propuštanjem, te da se radnja ili propuštanje mogu pripisati u krivicu štetnika. Naprotiv, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi pravilno utvrdili da je apelant, davanjem izjave ovjerene kod notara, priznao da je kao zaposlenik tužitelja, zaduživanjem vrijednosnica BH Telecoma i druge robe, napravio manjak u iznosu koji se potražuje tužbenim zahtjevom. Obzirom da apelant nije dokazao da je postojao bilo kakav pravni osnov da za sebe zadrži navedeni iznos iz tužbenog zahtjeva, to su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da je apelant postupio protivpravno zadržavši za sebe novac koji je pripadao tužitelju od prodaje navedenih vrijednosnica BH Telecoma odnosno, da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno odlučili primjenom odredbi čl. 154. stav 1. i 158. ZOO. Također, suprotno revizionim navodima, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno cijenio da je odluka o troškovima postupka donesena u skladu s odredbama ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu.

Apelacioni navodi

14. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo hronologiju predmetnog postupka koji je okončan presudom Vrhovnog suda, istaknuvši da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno pravo (ZOO). Naime, apelant je u suštini ponovio navode koje je isticao u toku postupka pred drugostepenim i revizionim sudom (da su sudovi pogrešno cijenili dokaze i pogrešno primijenili odredbe ZOO) kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja i odbili njegov prtivtužbeni zahtjev. Apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je tužitelj dokazao nastanak predmetne štete odnosno, da su poklonili vjeru nalazu i mišljenju vještaka. Pored toga, apelant smatra da njegova izjava koju je ovjerio notar, suprotno zaključku redovnih sudova, ne predstavlja ispravu u smislu člana 132. stav 1. ZPP, te da na istoj sud ne može zasnovati svoju odluku.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu došlo zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

18. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri čemu su detaljno razmotrili i navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je u osporenoj odluci kojom je okončan predmetni postupak istakao da su nižestepeni sudovi na osnovu provedenih dokaza pravilno zaključili da je apelant svojim protivpravnim postupanjem pričinio štetu tužitelju odnosno, da je neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta. Nadalje je obrazloženo da su nižestepeni sudovi u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo kada su primjenom odredbi čl. 154. i

158. ZOO utvrdili da je tužitelj dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva odnosno, primjenom odredbi čl. 7. i 123. ZPP utvrdili da apelant nije dokazao svoje navode iz protivtužbe. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7431/18 (A. T.) | Sudska praksa | Aktio