Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7652/18 (Hotel "Tuzla" d.d.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7652/18

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7652/18, rješavajući apelaciju Hotela "Tuzla" d.d., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Hotela „Tuzla“ d.d.

podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 Rs 108427 17 Rev od 18. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 108427 16 Rsž2 od 16. maja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 108427 15 Rs 5 od 7.

oktobra 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hotel "Tuzla" d.d. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 24. decembra 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 Rs 108427 17 Rev od 18. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 108427 16 Rsž2 od 16. maja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 108427 15 Rs 5 od 7. oktobra 2016. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i advokata Amira Morankića, opunomoćenika tužitelja od 1. do 39. (u daljnjem tekstu: tužitelji), zatraženo je 28. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 15. juna 2020. godine, dok tužitelji nisu dostavili odgovore u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 Rs 108427 15 Rs 5 od 7. oktobra 2016. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 Rs 108427 16 Rsž2 od 16. maja 2017. godine i protiv koje je revizija odbijena Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 108427 17 Rev od 18. septembra 2018. godine, obavezan je apelant da tužiteljima, poimenično navedenim od 1 do 39 u izreci prvostepene presude, na ime neisplaćenih i manje isplaćenih mjesečnih plaća, regresa, troškova prevoza i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. novembra 2008. godine do 1. februara 2014. godine isplati ukupan iznos od 846.235,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je to bliže navedeno u izreci prvostepene presude, uz naknadu troškova parničnog postupka. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaća, doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje i naknade troškova prevoza i troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa tužitelji su odbijeni.

6. U obrazloženju osporenih presuda je, između ostalog, navedeno da je u postupku utvrđeno da su tužitelji apelantovi zaposlenici i da su obavljali poslove prema zaključenim ugovorima o radu sa koeficijentima od 1 do 3,5, te da su u spornom periodu primali manju plaću od one koja bi im pripadala prema odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u Hotelu „Tuzla“ d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: interni Kolektivni ugovor) i Pravilnika o plaćama apelanta (u daljnjem tekstu: Pravilnik). S tim u vezi, navedeno je da su o pravu tužitelja i visini njihovih potraživanja sudovi odlučili primjenom Kolektivnog ugovora i Pravilnika koji su bili na snazi, a ne primjenom Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost poljoprivrede, prehrambene i duhanske industrije, vodoprivrede, ugostiteljstva, turizma i trgovine (u daljnjem tekstu: GKU). Prema obrazloženjima presuda, redovni sudovi nisu zasnovali svoje presude na GKU, jer se na apelanta kao privredno društvo sa većinskim privatnim kapitalom i nije mogao primijeniti GKU, te je bez osnova i apelantovo pozivanje na sudsku praksu u postupcima u kojima se odlučivalo o primjenjivosti GKU na preduzeća sa većinskim privatnim kapitalom, u situaciji kada je taj GKU sadržavao odredbu da se primjenjuje samo na preduzeća sa većinskim državnim vlasništvom. Prema obrazloženjima osporenih presuda, tužitelji su, u skladu sa načelom povoljnosti izraženom u Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH, ovlašteni da tužbeni zahtjev zasnivaju na onom izvoru koji je najpovoljniji za njih kao zaposlenike. S tim u vezi, obrazloženo je da su tužitelji tužbeni zahtjev zasnovali na Kolektivnom ugovoru koji nikada nije ni stavljen van snage, niti je izmijenjen, kao i Pravilniku koji je, također, bio na snazi u utuženom periodu. Iz obrazloženja presuda proizlazi da su, u skladu sa načelom povoljnosti, izraženim u odredbi člana 3. stav (3) Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH, redovni sudovi na predmetna potraživanja primijenili odredbe Kolektivnog ugovora kao najpovoljnije pravo za tužitelje. S tim u vezi, navedeno je da je nesporno utvrđeno da je tužiteljima isplaćivana plaća u iznosu nižem od onog koji je utvrđen Kolektivnim ugovorom, Pravilnikom i Ugovorom o radu, te da je istim aktima predviđena i isplata naknade za prijevoz i regres, a koje u utuženom periodu tužitelji nisu primali, pa im je tužbeni zahtjev u ovom dijelu, također, usvojen. Prema obrazloženju redovnih sudova, visina naknada koje su bile predmet tužbenog zahtjeva utvrđena je u odnosu na svakog tužitelja pojedinačno, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka finansijske struke. Također, iz obrazloženja presuda proizlazi da su sudovi zaključili da se odluka Ustavnog suda BiH (broj AP 2830/08) na koju se apelant poziva ne odnosi na istu pravnu situaciju, te da stavovi iz te odluke nisu primjenjivi za odluke tih sudova. Imajući u vidu navedeno redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni prava. Naime, apelant smatra da je nesporno da je tužiteljima u spornom periodu plaća isplaćivana u skladu sa ugovorom o radu primjenom internog Kolektivnog ugovora i Pravilnika koji su bili na snazi. Također, apelant smatra da je na konkretan slučaj trebalo da se primijeni Opći kolektivni ugovor za područje FBiH, a ne GKU (koji je prestao da važi donošenjem Općeg kolektivnog ugovora). Apelant smatra da je trebalo odlučiti u skladu sa praksom Ustavnog suda iskazanom u predmetu broj AP 2830/08.

b) Odgovor na apelaciju

8. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u odgovoru na apelaciju sve prigovore ocijenili neosnovanim, jer ti sudovi smatraju da su osporene odluke zasnovane na pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti.

V. Relevantni propisi

9. U Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08) relevantne odredbe glase:

II - PRAVA I OBAVEZE UGOVORNIH STRANA

Član 3.

Ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima na nivou kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugim zakonima kojima se regulišu prava po osnovu rada.

Kolektivnim ugovorima na nivou područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.

Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na nivou kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju člana 8. stav 3. ovog kolektivnog ugovora.

VIII - PRIJELAZNE I ZAVRŠNE ODREDBE

Član 39.

Samostalni sindikati područja djelatnosti udruženi u Savez samostalnih sindikata Bosne i Hercegovine zaključivat će kolektivne ugovore za područje djelatnosti u kojoj djeluju sa odgovarajućim resornim ministarstvima Vlade Federacije Bosne i Hercegovine i odgovarajućim udruženjima poslodavaca područja djelatnosti udruženih u Udruženje poslodavaca Federacije Bosne i Hercegovine.

Usklađivanje postojećih kolektivnih ugovora područja djelatnosti izvršit će se u roku od šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog kolektivnog ugovora.

VI. Dopustivost

10. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

12. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 Rs 108427 17 Rev od 18. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 24. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

13. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

14. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

15. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

16. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

17. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vezan za pitanja koja proizlaze iz radnog odnosa, dakle, radi se o građanskopravnim pitanjima, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

18. Ustavni sud zapaža da apelant osporava presude redovnih sudova, tvrdeći da su proizvoljno primijenili materijalno pravo. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

19. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.

20. U vezi sa apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu gotovo identičnih apelacionih navoda povodom apelacija istog apelanta (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 5870/18 od 2. jula 2020. godine i broj AP 5066/18 od 23. aprila 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

21. Ustavni sud je u predmetu broj AP 5870/18, upravo slijedeći praksu iz Odluke broj AP 5066/18 na koju se pozvao, zaključio da se radi o istovjetnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, jer iz obrazloženja osporenih presuda u predmetu broj AP 5870/18 proizlazi da su redovni sudovi svoje odluke utemeljili na odredbama internog Kolektivnog ugovora, ugovora o radu tužiteljice u tom predmetu (zaposlenica tuženog) i Pravilniku, a ne na GKU, pozivajući se na obrazloženje koje je dato u ranijoj odluci (broj AP 5066/18). S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda u konkretnom slučaju proizlazi da su redovni sudovi i u konkretnom slučaju svoje odluke utemeljili na odredbama Kolektivnog ugovora, ugovora o radu tužitelja i Pravilniku, a ne na GKU, kako to apelant tvrdi. Osim toga, Ustavni sud, u vezi sa apelantovim navodima da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti praksu Ustavnog suda povodom istih pitanja, konkretno odluku u predmetu broj AP 2830/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 2830/08 od 21. jula 2011. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ), ukazuje da je u tom predmetu Ustavni sud odbacio apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu. Naime, u tom predmetu apelantica je tužbenim zahtjevom tražila isplatu neisplaćenih naknada za prekovremeni rad, topli obrok i regres, razliku plaće između isplaćene plaće i najniže plaće, otpremninu, kao i razliku na ime manje uplaćenih sredstava za PIO, pozivajući se pri tome na odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH i Zakona o radu, a koji tužbeni zahtjev su redovni sudovi odbili. U tom predmetu redovni sudovi su utvrdili i dali obrazloženje da su, između ostalog, apelantici u tom predmetu plaće isplaćivane u skladu sa ugovorom o radu i važećim Pravilnikom tuženog koji je privatno preduzeće.

22. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da su redovni sudovi detaljno i argumentirano obrazložili osporene odluke odgovorivši na sve relevantne apelantove prigovore, a sve u svjetlu dosadašnje prakse na koju je Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom slučaju odstupi od dosadašnje prakse. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti, u kontekstu iznesenih prigovora kojima apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu, poziva na obrazloženje koje je dato u odlukama br. AP 5870/18 od 2. jula 2020. godine i AP 5066/18 od 23. aprila 2018. godine. Navedeno stoga što se predmetnom apelacijom pokreću identična pitanja čiju je neosnovanost Ustavni sud već obrazložio u citiranim predmetima.

23. Stoga, Ustavni sud zbog istih razloga koji su navedeni u odlukama br. AP 5870/18 i AP 5066/18 zaključuje da osporenim odlukama u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

24. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja, temeljeći ga na internom Kolektivnom ugovoru, ugovoru o radu tužitelja i Pravilniku apelanta, i kada su dali jasna i argumentirana obrazloženja zašto u konkretnom slučaju nisu primjenjive odredbe GKU.

25. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

26. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-7652/18 (Hotel "Tuzla" d.d.) | Sudska praksa | Aktio