Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2727/20 (E. H.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2727/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2727/20, rješavajući apelaciju Elvira Hamzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Elvir Hamzić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 41 0 P 052737 17 Rev od 25. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 052737 16 Gž od 30. januara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 052737 15 P od 1.
septembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Elvir Hamzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Berlina, SR Njemačka, kojeg zastupa Ivan Tomić advokat iz Mostara, podnio je 31. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 052737 17 Rev od 25. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 052737 16 Gž od 30. januara 2017. godine i Presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 052737 15 P od 1. septembra 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, obavezan je tuženi (,,VGT“ Visoko, D.D. za osiguranje) da isplati apelantu na ime materijalne štete novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, te zakonsku zateznu kamatu na isplaćeni novčani iznos za navedeni period i naknaditi mu troškove postupka u novčanom iznosu. Apelant je odbijen sa tužbenim zahtjevom preko dosuđenog iznosa, kao i sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da se u navedeno vrijeme u mjestu Tinja, općina Srebrenik, na magistralnom putu dogodila saobraćajna nezgoda pri čemu je prouzrokovana šteta na vozilu apelanta stranih registarskih oznaka. Utvrđeno je da je za saobraćajnu nezgodu odgovoran vozač vozila pobliže označenog u obrazloženju presude, koje je u trenutku nezgode bilo osigurano kod tuženog. Nadalje je utvrđeno da je apelant koristeći usluge Šlep službe iz Bosne i Hercegovine vozilo prevezao u Berlin radi popravke, a da je tuženi apelantu isplatio novčani iznos po proračunu koji je radio tuženi. Utvrđeno je i da, prema proračunu izvršenom u SR od 18. februara 2015. godine proizilazi da je za otklanjanje štete na vozilu potreban navedeni novčani iznos, te da iz nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke proizilazi da cijena popravke vozila apelanta prema cijenama u BiH iznosi 25.512,82 KM, a prema cijenama u SR Njemačkoj 21.682,13 EUR-a. Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 28. stav 1. Zakona o rješavanju sukoba Zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima propisano da je za vanugovornu odgovornost za štetu mjerodavno pravo mjesta gdje je radnja izvršena ili pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, zavisno od toga koje je od ta dva prava povoljnije za oštećenog. Vrhovni sud je ukazao da iz teksta navedene zakonske odredbe proizilazi da je oštećeni za razrješenje pitanja vanugovorne odgovornosti za štetu ovlašten njenu naknadu tražiti primjenom prava po mjestu izvršenja radnje ili po mjestu nastupanja posljedice. Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju mjesto izvršenja radnje i mjesto nastupanja posljedice identično (u mjestu Tinja, općina Srebrenik), Vrhovni sud je naveo da su dakle, i u jednom i u drugom slučaju redovni sudovi bili u obavezi primijeniti relevantno domaće pravo, odredbe člana 18. stav 1. i 3., člana 185. stav 1. i 4., člana 189. stav 2. i člana 190. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Vrhovni sud je naveo da činjenica da je apelant posljedice štete, nastale u općini Srebrenik, otklonio u SR Njemačkoj ne znači da je posljedica i nastupila u SR Njemačkoj i da je zbog toga u pitanju pravni odnos sa međunarodnim elementom, odnosno da je posljedica štetnog događaja nastupila kada je izvršena popravka vozila apelanta, kako pogrešno cijeni drugostepeni sud. Vrhovni sud je istakao da je posljedica u obliku nastale štete na vozilu prouzrokovana u trenutku i na mjestu saobraćajnog udesa, dakle u Bosni i Hercegovini, bez obzira na vrijeme i mjesto popravke vozila (pravni stav izražen u odlukama Ustavnog suda broj AP- 428/04 od 23. marta 2005. i AP-2626/09 od 26. januara 2012. godine, te odluci Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 020556 15 Rev od 14. jula 2015. godine). Vrhovni sud je naveo da je apelant, saglasno članu 18. stav 3. ZOO, s obzirom na raspoložive mogućnosti u BiH, vozilo bio dužan popraviti u BiH. Kako je tuženi u toku postupka isplatio apelantu navedeni novčani iznos, a šteta prema cijenama u BiH iznosi više, to je osnovan zahtjev apelanta za isplatu razlike tog iznosa, te zahtjev za naknadu zakonskih zateznih kamata na već isplaćeni iznos od dana nastanka štete do dana plaćanja, jer obaveza naknade štete dospijeva danom nastanka štete (član 186. ZOO). Vrhovni sud je naveo i da, s obzirom da je tuženi u završnoj riječi na glavnoj raspravi održanoj izjavio da ne osporava zahtjev apelanta za naknadu štete na ime umanjenje vrijednosti vozila prema nalazu vještaka u navedenom novčanom iznosu, to je tuženi obavezan i na isplatu ovog iznosa, te novčanog iznosa na ime troškova zapisnika o nastaloj saobraćajnoj nezgodi.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je zakonskim propisima naložena potpuna restitucija bez obzira da li je u pitanju imovina stranca ili domaćeg građanina, te da se diskriminacija omogućava konstrukcijom da i štetni događaj (saobraćajni udes) i šteta (umanjenje imovine) mogu nastati samo u BiH. Apelant nadalje navodi da nije pravilan stav da nije moguć diskontinuitet štete i štetne posljedice, te da ne postoji zakon po kome bi građanin bio dužan opraviti vozilo u BiH, a u ovom predmetu sudski vještak je naveo da bi opravka vozila s nabavkom dijelova trajala čak 31 dan.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević