Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-746/19 („Union auto“ d.o.o. Banja Luka)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Izvršenje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-746/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-746/19, rješavajući apelaciju „Union auto“ d.o.o. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Union auto“ d.o.o.
Banja Luka podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 57 0 Mals 116024 18 Pžip od 19. decembra 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Union auto“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Igor Sjerikov, advokat iz Banja Luke, podnio je 16. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Mals 116024 18 Pžip od 19. decembra 2018. godine. Apelant je 18. marta 2019. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Okružnog privrednog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 116024 18 Ip od 15. oktobra 2018. godine, odbijen je apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse.
3. Okružni privredni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je apelant 22. augusta 2018. godine podnio prijedlog za izvršenje koji je usvojen donošenjem rješenjem o izvršenju od 27. augusta 2018. godine. Opomenom od 27. augusta 2018. godine, sud je pozvao apelanta da uplati sudsku taksu na prijedlog za izvršenje i rješenje o izvršenju u iznosu od 1.000,00 KM. Nakon toga, apelant je 17. septembra 2018. godine podnio molbu za oslobađanje od obaveze plaćanja sudske takse sa obrazloženjem da nema novčanih sredstava na svojim transakcionim računima, niti u svom vlasništvu ima nepokretnu imovinu, navodeći da u tako tešku finansijsku situaciju nije dospio svojom krivicom nego je navedeno posljedica vrlo sporog rada sudova, te činjenice da je sistem omogućio otvaranje velikog broja pravnih lica bez obaveze plaćanja dugova. U prilogu prijedloga apelant je dostavio Izvod iz jedinstvenog registra računa poslovnih subjekata od 31. augusta 2015. godine iz kojeg je vidljivo da su apelantovi računi za poslovanje blokirani ili ugašeni.
4. Prilikom odlučenja Okružni privredni sud je imao u vidu odredbu člana 12. Zakona o sudskim taksama kojom je propisano da sud taksenog obveznika može osloboditi od plaćanja takse ako bi plaćanjem takse imajući u vidu visinu sredstava, iz kojih se obveznik i članovi njegovog domaćinstva izdržavaju, ta sredstva bila u tolikoj mjeri umanjena da bi bila ugrožena njihova egzistencija, ocijenivši da je apelant u konkretnom slučaju pravno lice, dakle lice koje posluje u pravnom prometu i kao takvo ostvaruje dobit, te se na njega ne mogu primjeniti odredbe Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i Zakona o sudskim taksama o oslobađanju od plaćanja sudske takse. Osim toga, Okružni privredni sud je naveo da iz priloženih izvoda proizlazi da su apelantovi računi blokirani i ugašeni, ali da priloženi izvod potiče iz 2015. godine, a čak i da je aktuelno stanje nepromijenjeno, ta okolnost nije razlog niti osnov za oslobađanje od obaveze plaćanja sudske takse, jer takva mogućnost postoji samo u odnosu na fizička lica. Slijedom navedenog, Okružni sud je, pozivajući se na član 402. ZPP odbio apelantov zahtjev za oslobađanje od plaćanja sudske takse.
5. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 57 0 Mals 116024 18 Pžip od 19. decembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno.
6. Viši privredni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepenog rješenja utvrdio da su prigovori neosnovani. U vezi s tim, Viši privredni sud se pozvao i citirao odredbu člana 12. Zakona o sudskim taksama, naglasivši da je apelant pravno lice, a navedene zakonske odredbe se odnose na fizička lica i pri tome ocijenio da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se na apelanta ne mogu primijeniti odredbe ZPP i Zakona o sudskim taksama o oslobađanju od plaćanja sudske takse.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant osporava rješenje Višeg privrednog suda tvrdeći da je taj sud proizvoljno primijenio članove od 400. do 405. ZPP-a. Ističe da se nigdje u navedenim članovima ne spominje da samo stranke - fizička lica imaju pravo na oslobađanje od plaćanja sudskih troškova, tako da sud pobijanim rješenjem dopunjuje ZPP, što nije ovlašten. Punomoćnik apelanta je u dopuni apelacije posebno apostrofirao činjenicu da je Okružni sud u Prijedoru rješenjem od 12. marta 2019. godine apelanta, po osnovu iste dokumentacije, oslobodio obaveze plaćanja takse.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Viši privredni sud primijenio odredbe Zakona o sudskim taksama i ZPP-a. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena odredaba Zakona o sudskim taksama i ZPP-a u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Dovodeći u vezu obrazloženje osporene odluke u tom dijelu sa odredbama propisa na koje se pozvao Viši privredni sud u obrazloženju osporene odluke, Ustavni sud ne može zaključiti da je primjena relevantnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već ranije u predmetu broj AP-4351/16 razmatrao slična činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4351/16 od 11. januara 2017. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom predmetu Ustavni sud je razmatrao apelaciju sa sličnim apelacionim navodima kao u konkretnom slučaju, podnesenu protiv rješenja Kantonalnog suda u Mostaru, kojim je odbijen je zahtjev Federalnog zavoda za penzijsko/mirovinsko i invalidsko osiguranje Mostar (apelantom u tom predmetu) za oslobađanje od plaćanja troškova sudske takse, u kojem postupku je prvostepeni sud zaključio, a Kantonalni sud u Mostaru, osporenom odlukom, potvrdio, da iz odredaba članova 10, 11. i 12. Zakona [o sudskim taksama s tarifom HNK] proizlazi da samo fizička lica mogu tražiti oslobađanje od plaćanja sudske takse. Raspravljajući navode apelacije u tom premetu, Ustavni sud je zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna.
12. U pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije kojima ukazuje da je rješenjem Okružnog suda u Prijedoru od 12. marta 2019. godine, koje je i dostavio u prilogu, zauzet drugačiji pravni stav, odnosno kada je apelant, po osnovu iste dokumentacije, oslobođen obaveze plaćanja takse, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu vezanu za dopunu apelacije, odnosno na član 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda koji kao uslov dopustivosti apelacije propisuje obavezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije (član 22. stav 3. Pravila Ustavnog suda), te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti, Ustavni sud smatra da nisu ispunjene proceduralne pretpostavke za razmatranje ovih apelacionih navoda (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti br. AP-3854/15 od 6. decembra 2017. godine i AP-85/14 od 16. marta 2016 godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1426/05 od 9. novembra 2006. godine, tačka 49, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević