Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-938/20 (GP "GRADIP" a.d. Prnjavor)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-938/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-938/20, rješavajući apelaciju GP "GRADIP" a.d. Prnjavor, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio GP "GRADIP" a.d. Prnjavor protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 105288 19 Pž od 27. siječnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. GP "GRADIP" a.d. Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Đorđe Bijelić odvjetnik iz Prnjavora, podnio je 12. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 105288 19 Pž od 27. siječnja 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Višeg privrednog suda, apelant je obavezan da tužitelju ("Niskogradnja" d.o.o. Laktaši) na ime duga isplati određeni novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju odluke Viši privredni sud je naveo da je apelantov osnovni argument usmjeren na to da tužitelj nije dokazao postojanje pravnog osnova za ovo potraživanje. U pogledu toga Viši privredni sud je istakao da svi pismeni dokazi kao i neposredno izvedeni dokazi upućuju na nesumnjiv zaključak da je tužitelj kao podizvođač apelanta izvršio dio poslova koji su ulazili u opseg svih ugovorenih radova oko izgradnje stambenog prostora (po ugovoru koji je apelant kao izvođač zaključio s naručiteljem-investitorom). Dalje je naveo da to posebno proizlazi iz činjenice da su svi radovi na osnovi zapisnika Komisije za tehnički pregled pravno verificirani kao izvedeni radovi, bez ikakvih nedostataka što je bio i uvjet za dobivanje uporabne dozvole. Pored toga što je osporavao postojanje pravnog osnova (iz razloga što ugovor nije potpisan), Viši privredni sud je naveo da apelant, činjenicu izvršenja posla od strane tužitelja, nije osporio protudokazom jače dokazne snage u smislu da je dokazao da je neko drugi (a ne tužitelj) izveo radove za koje tužitelj potražuje naknadu. U situaciji kad je tužitelj zaista izveo sve radove čija se naknada traži, Viši privredni sud je naveo da bi se u konkretnom moglo raditi o povredi osnovnih načela obligacionog prava, tj. načela savjesnosti i poštenja iz članka 12. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Dakle, iako se radi o nesankcioniranim normama, one su u vezi i s povredom osnovne i primarne obaveze nastale u svakom obligaciono pravnom odnosu, a to je da se obaveza ispuni u svemu kako ona glasi i da su sudionici takvog odnosa odgovorni za ispunjenje (član 17. i
148. ZOO). Nadalje, u pogledu apelantovog prigovora da nalaz vještaka građevinske struke nije bio podoban kao dokaz na kome bi bila zasnovana pobijana presuda, Viši privredni sud je naveo da je i prije nalaza i mišljenja vještaka Komisija za tehnički pregled objekta izvršila pregled izvedenih radova. Prilikom pregleda je utvrđeno da je sva investicijsko tehnička i druga dokumentacija bila uredna i da je kvalitet svih navedenih radova zadovoljavajući, te da su svi radovi izvedeni u skladu s normativima i standardima koji se primjenjuju u oblasti građevinarstva (što je dalo i mogućnost za izdavanje upotrebne dozvole). Pored toga, naveo je da su neosnovani i apelantovi navodi da je predmet vještačenja za vještaka građevinske struke bio pogrešno određen i da sud nije imao ovlaštenja po službenoj dužnosti, bez prijedloga stranaka odrediti provođenje dokaza putem vještaka geodetske struke. Naime, iz prvostupanjskog spisa proizlazi da vještačenje po vještaku građevinske struke nije bilo moguće izvršiti bez prethodnog utvrđenja površine na kojoj su izvedeni radovi tako da je nalaz vještaka geodetske struke omogućio vještaku građevinske struke da pravilno odgovori postavljenom zadatku pa kako je tužitelj nakon saznanja za potrebu određivanja vještaka geodetske struke, predložio izvođenje ovog dokaza, ne radi se o odstupanju od dispozitivnog načela na kome je zasnovan parnični postupak. Iz navedenih razloga prema mišljenju Višeg privrednog suda nema povrede ni članka 7., 77. i 148. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) niti ima povrede o ocjeni dokaza iz člana 8. istog zakona u dijelu u kome apelant osporava nalaz vještaka financijske struke.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević