Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2803/20 (Fortuna Trade Tours d.o.o. Mostar PJ Villa Fortuna Mostar)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada
- Autorsko djelo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2803/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2803/20, rješavajući apelaciju Fortuna Trade Tours d.o.o. Mostar PJ Villa Fortuna Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Fortuna Trade Tours d.o.o. Mostar PJ Villa Fortuna Mostar protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 183159 18 Pž od 28. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fortuna Trade Tours d.o.o. Mostar PJ Villa Fortuna Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac iz Mostara, podnijela je 4. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 183159 18 Pž od 28. maja 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 183159 16 Ps od 18. juna 2018. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja (Asocijacija kompozitora-muzičkih stvaralaca – AMUS) kojim je tražio da se utvrdi da je apelantica vršila povredu prava autora muzičkih djela tako što je koristila muzička autorska djela autora koje predstavlja tužitelj bez odgovarajućeg odobrenja tužitelja koje je apelantica bila dužna po zakonu pribaviti; da se obaveže apelantica da isplati tužitelju u periodu naznačenom izrekom novčani iznos sa pripadajućim PDV-om, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose glavnog duga u novčanom iznosu; da mu apelantica isplati troškove parničnog postupka, te da se obaveže apelantica da presudu objavi u dnevnim novinama po izboru tužitelja, na račun apelantice. Obavezan je tužitelj da isplati apelantici troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda žalba tužitelja je uvažena, prvostepena presuda preinačena na način da je utvrđeno da je apelantica u navedenom periodu vršila povredu prava autora muzičkih djela, tako što je koristila autorska muzička djela autora koje predstavlja tužitelj, bez odgovarajućeg odobrenja tužitelja, koje je apelantica po zakonu bila dužna pribaviti. Obavezana je apelantica da isplati tužitelju na ime naknade za korištenje autorskih muzičkih djela za navedeni period novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom na novčani iznos pobliže određen izrekom. Obavezana je apelantica da ovu presudu objavi u dnevnim novinama po izboru tužitelja na račun apelantice. Obavezana je apelantica isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.
4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantica vlasnik ugostiteljskog objekta Villa Fortuna u Mostaru, da sa tužiteljem nije zaključila ugovor o korištenju autorskih muzičkih djela koje štiti tužitelj i da na ime korištenja ne plaća nikakvu naknadu. Kantonalni sud je dalje naveo da prvostepeni sud pravilno utvrđuje činjenicu da je tužitelj ispoštovao svoju obavezu iz člana 25. Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskog i srodnih prava, odnosno da je odmah po dobijanju licence javno objavio poziv za zaključenje Kolektivnog ugovora sa reprezentativnim udruženjem u svim oblastima djelatnosti u Službenom glasniku BIH broj 59/12, u kojem objavljuje i zaključeni Kolektivni ugovor koji počinje da važi za sve istovrsne korisnike autorskih dijela iz repertoara tužitelja, nezavisno od toga da li su ti korisnici učestvovali u pregovorima ili ne. Kantonalni sud je naveo i da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužitelj pismeno pozivao apelanticu na zaključenje ugovora pozivom od 27. septembra 2016.godine, kao i činjenice koje proizlaze iz Zapisnika broj 5 o kontroli od 28. oktobra 2016.godine. Kantonalni sud je naveo da je za korištenje autorskih muzičkih djela iz repertoara tužitelja bilo obavezno zaključiti ugovor o neisključivom prenosu prava, pa je apelantica mogla sama, bilo kada, zatražiti zaključenje takvog ugovora, u skladu s odredbom člana 26. stav 1. Zakona o kolektivnom ostvarivanju autorskih i drugih srodnih prava, sve i da je tužitelj i nije pozvao da to učini. Kantonalni sud je naveo da nedostatak važećeg kolektivnog ugovora i važeće privremene tarife u potraživanom periodu, po ocjeni ovog suda, nije moglo uticati na obavezu apelantice na plaćanje utvrđene naknade, jer je ranije zaključenim Kolektivnim ugovorom postojala usaglašena i javno objavljena tarifa, prihvaćena kao tržišna cijena naknade i u pojedinačnim ugovorima zaključenim između tužitelja i društava Žara BH d.o.o. Sarajevo, DM Drogerie Markt d.o.o. Sarajevo i BBI Centar Sarajevo. Kantonalni sud je naveo da je u svim ovim pojedinačnim ugovorima primjenjena tarifa za obračun naknade u skladu sa tarifama propisanim već spominjanim Kolektivnim ugovorom, kojeg je 18. maja 2011.godine zaključilo društvo Sine Qua Non (koje je imalo licencu za kolektivnu zaštitu autorskih prava prije tužitelja) i reprezentativnog udruženja hotelijera i restoratera. Kantonalni sud je naveo da je apelantica obavezna plaćati naknadu za korištenje autorskih muzičkih djela na osnovu odredbe člana 20. stav 3. i člana 81. stav 1. Zakona o autorskom i srodnim pravima, što je obaveza koja je propisana zakonom, prema kojoj se ima izvršiti plaćanje naknade za svaki vid iskorištavanja autorskog djela od strane svih korisnika (emitera, ugostitelja, organizatora priredbi, hotelijera i dr.). Kantonalni sud je naveo da je na okolnost obračuna visine naknade provedeno vještačenje po vještaku finansijske struke (koji je prvostepeni sud u principu prihvatio), u tri verzije, a tužitelj je na glavnoj raspravi pismenim podneskom konačno opredijelio svoj tužbeni zahtjev iz tačke 2. u skladu sa verzijama 2. i 3. nalaza vještaka. Kantonalni sud je naveo da cijeni pravilnim osnov za obračun visine naknade predložen od strane tužitelja, a primijenjen od strane vještaka, shodno odredbi člana 157. stav 2. Zakona o autorskom i srodnim pravima. Naime, vještak je pri obračunu koristio podatke iz Zapisnika o kontroli od 28. oktobra 2016. godine, kojeg je tužitelj sačinio u odnosu na apelanticu, primjenjujući tarife iz ugovora o neisključivom ustupanju prava korištenja autorskih muzičkih djela zaključenog sa društvom Pahuljica d.o.o. Travnik, sa tarifom koja je identična tarifi predviđenoj Kolektivnim ugovorom o neisključivom prenosu prava za korištenje zaštićenih autorskih muzičkih djela od strane korisnika iz oblasti ugostiteljstva, zaključenog 18. maja 2011. godine sa društvom Sine QuaNon. Kantonalni sud je naveo da primjenom polaznih parametara za apelanticu iz Zapisnika od 28.oktobra 2016. godine, vještak je u varijantama II i III utvrdio iznos mjesečne naknade za smještajne i druge kapacitete apelantice. Kantonalni sud je ukazao i da apelantica nije prigovarala nalazu vještaka u obračunskom djelu, ali je prigovarala pravnom osnovu za izradu nalaza, jer se isti mora zasnivati na zakonu. Kantonalni sud je naveo da je dosudio tužitelju naknadu u konačno potraživanom iznosu, na osnovu naprijed citiranih odredbi Zakona o autorskom i srodnim pravima, kao i čl.154., čl.155. i čl. 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je tužitelj u tom periodu trpio štetu u vidu umanjenja imovine, odnosno običnu štetu. Kantonalni sud je naveo i da je zakonska zatezna kamata na dosuđeni iznos glavnog duga određena na osnovu člana 277. st. l. ZOO, od dana podnošenja tužbe, odnosno kao dana kada je tužitelj pozvao apelanticu na plaćanje ove naknade, pa sve do isplate. Kantonalni sud je naveo i da je odredbom člana 156. st. l. tač. i) Zakona o autorskom i srodnim pravima propisano da nosilac neisključivog prava, odnosno tužitelj, inter alia, može zahtijevati i objavljivanje presude, pa je udovoljio i tom dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Apelantica navodi da je Kantonalni sud u konkretnom slučaju obavezao apelanticu da (iako u konkretnom slučaju postoji ugovor između nje i tužitelja) vrši plaćanje, ne prema Tarifi propisanoj Zakonom o naknadi autorskih i srodnih prava, već prema tarifi koja se primjenjuje za Hotel Pahuljica d.o.o. Vlašić.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o autorskom i srodnim pravima i ZOO, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević