Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2816/20 (A. D.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Disciplinski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2816/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2816/20, rješavajući apelaciju Adema Demirovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adem Demirović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 091287 20 Rsž od 18. maja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adem Demirović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 3. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 091287 20 Rsž od 18. maja 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonito, te da se kao takvo poništava Rješenje Disciplinske komisije za policijske službenike MUP-a USK-a Bihać broj 05- 04/01-1-34-1 -44/07 od 18. januara 2018. godine i Rješenje Policijskog odbora Vlade USK-a broj 05-01/02-34-2-11/18 od 22. februara 2018. godine donesena na štetu apelanta kao policijskog službenika i da se tuženi (Unsko-sanski kanton Bihać, Ministarstvo unutrašnjih poslova USK), obaveže da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi parnične troškove u novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženog za naknadu parničnih troškova u novčanom iznosu odbijen kao neosnovan.

3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je naveo da je u konkretnom slučaju postupljeno u skladu sa odredbama čl. 22. i 23. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika USK (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Općinski sud je naveo da je na temelju Zapisnika sa javne rasprave od 11. januara 2018. godine nesumnjivo utvrđeno da je na toj raspravi disciplinski tužilac proširio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka i da se proširenje zahtjeva temeljilo na bitno istom činjeničnom opisu i stanju. Proširenje zahtjeva se odnosilo na pravni osnov, u smislu da je apelant, osim povrede službene dužnosti koja je navedena u zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka, istom radnjom počinio i težu povredu službene dužnosti “Zloupotreba službenog položaja” iz čl. 107. st. 1 tačka 2 Zakona o policijskim službenicima. Općinski sud je naveo da je u vezi sa proširenjem zahtjeva apelantu na toj raspravi data mogućnost da se izjasni, što je i učinio, izjavivši da razumije šta mu se stavlja na teret. Općinski sud je naveo da je toj raspravi prisustvovao i branilac apelanta, advokat H.V., pa je prema uvjerenju suda Disciplinska Komisija postupila u skladu sa navedenim odredbama Pravilnika. Općinski sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede odredbe čl. 45 Pravilnika. Općinski sud je naveo da, nakon što je branilac apelanta prigovorio proširenju zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka i predložio odlaganje javne rasprave radi upoznavanja sa sadržajem pravomoćne krivične presude Općinskog suda u Bihaću 17 0 K 056437 16 K 7 od 6. jula 2017. godine, koja je na toj raspravi od strane disciplinskog tužioca predložena kao novi dokaz i uložena u spis, predsjednik Disciplinske Komisije odbio prijedlog za odlaganje rasprave, pri čemu je postupio u skladu sa čl. 47 Pravilnika. Općinski sud je naveo da način na koji je postupio predsjednik Disciplinske Komisije, kada je odbio zahtjev branioca za odlaganje rasprave, nije imao za posljedicu nezakonitost odluke koju je Disciplinska Komisija nakon toga donijela. Ovo zbog toga što je sadržaj pravomoćne krivične presude koju je disciplinski tužilac predložio kao novi dokaz na toj raspravi i koju je tada i predao u spis, bio dobro poznat braniocu apelanta, budući da ga je isti branilac branio i u krivičnom postupku koji je prethodio donošenju te presude, te mu je ista i dostavljena od strane suda prije javne rasprave u predmetnom disciplinskom postupku. Općinski sud je naveo da je neosnovan navod apelanta da na javnoj raspravi od 11. januara 2018. godine uopće nije ni izveden dokaz čitanjem pravomoćne presude ovog suda 17 0 K 056437 16 K 7 od 6. jula 2017. godine. Općinski sud je naveo da, iako u Zapisniku sa javne rasprave nije doslovno navedeno „čita se pravomoćna presuda Općinskog suda u Bihaću ....“, iz cjelokupnog sadržaja tog zapisnika proizlazi da je taj dokaz izveden, a posebno jer je na trećoj stranici konstatovano da se odbrani daje na uvid navedena presuda, a na sljedećoj stranici u drugom odlomku je konstatovano da se vrši uvid i čitanje dokaza koji nisu izvedeni u toku dokaznog postupka, a koji su navedeni u zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka. Općinski sud je naveo da navedeno upućuje na zaključak da je prije ovih dokaza izveden i dokaz čitanjem pravomoćne krivične presude, zbog koje je i proširen zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka i koja na toj raspravi i uložena u spis. Općinski sud je naveo da je disciplinski tužilac na javnoj raspravi proširio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka, a činjenični opis radnji zbog kojih je tužitelj proglašen odgovornim u Rješenju od 18. januara 2018. godine suštinski odgovara činjeničnom opisu iz zahtjeva za pokretanje disciplinskog postupka i opisu izreke pravomoćne krivične presude kojom je oglašen krivim, a ista je provedena kao dokaz na javnoj raspravi koja je prethodila donošenju pobijanog rješenja.

4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Kantonalni sud je naveo da je disciplinski tužilac na raspravi dana 11. januara 2018. godine proširio zahtjev za pokretanje disciplinskog postupka i da se proširenje odnosilo na pravni osnov u smislu da je apelant, osim povrede službene dužnosti koja je navedena u zahtjevu za pokretanje disciplinskog postupka, istom radnjom počinio i težu povredu službene dužnosti “Zloupotreba službenog položaja” iz čl. 107 st. 1 tačka 2. Zakona o policijskim službenicima, a što u biti znači da je činjenični opis povrede u bitnom ostao neizmijenjen, ali je pravna kvalifikacija proširena. Kantonalni sud je naveo i da je, cijeneći sadržinu odredaba člana 105. stav 4. Zakona o policijskim službenicima (kojim je propisano da disciplinski postupak kao poseban postupak detaljnije propisuje ministar podzakonskim aktom na prijedlog policijskog komesara) i člana 29. Pravilnika (koji detaljno propisuje rokove pokretanja, vođenja i prekida disciplinskog postupka), utvrdio da su neosnovani navodi apelanta kojima se ukazuje na pogrešnu primjenu člana 29. Pravilnika, te da je sud trebao primijeniti član 117. Zakona o policijskim službenicima (kojim odredbama su propisani zastarni rokovi postupka).

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje i prava na obrazloženu sudsku odluku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo. Apelant navodi da je u žalbi protiv prvostepene presude iznio konkretne žalbene navode da u toku postupka nije izveden dokaz uvidom i čitanjem presude Općinskog suda od 6. jula 2017. godine. Apelant navodi da te navode apelanta, kao ni očiglednu proizvoljnost kod postupanja prvostepenog suda, Kantonalni sud uopšte nije cijenio niti je obrazložio svoju odluku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2816/20 (A. D.) | Sudska praksa | Aktio