Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3216/20 („Auto Max“ d.o.o. Prijedor)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Hipoteka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3216/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine, u predmetu broj AP-3216/20, rješavajući apelaciju „Auto Max“ d.o.o. Prijedor, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Auto Max“ d.o.o. Prijedor protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 77 0 Ip 067504 19 Pž od 12. lipnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Auto Max“ d.o.o. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Saša Grabež odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 27. kolovoza 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 77 0 Ip 067504 19 Pž od 12. lipnja 2020. godine. Također, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio ovršni postupak do donošenja odluke po apelaciji.
2. Osporenim rješenjem Okružnog suda odbijena je apelantova žalba i potvrđeno prvostupanjsko rješenje Osnovnog suda u Prijedoru broj 77 0 Ip 067504 15 Ip od 7. studenog 2019. godine. Navedenim prvostupanjskim rješenjem djelomično je usvojen prigovor ovršenika (apelant i D.S.), izjavljen na rješenje o ovrsi (od 1. srpnja 2015. godine), te je rješenje o ovrsi preinačeno u dijelu odluke o visini potraživanja, na način da su ovršenici obvezani da na osnovu ovršnih notarskih isprava (Ugovora o zasnivanju založnog prava (hipoteke) i ugovora o zasnivanju zabilježbe prvenstvenog reda upisa založnog prava) tražitelju ovrhe ("Nova Banka“ a.d. Banja Luka) isplate potraživanja na ime glavnog duga, na ime redovne kamate, na ime zatezne kamate, na ime naknade, kao i ugovorenu zateznu kamatu na iznos glavnog duga. Dalje je utvrđeno da su ovršenici izmirili troškove ovršnog postupka koji se odnose na sudsku taksu, pa je u tom dijelu ovrha obustavljena, dok je odbijen kao neosnovan prijedlog ovršenika da se tražitelj ovrhe obveže na plaćanje troškova ovršnog postupka. U preostalom dijelu prigovori ovršenika odbijeni su kao neosnovani, a prigovori istaknuti na ročištu održanom dana 4. travnja 2017. godine odbačeni su kao neblagovremeni. Konačno, određeno je da rješenje o ovrsi u preostalom dijelu ostaje neizmjenjeno.
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da je tražitelj ovrhe dopisom od 31. listopada 2016. godine povukao prijedlog za ovrhu na određenim nekretninama ovršenika i predlažio brisanje zabilježbe ovrhe na navedenim nekretninama, iz razloga što su ovršenici uplatili dio duga u skladu sa internim sporazumom, te je predložio da se ovrha nastavi na određenim nekretninama upisanim u vlasništvu i posjedu apelanta. Dalje je prvostupanjski sud naveo da je postupajući po tom dopisu tražitelja ovrhe rješenjem od 20. prosinca 2016. godine, obustavio ovršni postupak na određenim nekretninama ovršenika, te je ovrhu nastavio na nekretninama apelanta.
4. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da je apelant u žalbi istakao da prvostepeni sud nije nadležan za postupanje budući da se radi o ovršnom postupku u kojem su stranke pravne osobe, zbog čega se predmetni ovršni postupak, suglasno odredbama čl. 33. st.2. točka j) Zakona o sudovima, trebao provesti pred Okružnim privrednim sudom. U pogledu toga, Oružni sud je istakao da sud svoju nadležnost ispituje uvijek s obzirom na činjenično stanje u vrijeme podnošenja tužbe sudu, po propisima koji važe u vrijeme odlučivanja o nadležnosti (promjene koje bi mogle nastati nakon toga po pravilu nisu odlučne). Naime, ukazao je da je u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu (5. ožujka 2015. godine) Zakonom o sudovima odredbama članak 30. točka g) alineja 1) bilo propisano da je Osnovni sud nadležan suditi u prvom stupanju: provoditi ovršni postupak, ako zakonom nije drugačije određeno. Zatim je ukazao da su prema istom zakonu (članak 33, točka a)), Okružni privredni sudovi u prvom stupnju nadležni odlučivati: u parničnim i vanparničnim sporovima koji se odnose na prava i obveze po osnovu pravnog prometa robe, usluga, vrijednosnih papira, vlasničkih i drugih stvarnih prava na nekretninama, kao i na prava i obaveze proistekle iz vrijednosnih papira, u kojima su obje stranke u postupku pravne ili fizičke osobe, koja u svojstvu samostalnog poduzetnika i u drugom svojstvu obavlja gosporadrku ili drugu registriranu djelatnost u vidu osnovnog ili dopunskog zanimanja. Imajući u vidu da je tražitelj ovrhe podnio prijedlog za ovrhu protiv dva ovršenika, pri čemu je kao prvoovršenika označio D.S., Okružni sud je istakao da je time određena stvarna i mjesna nadležnost Osnovnog suda u Prijedoru i to stvarna, sukladno članku 30. točka g) alineja 1) Zakona o sudovima, a mjesna, sukladno članku 362. st. 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Pri tome je istakao da se nadležnost nije promijenila ni nakon obustave ovhe u odnosu na nekretnine u vlasništvu D.S.. Nadalje, Okružni sud je istakao da su apelantovi prigovori koji se odnose na valjanost potpisa zakonskog zastupnika tražitelja ovrhe izneseni izvan roka određenog za prigovor na rješenje o ovrsi, na ročištu od 4. travnja 2017. godine, te je o njima prvostupanjski sud pravilno odlučio kada ih je odbacio kao neblagovremene. Također, istakao je da su neosnovane apelantove tvrdnje koje se odnose na nepodobnost ovršne isprave s obzirom da nemaju nalog za isplatu novčanih iznosa sa zakonskom zateznom kamatom, na isti način kao što je navedeno u prijedlogu. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je člankom 27. st.1 Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP) određeno je da je ovršna isprava podobna za ovrhu ako je u njoj naznačen tražitelj ovrhe i ovršenik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obaveze. U konkretnom slučaju, ovrha se, sukladno odredbama čl. 22. ZOP, provodi na temelju notarski obrađenog ugovora o zasnivanju hipoteke i ugovora o zabilježbi prvenstvenog reda upisa založnog prava, kojim je utvrđena obaveza ovršenika. Okružni sud je naveo da je predmet potraživanja određen ako je unaprijed točno utvrđeno šta ovršenik treba činiti ili ne činiti da bi odgovorio svojoj obavezi, a odrediv ako ovršna isprava sadrži elemente putem kojih se može utvrditi što dužnik treba činiti ili ne činiti, odnosno ako su dani samo elementi na osnovu kojih se sa sigurnošću i pouzdano može utvrditi vrsta predmeta davanja koju ovršenik treba učiniti, a naročito ako su predmet davanja generičke stvari. S obzirom da je s apelantom zaključen ugovor o kreditu s glavnicom i kamatom na godišnjem nivou, Okružni sud je naveo da je u ugovorima je određen opseg glavnog duga i kamata, te je stoga obveza apelanta odrediva. Konačno naveo je da je ovršni postupak pokrenut na osnovu ovršnih isprava koje sadrže pečat „Otpravak originala u svrhu ovrhe“ u skladu sa odredbama čl. 102. st. 1. Zakona o notarima, što znači da su potraživanja dospjela na naplatu, a visina dugovanja ovršenika utvrđena je vještačenjem, stoga je neosnovano pozivanje apelanta da predmetne ovršne isprave nisu podobne za ovrhu.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, da je u konkretnom slučaju nadležan Okružni privredni sud s obzirom da se ovrha vodi između dvije pravne osobe. Nadalje, apelant ističe da se na prijedlogu za ovrhu ne nalazi potpis direktora tražitelja ovrhe, a tražitelj ovrhe nije identificirao osobu koja je potpisala prijedlog za ovrhu potpisala osoba, niti je dokazao ovlaštenje za zastupanje tražitelja ovrhe. Također, isticao je da ovršna isprava nije podobna za ovrhu budući da niti u jednom dijelu ne sadrži nalog za isplatu određenog novčanog iznosa kao što je to navedeno u prijedlogu za ovrhu i rješenju o ovrsi. Pri tome, je osporavao i dospjelost mjesečnih anuiteta.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i prava na pravično suđenje, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Dovodeći u vezu odredbe Zakona o sudovima, ZPP-a i ZOP-a s odlučenjem Okružnog suda, te obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u pogledu primjene zakonskih odredaba na predmetnu situaciju. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu i prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević