Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-500/19 (M. M.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-500/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-500/19, rješavajući apelaciju Mileta Matića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mileta Matića podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 027384 18 Gž od 3. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mile Matić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Ivan Herceg, advokat iz Ljubuškog, podnio je 1. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 027384 18 Gž od 3. decembra 2018. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 027384 17P od 18. jula 2018. godine, poništena su kao nezakonita rješenje disciplinske komisije Granične policije (u daljnjem tekstu: disciplinska komisija) broj DP-26/17 od 28.08.2017.godine i rješenje Odbora za žalbe policijskih službenika (u daljnjem tekstu: Odbor) broj: UP-2-04-4-07-1-120-1/17 od 26. oktobra 2017.godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno i drugostepeno disciplinsko rješenje ili disciplinska rješenja), te obavezani Bosna i Hercegovina, Ministarstvo sigurnosti, Granična policija (u daljnjem tekstu: Granična policija) i Odbor da apelantu solidarno nadoknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo odredbe člana 15. i člana 105. stav 1. tačka 1. Zakona o policijskim službenicima BiH. Dalje je naveo da je u skladu sa mjesečnim planom rada, Granična policija sačinila raspored dežurstava za mjesec decembar 2016. godine, te da je rasporedom dežurstava određeno da je za vrijeme dežurstva, dežurni policijski službenik u obavezi da daje stručnu pomoć šefu smjene, da po potrebi dođe u sjedište jedinice i aktivno se uključi u rješavanje radnih zadataka (složeniji prekršaji i krivična djela), te da provodi naredbe zapovjednika. Istaknuo je da je apelant zaposlen u Graničnoj policiji, na radnom mjestu inspektor za istrage u Jedinici granične policije Kamensko, u činu mlađi inspektor. Dalje je naveo da je nakon provedenog disciplinskog postupka, disciplinska komisija donijela prvostepeno disciplinsko rješenje kojim je apelanta oglasila krivim što 15. decembra 2016. godine oko 00:15 sati, u svojstvu dežurnog inspektora za istrage Jedinice granične policije Gorica, nije poduzeo mjere i radnje propisane članom 4. stav 1. Uputstva o procedurama rada istraga u GPBiH (u daljnjem tekstu: Uputstvo), odnosno nakon što je od strane šefa smjene upoznat da su policijski službenici koji rade u mobilnoj patroli izvršili kontrolu određenog teretnog motornog vozila, na kojem se nalazilo 81 grlo žive stoke (ovaca), za koju je vozač posjedovao potvrde o označavanju životinja, nije izašao na lice mjesta, te nije poduzeo potrebne radnje, nego je bez prethodnog utvrđivanja činjenica i bez obavještenja, saopćio šefu smjene da u konkretnom slučaju postoje obilježja krivičnog djela krijumčarenje, i naložio šefu smjene da se određene osobe liše slobode, a da će on doći ujutro i nastaviti dalji rad na predmetu, što je imalo za posljedicu da su te osobe lišene slobode. Ukazano je da je na takav način apelant počinio težu povredu službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tačka 1. Zakona o policijskim službenicima BiH, odnosno iz člana 5. stav 1. tačka 1. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti policijskih službenika BiH (daljnjem tekstu: Pravilnik), pa je apelantu izrečena novčana kazna u visini 15% osnovne mjesečne plaće policijskog službenika u trajanju od dva mjeseca. Sud BiH je naveo da je je Odbor drugostepenim disciplinskim rješenjem odbio apelantovu žalbu potvrđujući prvostepeno rješenje.

4. Sud BiH je istakao da je nezakonito prvostepeno disciplinsko rješenje. Ukazao je da se u njemu ne navodi ocjena odbrane, stoga nema razloge o odlučnim činjenicama, od kojih ovisi pravilna primjena procesnog i materijalnog prava. Po mišljenju Suda BiH, apelant je uskraćen u dobivanju odgovora, razloga, vezanih za njegove spomenute tvrdnje, da nije mogao izdavati naloge šefu smjene, da nije bio obavezan doći odmah po pozivu na lice mjesta, niti da je mogao prije 6 sati uzeti aktivno učešće u konkretnoj situaciji, držeći da je stoga poduzeo sve potrebne mjere i radnje. Istaknuo je da je pristup disciplinske komisije u tom pravcu formalistički, a ne suštinski, zbog samo pukog nabrajanje izvedenih dokaza i navođenja pravne frazu da su se cijenili svi dokazi pojedinačno i međusobno. Također je ocijenio da je opisano postupanje disciplinske komisije dovelo do uskraćivanja apelanta u njegovom pravu na obrazloženu odluku i do povrede člana 6. stav 1. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Zbog svega izloženog, imajući u vidu spomenute povrede, Sud BiH je utvrdio da je prvostepeno rješenje u označenom dijelu doneseno na nezakonit način, pa je stoga i drugostepeno rješenje Odbora, koje potvrđuje takvu nezakonitu odluku, jednako nezakonito, pa je poništio navedene odluke.

5. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 027384 18 Gž od 3. decembra 2018. godine, uvažena je žalba tužene i prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

6. U obrazloženju presude drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da su zaključci koji su rukovodili prvostepeni sud kod utvrđenja da su nezakonita disciplinska rješenja zasnovani na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Dalje je naveo da je prvostepenom presudom nezakonitost prvostepenog disciplinskog rješenja utvrđena zbog činjenice da obrazloženje odluke nema odgovarajući sadržaj, bez pozivanja na propis koji takav sadržaj propisuje. S tim u vezi, ukazao je da je član 43. Pravilnika propisao sadržaj rješenja o disciplinskoj odgovornosti, te je u stavu 4. propisao da obrazloženje sadrži sve bitne činjenice na kojima je odluka zasnovana, naročito kratak sadržaj zahtjeva za pokretanje postupka, kratku sadržinu odbrane optuženog policijskog službenika, utvrđeno činjenično stanje, ocjenu izvedenih dokaza, olakšavajuće i otežavajuće okolnosti. Po mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, može se zaključiti da je prvostepena presuda utvrdila da se osnov nezakonitosti prvostepenog disciplinskog rješenja nalazi u povredi procesnih odredbi jer rješenje ne sadrži propisano obrazloženje. Dalje je ukazao da je nakon toga, prvostepeni sud propustio cijeniti da li je povreda pravila postupka bitno uticala na zakonitost donesene odluke, te je propustio cijeniti sadržaj drugostepenog disciplinskog rješenja, koje sa prvostepenim rješenjem čini pravno jedinstvo, na koji način bi se ocijenila zakonitost disciplinskog postupka u cjelini.

7. Drugostepeno vijeće Suda BiH je navelo da prvostepeno disciplinsko rješenja navodi sadržaj zahtjeva za pokretanje postupka, navode apelantove odbrane, utvrđeno činjenično stanje i ocjenu dokaza, te olakšavajuće okolnosti kod izricanja sankcije. Drugostepeno vijeće Suda BiH je prihvatilo zaključak prvostepenog suda da disciplinska komisija u obrazloženju rješenja nije cijenila navode odbrane u odnosu na utvrđeno činjenično stanje. Međutim, po mišljenju drugostepenog vijeća Suda BiH, iz obrazloženja drugostepenog disciplinskog rješenja proizilazi da je Odbor odgovarajući na žalbene navode, koji predstavljaju ponavljanje navoda odbrane, svaki apelantov navod cijenio u odnosu na konkretan provedeni dokaz tokom disciplinskog postupka i činjenice koje iz tog dokaza proizilaze. Stoga je ocijenio da su na ovaj način u žalbenom postupku otklonjeni nedostaci iz prvostepenog disciplinskog rješenja, a kako je drugostepeno disciplinsko rješenje konačno, to je disciplinski postupak okončan odlukom koja sadrži propisano obrazloženje sa jasnim i argumentovanim razlozima, podobnim za dalje sudsko preispitivanje.

8. Drugostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da je ovo utvrđenje propustio cijeniti prvostepeni sud jer je prenebregnuo pravno jedinstvo odluka disciplinskih organa usljed čega je propustio cijeniti pravilnost disciplinskog postupka u cjelini. Istaknulo je da nije utvrdilo druge povrede pravila postupka disciplinskih organa, a apelant iz tih razloga nije ni pobijao disciplinska rješenja. Drugostepeno vijeće je navelo da tužba pobija pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja na osnovu kojeg su disciplinski organi utvrdili da je apelant preduzeo radnje u kojima su se ostvarila obilježja povrede službene dužnosti, koji navod je ocijenjen kao neosnovan. S tim u vezi, obrazložio je da iz predmeta spisa proizilazi da provedeni dokazi potvrđuju istinitost činjenica na kojima se zasniva odluka o izrečenoj disciplinskoj mjeri za težu povredu službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tačka 1. Zakona o policijskim službenicima BiH, odnosno iz člana 5. stav 1. tačka 1. Pravilnika. Dalje je obrazložio da okolnost da su se ostvarila bitna obilježja povrede službene dužnosti definisane kao neizvršavanje, nesavjesno, neblagovremeno ili nepažljivo izvršavanje službenih zadataka, potvrđuju izjave saslušanih policijskih službenika, raspored dežurstva u PGP Gorica za decembar 2016. godine, raspored rada 14/15. decembra 2016. godine, Uputstvo, službene zabilješke policijskih službenika, te konačno službena zabilješka i apelantova izjava u internom i disciplinskom postupku. Drugostepeno vijeće Suda BiH je ocijenilo da su disciplinska komisija i Odbor na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo kada su apelantu za propisanu povredu izrekli novčanu kaznu, koja je kao disciplinska sankcija za težu povredu službene dužnosti propisana članom 8. stav 1. tačka a) Pravilnika, dok je visina određena u primjenom čl. 6. i

9. Pravilnika.

9. Apelant navodi da mu je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelant vidi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te ističe da osporene presude ne zadovoljavaju standard obrazložene presude iz člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da je tokom postupka iznio i druge razloge za nezakonitost disciplinskih rješenja, a ne samo one koje se odnose na činjenično stanje, ali da ih je Sud BiH zanemario i time prekršio apelantovo pravo na obrazloženu presudu. Također ističe da nije tačan zaključak Suda BiH da je Odbor u drugostepenom disciplinskom rješenju dao odgovore na sve apelantove žalbene navode. S tim u vezi, posebno ističe da nije bio u poziciji da daje bilo kakve naredbe/naloge šefu smjene, niti je dao naredbu, što je od presudne važnosti za utvrđivanje apelantove krivice, a Odbor i Suda BiH su to ignorisali. Apelant navodi i druge navode koje je isticao u postupku a nisu nikako ili nisu adekvatno ispitani i obrazloženi od strane Odbora i Suda BiH (i u prvostepenom i u drugostepenom postupku), koje je u apelaciji opširno obrazložio (da nije bilo potrebe za izlaskom na lice mjesta, da se nije mogla poduzeti nikakva istražna radnja, pozivanje na član 6. Uputstva, apelant nije ovlašten davati naredbe za lišavanje slobode, dao je samo stručnu pomoć šefu smjene, da su osnovi sumnje dovoljni za lišavanje slobode, da nije bilo potrebe obavještavati nadležnog tužitelja, i dr.). Apelant citira tačku 43. Odluke Ustavnog suda broj AP-2091/14 smatrajući da se određeni aspekti mogu primijeniti i na konkretan slučaj (u pogledu utvrđivanja činjenica u odnosu na okolnost da li je apelant učinio težu povredu radne dužnosti).

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelant navodi da je u postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, da su proizvoljno ocijenjeni dokazi i da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te ističe povredu standarda obrazložene presude iz člana 6. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenje, pa se ne može zaključiti da je utvrđivanje činjeničnog stanja i primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH prvostepenom presudom usvojio apelantov tužbeni zahtjev, ukazujući da je prvostepeno disciplinsko rješenje nezakonito budući da nema razloge o odlučnim činjenicama, od kojih ovisi pravilna primjena procesnog i materijalnog prava. Međutim, u žalbenom postupku, drugostepeno vijeće Suda BiH je preinačilo prvostepenu presudu i odbilo apelantov tužbeni zahtjev, ukazujući da je Odbor u drugostepenom disciplinskom rješenju, koje je konačno, svaki apelantov navod cijenio u odnosu na konkretan provedeni dokaz tokom disciplinskog postupka i činjenice koje iz tog dokaza proizilaze, te na taj način u žalbenom postupku otklonio nedostatke iz prvostepene disciplinske odluke i disciplinski postupak okončao odlukom koja sadrži propisano obrazloženje sa jasnim i argumentovanim razlozima. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeno vijeće Suda BiH ukazalo da provedeni dokazi potvrđuju istinitost činjenica na kojima se zasniva odluka o izrečenoj disciplinskoj mjeri apelanta za težu povredu službene dužnosti iz člana 105. stav 1. tačka 1. Zakona o policijskim službenicima BiH, odnosno iz člana 5. stav 1. tačka 1. Pravilnika. Osim toga, iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, suprotno navodima apelacije, u drugostepenoj presudi za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

14. U pogledu apelantovog citiranja tačke 43. Odluke Ustavnog suda broj AP-2091/14, Ustavni sud podsjeća da je navedenom odlukom zaključio da postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Okružni sud u osporenoj presudi proizvoljno primijenio relevantne odredbe Pravilnika na apelantovu štetu, utvrdivši da su sporna rješenja donesena uz poštovanje procedure propisane Pravilnikom i pored evidentnih propusta nadležnih organa prilikom provođenja disciplinskog postupka. U tački 43. navedene Odluke, koju je apelant citirao u apelaciji, Ustavni sud je skrenuo pažnju i na dio obrazloženja Okružnog suda u kojem je taj sud utvrdio „da je apelant nesporno učinio težu povredu radne dužnosti“ i da mu je pravilno izrečena disciplinska mjera i pored činjenice da se tokom postupka nisu utvrđivale činjenice na okolnosti da li radnje koje je preduzeo apelant predstavljaju povredu radne obaveze, niti su se provodili dokazi u tom pravcu budući da je prvostepeni sud to izričito naglasio u svojoj presudi, baveći se isključivo proceduralnim aspektom disciplinskog postupka, što dodatno učvršćuje stav Ustavnog suda o proizvoljnom postupanju Okružnog suda prilikom odlučenja (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2091/14 od 7. marta 2017. godine, tačka 43., dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, za razliku od postupka koji je bio predmet razmatranja u Odluci AP-2091/14, Ustavni sud podsjeća da je u konkretnom predmetu drugostepeno vijeće Suda BIH ukazalo na sve provedene dokaze u postupku i utvrđene činjenice, na osnovu kojih je zaključeno da je apelant počinio težu povredu dužnosti koja mu je stavljena na teret. Stoga, kako se radi o drugačijem činjeničnom i pravnom stanju, Ustavni sud smatra da se stavovi navedeni u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP-2091/14 ne mogu primijeniti na konkretan predmet.

15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-500/19 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio