Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-136/19 (T. K., I. K., T. K. i T. T. i drugi)
Odluka donesena 28. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Kolektivni ugovor
- Pravo na pravnu sigurnost
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-136/19
Apelacija
Odluka o meritumu
28. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 136/19, rješavajući apelacije Tomislava Kraljevića i drugih, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 28. listopada 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije koje su podnijeli Tomislav Kraljević, Ivan Kožul, Teo Knezović, Tiho Topić, Srećko Boras, Milan Mihaljević, Ivan Nevistić i Antonio Međugorac protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 Rs 424113 18 Rev od 7. lipnja 2018. godine i 65 0 Rs 424086 16 Rsž 7.
lipnja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Tomislav Kraljević, Ivan Kožul, Teo Knezović i Tiho Topić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Širokog Brijega, koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijeli su 7. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 424113 18 Rev od 25. listopada 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 424113 15 Rsž od 7. lipnja 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 136/19.
2. Srećko Boras iz Ljubuškog, Milan Mihaljević iz Ljubuškog, Ivan Nevistić iz Tomislav- Grada i Antonio Međugorac iz Posušja (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Jerko Čilić, odvjetnik iz Ljubuškog, podnijeli su 7. siječnja 2019. apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 424086 18 Rev od 11. prosinca 2018. godine i Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 424086 16 Rsž 7. lipnja 2018. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 195/19.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Budući da podnesene apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 136/19 i AP 195/19 spoji i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP 136/19.
4. Ustavni sud ukazuje da je u predmetima br. AP 5045/18 i AP 5044/18, odlučujući ranije o apelacijama istih apelanata kojima su pobijali odluke Kantonalnog suda, navedene u izreci ove odluke, donio odluke o dopustivosti br. AP 5045/18 i AP 5044/18 (odluke o dopustivosti, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojima su apelacije odbačene kao preuranjene jer su postupci o revizijama apelanata protiv presuda Kantonalnog suda bili u tijeku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Ustavni sud je u tim odlukama o dopustivosti apelante uputio da nakon donošenja odluka o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, imaju mogućnost ponovno podnijeti apelacije u kojima su, u smislu članka 19. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, dužni na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njihova apelacija odbačena kao preuranjena, što su apelanti i učinili podnoseći apelacije koje su predmet ove odluke.
5. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federacije BiH – Sudska policija Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je u razdoblju od 26. svibnja do 9. lipnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
6. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 5. do 22. lipnja 2020. godine.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Presudama Općinskog suda br. 65 0 Rs 424113 14 Rs od 22. lipnja 2015. godine i 65 0 Rs 424086 14 Rs od 14. studenog 2015. godine obvezana je tužena da apelantima na ime razlike plaće po osnovi povećanja bruto satnice zbog povećanja životnih troškova za određeno razdoblje isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom i na ime razlike naknade za minuli rad za određeno razdoblje isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom (sve bliže označene u izreci presude). Prvostupanjskom presudom obvezana je tužena da nadoknadi apelantima troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izrekama prvostupanjskih presuda).
9. U obrazloženju presuda Općinski sud je, između ostalog, naveo da je među parničnim strankama nesporno da su apelanti u predmetnom razdoblju bili zaposlenici tužene, te je usvojio njihove tužbene zahtjeve u skladu s Odlukom o utvrđivanju najniže satnice u FBiH i Kolektivnim ugovorom o izmjenama i dopunama Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH, a na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, primjenom odredbi izmijenjenog članka 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH (u daljnjem tekstu: OKU), u svezi sa čl. 2. i 3. OKU-a.
10. Kantonalni sud je presudama br. 65 0 Rs 424113 15 Rsž od 7. lipnja 2018. godine i 65 0 Rs 424086 16 Rsž od 7. lipnja 2018. godine odbio žalbe apelanata, a žalbe tužene uvažio i prvostupanjske presude preinačio tako što je odbio tužbene zahtjeve apelanata.
11. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je ukazao da su apelanti podnijeli žalbe protiv rješenja o troškovima postupka, dok je tužena protiv navedenih prvostupanjskih presuda podnijela žalbu zbog povreda odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Kantonalni sud je istaknuo da tužena u žalbi utemeljeno navodi da je odlukama o zahtjevima za isplatu razlike plaće prvostupanjskog suda došlo do povrede materijalnog prava jer je člankom 1. Kolektivnog ugovora o izmjenama i dopunama OKU-a propisano da će Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vršiti usklađivanje najniže bruto satnice, najmanje jednom godišnje, u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na temelju službenih podataka Federalnog zavoda za statistiku (izmjena članka 9. OKU-a). Zatim je ukazao da, s obzirom na to da je u konkretnom predmetu taj iznos utvrđen nalazom vještaka, a ne prema službenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, tužbeni zahtjev apelanata nije utemeljen, a što je i zauzeti stav Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine prema kojem „sud nema ovlasti primjenom kriterija propisanih odredbom članka 9. OKU-a vršiti usklađivanje najniže bruto satnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom jer usklađivanje najniže bruto satnice vrši Vlada FBiH na temelju službenih podataka Federalnog zavoda za statistiku“ (Odluka o spornom pravnom pitanju broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2, donesena u Građanskom odjeljenju Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine 27. siječnja 2017. godine).
12. U predmetu broj AP 136/19 Vrhovni sud je donio Rješenje broj 70 Rs 006860 18 R od 16. listopada 2018. godine kojim je „odbijen prijedlog“. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su apelanti podnijeli zahtjev koji su utemeljili na činjenici da je Vrhovni sud donio odluku o spornom pravnom pitanju na temelju koje je drugostupanjski sud usvojio žalbu tužene i preinačio prvostupanjsku odluku, te u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata. Dalje je naveo da apelanti smatraju da će zbog toga Vrhovni sud pokazati pristranost pri odlučivanju o reviziji apelanata. Vrhovni sud je istaknuo da se zahtjev stranke za izuzeće svih sudaca nadležnog suda smatra prijedlogom za delegiranje drugog stvarno nadležnog suda jer se ne može tražiti izuzeće svih sudaca, već poimenično onog suca ili onih sudaca koji odlučuju u konkretnom predmetu. Zatim je ukazao da je nedopušten prijedlog da se umjesto Vrhovnog suda odredi drugi sud jer nije moguće delegirati drugi sud da odlučuje o reviziji. Stoga je Vrhovni sud odbio zahtjev za delegiranje drugog stvarno nadležnog suda u Bosni i Hercegovini za postupanje po reviziji jer se od ovog suda može tražiti samo da odredi za postupanje stvarno nadležni sud u drugom kantonu shodno odredbi članka 50. stavak 2. ZPP-a.
13. Rješenjima Vrhovnog suda br. 65 0 Rs 424113 18 Rev od 25. listopada 2018. godine i 65 0 Rs 424086 18 Rev od 11. prosinca 2018. godine odbačene su revizije koje su apelanti izjavili protiv drugostupanjskih presuda. U obrazloženjima rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. S obzirom na to da ni u jednom od predmeta vrijednost pobijanog dijela presude nije bila u visini navedenog cenzusa, niti je Vrhovni sud našao da ima osnove za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu odredbe članka 237. stavak 3. ZPP-a (odlučivanje o reviziji bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima), revizije su odbačene.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
15. Apelanti, u biti, smatraju da im je razlike plaća trebalo dosuditi primjenom Odluke Vlade Federacije BiH broj V-290/08 od 15. travnja 2008. godine, koja je donesena na temelju članka 9. Općeg kolektivnog ugovora. Apelanti navode da su pobijane odluke Kantonalnog suda utemeljene na pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iz predmeta broj 65 0 Rs 496860 16 Spp 2 od 27. siječnja 2017. godine, a što je pogrešno i nepravilno. Također su naveli da i pobijana rješenja Vrhovnog suda nisu zakonita, te da su proizvod diskriminacije u odnosu na apelante. Zatim su ukazali da je Vrhovni sud, dok se nije odnosilo na službenike Sudske policije, donio niz odluka koje su oprečne pravnom shvaćanju, te su se u prilog navedenim tvrdnjama pozvali na presude Vrhovnog suda broj 63 0 Rs 017009 13 Rev od 30. prosinca 2013. godine i 63 0 Rs 016917 13 Rev od 20. svibnja 2014. godine, što ukazuje na pristranost suda, a što stvara pravnu nesigurnosti. Osim toga, apelanti su istaknuli da očito postoji povreda načela pravne sigurnosti jer je Vrhovni sud je u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine, nakon donošenja pravnog shvaćanja, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na identično potraživanje kao što je potraživanje apelanata i zauzeo stav suprotan navedenom pravnom shvaćanju. Nadalje, apelanti smatraju da im je prekršeno načelo ravnopravnosti pred sudom u situaciji kada je tužbeni zahtjev apelanata odbijen jer je odbijanje isključivo utemeljeno na mišljenju, odnosno zaključku i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju, a pri tome predsjednik Vrhovnog suda predstavlja i zastupa tuženu. Smatraju da Vrhovni sud, prvenstveno zbog sukoba interesa, nije mogao odlučivati u revizijskom postupku i da je trebao delegirati nadležnost, što su apelanti u predmetu broj AP 136/19 isticali tijekom postupka (i dostavili Rješenje Vrhovnog suda broj 70 Rs 006860 18 R od 16. listopada 2018. godine kojim je odbijen prijedlog za delegiranje drugog stvarno nadležnog suda). b)Odgovor na apelaciju
16. Općinski sud je naveo da u svezi s navodima iz apelacija smatra da u konkretnim slučajevima taj sud nije povrijedio članak 6. stavak 1. Europske konvencije, niti članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, odnosno ustavom zajamčena prava.
17. Kantonalni sud je naveo da u svezi s navodima iz apelacije smatra da taj sud nije povrijedio pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu koji su zajamčeni Europskom konvencijom.
18. Tužena je navela da je Kantonalni sud u pobijanim odlukama jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava je utemeljio svoju odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvaćanje koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. siječnja 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Tužena smatra da u postupanju Kantonalnog i Vrhovnog suda nema elemenata proizvoljnosti, te da su navodi apelanata neutemeljeni.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
20. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 62/08; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Član 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:
„Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.
U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.
Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.
Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu.“
21. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:
I.
U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:
1. najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, 2. najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. Ispitujući dopustivost predmetnih apelacija u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno odlukama o dopustivosti br. AP 5045/18 i AP 5044/18 odbacio apelacije apelanata kao preuranjene, a koje su apelanti podnijeli protiv presuda Kantonalnog suda preciziranih u izreci ove odluke, s obzirom na to da su pred Vrhovnim sudom bili u tijeku postupci povodom revizija apelanata. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je revizija u konkretnim slučajevima bila neefektivan pravni lijek s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena rješenjima Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 424113 18 Rev od 25. listopada 2018. godine (koje rješenje je zastupnik apelanata primio 9. studenog 2018. godine) i broj 65 0 Rs 424086 18 Rev od 11. prosinca 2018. godine (nije potrebno utvrđivati datum kada je navedeno rješenje zaprimljeno s obzirom na datum donošenja navedenog rješenja). Slijedom navedenog, konačne odluke u konkretnim predmetima su presude Kantonalnog suda br. 65 0 Rs 424113 18 Rev od 7. lipnja 2018. godine i 65 0 Rs 424086 16 Rsž 7. lipnja 2018. godine, koje su u konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijama, a kojima je meritorno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelanata, pa će Ustavni sud apelacijske navode ispitati u odnosu na te presude. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena (vidi Ustavni sud, Odluke broj AP 5045/18 i AP 5044/18 od 11. listopada 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je zastupnik apelanata 12. srpnja 2018. godine primio pobijanu presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 424113 18 Rev od 7. lipnja 2018. godine, a 6. srpnja 2018. godine primio pobijanu presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 424086 16 Rsž 7. lipnja 2018. godine, a da su apelacije br. AP 5045/18 i AP 5044/18 podnesene 4. rujna 2018. godine, proizlazi da su apelacije podnesene pravovremeno, odnosno u roku od 60 dana od prijema navedenih presuda Kantonalnog suda, a što je u skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očito (prima facie) neutemeljene.
25. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelanti smatraju da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
28. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […].
29. Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
30. U svezi s apelacijskim navodima koji se pokreću predmetnom apelacijom, a tiču se proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očito da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očita proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati je li pobijana presuda utemeljena na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju temelje na pobijanju načina na koji je u konkretnom slučaju primijenjeno materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. studenog 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, te u nizu drugih odluka o dopustivosti koje su slijedile nakon nje, kao npr. br. AP 5444/17 od 13. ožujka 2018. godine, AP 6002/18 od 13. veljače 2019. godine, kao i u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 349/18 od 8. svibnja 2019. godine, AP 3263/18 od 17. prosinca 2019. godine, AP 5336/18 od 15. siječnja 2020. godine, AP 4932/18 od 4. lipnja 2020. godine i AP 941/19 od 9. rujna 2020. godine, a koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u svezi s tim Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.
33. Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog zbog kojeg bi u ovoj odluci zauzeo drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba OKU-a koje je Kantonalni sud imao u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata, Ustavni sud iz obrazloženja pobijane odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Navedeno a fortiori jer je Kantonalni sud u pobijanoj odluci jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava je utemeljio odluku, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je identično predmetu tužbenog zahtjeva apelanata (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovi usklađivanja s bruto satnicom zbog povećanja troškova života od 5%), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. siječnja 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim.
34. Stoga, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.
35. Nadalje, u pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koje su apelanti doveli u svezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da su apelanti naveli da je Vrhovni sud, dok se nije odnosilo na službenike Sudske policije, donio niz odluka koje su oprečne pravnom shvaćanju, te su se u prilog navedenim tvrdnjama pozvali na presude Vrhovnog suda broj 63 0 Rs 017009 13 Rev od 30. prosinca 2013. godine i 63 0 Rs 016917 13 Rev od 20. svibnja 2014. godine. Osim toga, apelanti su istaknuli da očito postoji povreda načela pravne sigurnosti jer je Vrhovni sud u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine, nakon donošenja pravnog shvaćanja, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na identično potraživanje kao što je potraživanje apelanata i zauzeo stav suprotan navedenom pravnom shvaćanju. Naime, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju pobijane presude koje su utemeljene na pravnom shvaćanju koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda od 27. siječnja 2017. godine, a da se apelanti pozivaju na odluke Vrhovnog suda iz 2013. i 2014. godine, pa je očito da je navedeno pravno shvaćanje u pobijanim odlukama zauzeto nakon donošenja odluka na koje se apelanti pozivaju. Dakle, imajući u vidu da je Vrhovni sud zauzeo pravno shvaćanje povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obvezujuće za redovne sudove, Ustavni sud smatra da se ne može govoriti o povredi načela pravne sigurnosti koje garantira pravo na pravično suđenje. Nadalje, u svezi s apelacijskim navodima da očito postoji povreda načela pravne sigurnosti jer je Vrhovni sud u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. prosinca 2017. godine, nakon donošenja pravnog shvaćanja, usvojio tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na identično potraživanje kao što je potraživanje apelanata i zauzeo stav suprotan navedenom pravnom shvaćanju, Ustavni sud ukazuje da je već razmatrao identične apelacijske navode u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 941/19 od 9. rujna 2020. godine. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući, prije svega, u vidu praksu Ustavnog suda u istovjetnim predmetima, zaključio da postojanjem jedne različite odluke Vrhovnog suda nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda, odnosno da apelanti nisu predočili dokaze da je stvorena kontinuirana pravna nesigurnost, te na taj način povrijeđeno načelo pravne sigurnosti (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 941/19 od 9. rujna 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i apelacijski navodi koji se odnose na povredu načela pravne sigurnosti neutemeljeni, te se umjesto posebnog obrazloženja o neutemeljenosti tih navoda u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda.
36. Nadalje, Ustavni sud uočava da apelanti smatraju da im je prekršeno i načelo ravnopravnosti pred sudom. U svezi s ovim navodima apelanata, Ustavni sud ukazuje da važan element zahtjeva pravičnog suđenja predstavlja načelo ravnopravnosti pred sudom („jednakost oružja“). To načelo podrazumijeva, kako je Europski sud naveo u predmetu Dombo B.V. protiv Nizozemske u kontekstu građanskog postupka, da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Europski sud, Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19.). U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne tvrdi da mu je bilo onemogućeno da predlaže i izvodi dokaze ili da koristi raspoložive pravne lijekove (tužbu, žalbu, reviziju), nego povredu navedenog načela nalazi u činjenici da je odbijanje tužbenog zahtjeva utemeljeno na zaključku i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju, tako da Vrhovni sud (koji u konkretnim slučajevima nije odlučivao u meritumu predmeta), prvenstveno zbog sukoba interesa, nije mogao odlučivati u revizijskom postupku i da je trebao delegirati nadležnost. Imajući u vidu navedeno, odnosno suštinu načela ravnopravnosti pred sudom, Ustavni sud nalazi da su i ovi apelacijski navodi neutemeljeni.
37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata da im je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.
Ostali navodi
38. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se argumentacija u pravcu povrede ovih prava temelji na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (proizvoljna primjena materijalnog prava, različita sudska praksa), koje navode je Ustavni već razmatrao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u situaciji kada je Kantonalni sud za svoj stav o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva dao jasne i precizne razloge, uz pozivanje na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. siječnja 2017. godine, u čemu Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
40. Ustavni sud, također, zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije kada apelanti kršenje navedenih prava dovode u svezu s pravom na pravično suđenje (primjena materijalnog prava i različita sudska praksa), za koje je Ustavni sud zaključio da su neutemeljeni.
41. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević