Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1233/19 (Dž.M.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1233/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1223/19, rješavajući apelaciju Dž. M., na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dž. M. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 82 0 I 016177 17 Gž od 18. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dž. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Enes Džafić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 19. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 82 0 I 016177 17 Gž od 18. decembra 2018. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 82 0 I 016177 16 Mal od 13. oktobra 2017. godine, odbijen je tužbeni zahtjev „Intesa Sanpaolo Banka" d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: tužitelj), kojim je tražio da se obaveže apelantica da mu isplati određeni novčani iznos sa pripadajućim kamatama i da mu nadoknadi troškove izvršnog i parničnog postupka (sve bliže opisano u izreci navedene presude), te je obavezan da apelantici na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 1.663,65 KM.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo, između ostalog, da je odluku o troškovima parničnog postupka donio na osnovu člana 386. Zakona o parničnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje je naveo od čega se sastoje troškovi parničnog postupka, prema troškovniku punomoćnika apelantice (sastava odgovora na tužbu, pristupa na odgođeno pripremno ročište, pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, naknade za odsustvo iz kancelarije i naknade za prevoz uz upotrebu vlastitog automobila za tri putovanja, sve bliže opisano u obrazloženju presude), odnosno koliko ukupno iznose troškovi postupka.

4. Presudom Okružnog suda broj 82 0 I 016177 17 Gž od 18. decembra 2018. godine, apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana, a žalba tužitelja djelimično uvažena kao osnovana pa je prvostepena presuda djelimično preinačena u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, tako što je tužitelj obavezan da apelantici plati iznos od 702,00 KM na ime troškova postupka (umjesto iznosa od 1.663,65 KM), dok je u preostalom dijelu žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Takođe navedenom presudom je odbijen apelantičin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

5. U obrazloženju presude, Okružni sud je istakao da obzirom da je u konkretnom slučaju apelantica u cijelosti uspjela u parnici, da je tužitelj dužan da joj nadoknadi troškove postupka koji su joj bili potrebni radi pravilnog vođenja konkretne parnice (čl. 386. i 387. ZPP). U vezi s tim je istakao, da troškovi koji su apelantici bili potrebni radi pravilnog vođenja konkretne parnice su troškovi zastupanja po punomoćniku advokatu, obračunati prema visini uspjeha u parnici (vsp. 3.000,00 KM). Nadalje je istakao, da iz predmeta spisa, a krećući se u okviru postavljenog troškovnika apelantice, proizlazi da apelantici pripada naknada nagrade za sastav odgovora na tužbu po punomoćniku advokatu (187,20 KM), pristup punomoćnika advokata na dva održana ročišta po 187,20 KM, kao i naknada nagrade za odustvo njenog punomoćnika advokata radi prisustvovanja navedenim ročištima po 60,00 KM, uvećano za PDV. Dakle, trošak koji je apelantici bio potreban u konkretnom slučaju je ukupan iznos od 702,00 KM, obračunat primjenom važeće Advokatske tarife.

6. Zatim je istakao, da naprijed navedeno čini apelantičinu žalbu neosnovanom, a kojom pobija odluku prvostepenog suda o troškovima postupka navodima da su joj isti prenisko dosuđeni. Naime, visina troškova koji su stranci bili potrebni radi pravilnog vođenja parnice, a po osnovu zastupanja po punomoćniku advokatu (čl. 387. ZPP RS) se obračunava prema visini troškova advokata koje bi imao advokat iz mjesta sjedišta postupajućeg suda. Okružni sud je naglasio, da se pri ovakvom odlučivanju ne dira u pravo stranke da bira po svom slobodnom izboru advokata, ali bi dosuda toj stranci troškova za zastupanje po advokatu van sjedišta suda, bio prevelik teret za protivnu stranku, tj. slobodan izbor advokata jedne parnične stranke ne smije ići na štetu druge parnične stranke. U vezi s tim je istakao, da je sud taj koji i kroz visinu troškova, koje će dosuditi strankama, pazi na ravnopravnost stranaka. Takođe je istakao, da s obzirom da je apelantičina žalba neosnovana, da je neosnovan i njen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

7. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

8. Apelantica smatra, u suštini, da je Okružni sud u konkretnom slučaju proizvoljno primijenio odredbe ZPP i Advokatske tarife, odbivši da joj dosudi troškove postupka koji se odnose na troškove za odsustvo advokata iz kancelarije, kao i za gorivo za advokata, budući da takav stav nema uporište u pozitivnim propisima. Zatim je istakla, da je Okružni sud osporenom odlukom ograničio njeno pravo da izabere advokata za kojeg smatra da će najbolje zastupati njene interese pred sudom, jer joj u slučaju izbora advokata van sjedišta suda određeni troškovi neće biti priznati, odnosno na navedeni način se umiješao u njeno pravo na izbor advokata, a time i na pravo na pristup sudu. Pored navedenog, apelantica se pozvala na odluku Komisije za ljudska prava pri Ustavnom sudu broj CH/02/12468 i CH/03/15129, kao i Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3310/14 od 27. oktobra 2015. godine, kojim je utvrđena povreda prava na pravično suđenje, kada sudovi u Bosni i Hercegovini u svojim odlukama utvrde da apelantovom advokatu ne pripada pravo na naknadu putnih troškova iz razloga što ima kancelariju van sjedišta suda.

Relevantni propisi

9. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - O.U.S., 45/09 - O.U.S, 49/09 i 61/13), u relevantnom dijelu glasi: Član 386. stav 1.

Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.

Član 387.

Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno i detaljno obrazložio osporenu odluku, u odnosu na dosuđene troškove postupka, odnosno zašto je odbijen apelantičin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud jasno ukazao koji troškovi postupka su u smislu člana

387. ZPP bili potrebni radi pravilnog vođenja konkretne parnice, obračunati prema visini troškova koje bi imao advokat iz mjesta sjedišta postupajućeg suda. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5719/15 od 27. februara 2018. godine, AP-6968/18 od 10. aprila 2019. godine, AP-2765/19 od 19. septembra 2019. godine i AP-7243/18 od 23. juna 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1233/19 (Dž.M.) | Sudska praksa | Aktio