Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2333/20 (R.G.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Pritvor
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2333/20

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2333/20, rješavajući apelaciju R. G., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija R.G. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 024603 20 Kž 12 od 2. juna 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 024603 19 Kv 14-p od 27. aprila 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. R.G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Marinko Brkić, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. jula 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 024603 20 Kž 12 od 2. juna 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 024603 19 Kv 14-p od 27. aprila 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 16. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. jula 2020. godine. Ostali učesnici u postupku nisu dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. U postupku koji se vodi protiv apelanta i još dva saoptužena, zbog krivičnog djela teško ubistvo iz člana 125 stav 2 u vezi sa članom 25 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), Okružni sud je, vršeći dvomjesečnu kontrolu pritvora, donio Rješenje broj 11 0 K 024603 19 Kv 14-p od 27. aprila 2019. godine kojim je utvrđeno da nisu prestali razlozi za pritvor koji je, nakon potvrđivanja optužnice, određen Rješenjem broj 11 0 K 024603 19 Kv 12-p od 31. decembra 2019. godine. Navedeno rješenje Okružni sud je u odnosu na apelanta utemeljio na članu 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP).

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da je nakon potvrđivanja optužnice vijeće Okružnog suda donijelo rješenjā br. 11 0 K 024603 19 Kv 12-p od 31. decembra 2019. godine i 11 0 K 024603 19 Kv 13-p od 26. februara 2020. godine kojim je apelantu i optuženima B.Đ. i E.B. pritvor produžen zbog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, a optuženim B.Đ. i E.B. i zbog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka a) istog zakona.

7. Navedeno je da je predsjednik prvostepenog krivičnog vijeća 22. aprila 2020. godine vanpretresnom vijeću dostavio krivični spis protiv optuženih radi dvomjesečne kontrole pritvora, te da je Okružni sud razmotrio spise predmeta i da je utvrdio da se u međuvremenu nisu desile bilo kakve okolnosti koje bi uticale na daljnje egzistiranje pritvora bilo kada je u pitanju osnovana sumnja kao opšti uslov za određivanje ili produženje pritvora, ili kada su u pitanju posebni pritvorski osnovi. Po ocjeni Okružnog suda, potvrđivanjem optužnice od sudije za prethodno saslušanje ustanovljen je opšti uslov za određivanje pritvora optuženima, a to je postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja su im predmetnom optužnicom stavljena na teret u vrijeme i na način opisan u dispozitivu optužnice, a što proizilazi iz dokaza koji su priloženi uz optužnicu. Svi dokazi pojedinačno i u međusobnoj vezi upućuju na zaključak da postoji osnovana sumnja da su optuženi učinili opisane radnje kao u dispozitivu optužnice, a posebno iz pravosnažnog rješenja o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice od 31. decembra 2019. godine. U apelantovim radnjama se stiču sva bitna obilježja krivičnog djela teško ubistvo u pomaganju iz člana 125 stav 2 KZRS u vezi sa članom 25 istog zakonika zbog kojih je Tužilaštvo i podiglo optužnicu od 27. decembra 2019. godine.

8. Okružni sud je naveo da branioci optuženih nisu dostavili u spis bilo kakve dokaze koji bi osporili ili kompromitovali osnovanu sumnju kao opšti uslov za određivanje ili produženje pritvora, a iz svih dokaza priloženih uz optužnicu, te samim činom potvrđivanja optužnice sudije za prethodno saslušanje utvrđeno je postojanje osnovane sumnje koja egzistira i dalje u neizmijenjenom obliku.

9. Dalje, Okružni sud je utvrdio da se nisu izmijenile ni okolnosti u vezi sa posebnim pritvorskim osnovima iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP kada su u pitanju sva trojica optuženih. Istaknuto je da su svi pritvorski osnovi iscrpno obrazloženi u rješenju krivičnog vijeća Okružnog suda o produženju pritvora optuženima nakon potvrđivanja optužnice od 31. decembra 2019. godine koji bi uticali na izmjenu navedenog rješenja.

10. Navedeno je da je u ovom krivičnom predmetu započeo glavni pretres i da je utvrđena dinamika rada i postupanja od koje se odustalo zbog objektivnih razloga izazvanih pandemijom virusa korona usljed koje se ročišta zbog bezbjednosnih razloga nisu mogla održavati, ali i da je u izgledu da će u skorije vrijeme doći do nastavka postupka suđenja u pritvorskim predmetima. Ukazano je i da je za sve vrijeme trajanja pritvora dužnost svih organa koji učestvuju u postupku da postupaju sa posebnom hitnošću, kako bi njegovo trajanje bilo svedeno na najkraće nužno vrijeme, shodno članu 196 stav 4 ZKP i članu 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

11. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 024603 20 Kž 12 od 2. juna 2020. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca izjavljenu protiv rješenja od 27. aprila 2020. godine.

12. Vrhovni sud je istakao da sud, shodno članu 202 stav 1 ZKP, kontrolu opravdanosti pritvora vrši po službenoj dužnosti nakon isteka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru i u toj situaciji sud nema obavezu da održi ročište, niti ima obavezu da o tome obavještava odbranu radi njenog izjašnjenja. Naglašeno je da obavezu održavanja ročišta, odnosno sjednice vijeća, sud ima samo u situaciji kada odlučuje po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora, i to samo ako je taj prijedlog zasnovan na novim činjenicama, kako je to propisano članom 196 stav 6 ZKP, što u konkretnom slučaju nije bilo.

13. Dalje, Vrhovni sud je ukazao da okolnost da je u potvrđenoj optužnici naveden član 25 KZRS nikako ne znači da je apelantu povrijeđeno pravo na odbranu, niti da je povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 3 stav 2 ZKP, kako to navodi žalba apelantovog branioca. Naime, tačno je da je pogrešno označen „član 25“ KZRS u dispozitivu potvrđene optužnice, ali činjenično opisane radnje za koje se tereti apelant sadrže obilježja krivičnog djela teško ubistvo u pomaganju iz člana 125 stav 2 KZRS, koja kvalifikacija je navedena i u dijelu optužnice „zakonski naziv krivičnog djela“. Dakle, činjenica je da je omaškom naveden član 25 KZRS umjesto člana 39 KZRS, jer je članom 25 Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 49/03 sa izmjenama i dopunama) propisana radnja pomaganja, koji je važio prije izvršenja djela za koje se tereti apelant, dok je u članu 39 sada važećeg KZRS propisana radnja pomaganja. U tom smislu je i postupajući republički tužilac na glavnom pretresu, održanom pred prvostepenim sudom 4. marta 2020. godine, nakon čitanja optužnice istakao da, umjesto člana 25, treba da stoji član 39, da se radi o očitoj grešci u kucanju, a ovaj navod tužioca ne predstavlja izmjenu optužnice u činjeničnom stanju.

14. Prema ocjeni Vrhovnog suda, obrazloženje pobijanog rješenja sadrži razloge kako u pogledu zaključka prvostepenog suda da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, tako i za svoj zaključak da i dalje postoji uspostavljeni pritvorski razlog. Istaknuto je da je pritvor optuženima produžen Rješenjem prvostepenog suda broj 11 0 K 024603 19 Kv 12-p od 31. decembra 2019. godine, nakon potvrđivanja predmetne optužnice sudije za prethodno saslušanje, i da po tom rješenju pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice. U tom rješenju (na koje se u obrazloženju pobijanog rješenja poziva prvostepeni sud) obrazloženo je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, te je detaljno obrazložen i uspostavljeni pritvorski razlog, a dodatna potvrda postojanja osnovane sumnje je i činjenica da je sudija za prethodno saslušanje prvostepenog suda potvrdio predmetnu optužnicu. Tim rješenjem prvostepeni sud je, nakon što je razmotrio spise predmeta, utvrdio da i dalje postoje razlozi za pritvor, jer u međuvremenu se nisu desile nikakve okolnosti koje bi uticale na dalje egzistiranje pritvora i kada je u pitanju osnovana sumnja kao opšti uslov za određivanje ili produženje pritvora i kada je u pitanju posebni pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Pritom, kako je Vrhovni sud naglasio, činjenica što je na strani 2. obrazloženja pobijanog rješenja naveden i posebni pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKP, ne znači da je pobijano rješenje nerazumljivo i protivrječno sebi, kako to smatra žalba. Ovo stoga što je evidentno da se radi o očiglednoj omašci, jer ovaj pritvorski razlog pobijano rješenje uopšte i ne obrazlaže niti u odnosu na apelanta, niti u odnosu na ostale optužene.

15. Nadalje, ocijenjeno je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da i dalje postoji pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. Naime, okolnosti pod kojima je krivično djelo teško ubistvo iz člana 125 stav 2 KZRS učinjeno, a to su planiranje, izvršenje iz zasjede, uz upotrebu automatskog oružja, noću, na javnom putu, da je oštećeni Slaviša Krunić lišen života u blizini svoje porodične kuće, da je smrtno stradao i Žarko Pavlović, a Goran Ilić zadobio teške tjelesne povrede, koji su bili u vozilu sa oštećenim u svojstvu njegovog obezbjeđenja (da je smrtno stradao i jedan od saučesnika Željko Kovačević), predstavljaju okolnosti koje ovo djelo čine posebno teškim. Navedene okolnosti, kada se dovedu u vezu sa intenzivnim medijskim izvještavanjem o djelu, koje se prati i u vremenu relevantnom za produženje pritvora, kao i sa iskazom svjedoka G.S., radnika u preduzeću čiji je vlasnik bio oštećeni Slaviša Krunić, datom na zapisnik MUP-a - Uprave za organizovani i teški kriminalitet broj 03/1-426719 od 1. novembra 2019. godine, koji potvrđuje odlučnost radnika tog preduzeća u više gradova u Republici Srpskoj i Bosni i Hercegovini da, u slučaju puštanja optuženih na slobodu, svoje nezadovoljstvo iskažu masovnim okupljanjem i protestima, onda je, i po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak prvostepenog suda da i dalje postoje razlozi za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP kako u odnosu na apelanta, tako i u odnosu na ostala optužena lica. Osim toga, sama činjenica proglašenja vanrednog stanja zbog pandemije virusa Kovid- 19, koju naglašava žalba, prema stavu Vrhovnog suda, ne znači da više ne postoji uspostavljeni pritvorski razlog. Naime, postojanje policijskog časa, zabrana okupljanja (koje mjere, kao i vanredno stanje su u međuvremenu ukinute), po ocjeni Vrhovnog suda, ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda da i dalje postoje razlozi za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije. Smatra da su osporena rješenja o kontroli pritvora nezakonita zbog više razloga, između ostalog, zbog nerazumljive, odnosno nejasne pravne kvalifikacije krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, odnosno iz potvrđene optužnice. Apelant smatra da tužilac nije mogao izvršiti „ispravku“ potvrđene optužnice zbog čega je i dalje na snazi potvrđena optužnica sa nejasnom pravnom kvalifikacijom. Dalje, apelant prigovara da mu prvostepeni sud nije omogućio da se izjasni o opravdanosti daljeg i dvomjesečnog trajanja mjere pritvora. Smatra da sud nije izvršio uvid u cjelokupan krivični spis koji se odnosi na njega, odnosno da nije koristio istražni dokaz koji se ne nalazi u „K spisu“ i koji dokaz nije korišćen u postupku optuženja, a slijedom toga ni u postupku donošenja relevantnog pritvorskog rešenja od 31. decembra „2020. godine“. Naime, žalbeni sud je zasnovao svoje rješenje od 2. juna 2020. godine i na istražnom zapisniku MUP-a RS-Uprave za organizovani i teški kriminalitet broj 03/1-426/19 od 1. novembra 2020. godine o saslušanju svjedoka G.S. Smatra da je taj „naručeni“ dokaz korišćen samo uz prijedlog za treće produženje pritvora od 1. novembra 2019. godine, kao „odgovor“ na Odluku Ustavnog suda broj AP 2435/19. Konačno, smatra da su i prvostepeni i drugostepeni sud prenebregavali opštepoznate okolnosti, a time i nove činjenica o već uvedenom vanrednom stanju. Ističe da je nesporno da prvostepeni sud u vrijeme proglašenog vanrednog stanja uopšte nije mogao održati vanpretresno ročište radi izjašnjenja o opravdanosti daljeg pritvora. Zbog navedenog razloga, drugostepeni sud se na strani 2, pasus 4, obrazloženja rješenja i u konkretnom postupku proizvoljno i nerazumljivo pozivao na odredbu člana 196 stav 6 ZKP. U svakom slučaju prvostepeni sud je u ovom postupku i počev od 22. aprila 2020. godine trebalo da pozove apelanta da se izjasni o ovom procesnom pitanju i novim činjenicama koje su bile od bitnog uticaja na trajanje pritvora po jedinom i posebnom osnovu (pandemija virusa Kovid-19, proglašenje vanrednog stanja, zabrana rada sudova, uvođenje policijskog časa, zabrana javnog okupljanja, zabrana izazivanja panike i nereda za vrijeme vanrednog stanja itd.). Navodi da u vrijeme trajanja vanrednog stanja, a koji period koincidira sa odgađanjem glavnog pretresa i sa spornim odlučivanjem o drugoj dvomjesečnoj kontroli pritvora, javni mediji uopšte nisu informisali građane o konkretnom krivičnom predmetu, što je u potpunoj suprotnosti sa tvrdnjom žalbenog vijeća o intenzivnom medijskom izvještavanju o djelu. Slijedom toga, pogrešna su i potpuno proizvoljna stanovišta, odnosno tvrdnje da su sudovi u ovom postupku izvršili stvarnu kontrolu druge i dvomjesečne opravdanosti pritvora, a koja opravdanost se utvrđivala krajem aprila 2020. godine, baš u periodu epidemije virusa korone i trajanja vanrednog stanja. Nadalje, apelant navodi da je prvostepeni sud imao mogućnosti da uvidom u pretresni spis („K spis“) utvrdi da je članovima apelantove uže porodice bilo ukinuto pravo posjete u pritvorskoj jedinici KPU Banja Luka, što predstavlja dalje i neskrivljeno ograničavanja apelantovih procesnih prava, a slijedom toga i dodatno kršenje prava na slobodu. Ističe da je i drugostepeni sud ignorisao i „opoziv“, priložen uz žalbu, odobrenja za stalnu posjetu apelantu u pritvorskoj jedinici broj 11 0 K 024603 19 K-p od 16. marta 2020. godine, čime je apelantu dodatno ograničeno pravo na slobodu kontaktiranja sa članovima svoje porodice. S bzirom na to da je u postupku druge kontrole opravdanosti pritvora postojanje posebnog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP utvrđeno na apstraktan način, apelant smatra da se njegovo dalje lišavanje slobode pretvorilo u „zatvorsku kaznu“.

b) Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud smatra da je apelacija neosnovana i da su oba sudska vijeća donijela pravilne i zakonite odluke u postupku koji se vodi protiv apelanta i ostalih optuženih. Osim toga, izneseni argumenti su bili predmet razmatranja u žalbenom postupku o čemu su u osporenom rješenju dati jasni i obrazloženi razlozi kako u odnosu na način i okolnosti izvršenja djela, tako i u odnosu na postojanje okolnosti relevantnih u vremenu produženja pritvora koji ukazuju na nužnost dalje primjene mjere pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. Predloženo je da se apelacija odbije.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202.

(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice.

Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:

(…)

v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora i

g) tri godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna dugotrajnog zatvora.

(3) Ako za vrijeme iz stava 2. ovog člana ne bude izrečena prvostepena presuda, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu.

VI.Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju apelant je osporio Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 024603 20 Kž 12 od 2. juna 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je osporeno rješenje apelant primio 5. juna 2020. godine, a da je apelacija podnesena 10. jula 2020. godine, proizilazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovom dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;

25. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

(…) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjea krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

26. Apelant smatra da su osporena rješenja koja su redovni sudovi donijeli prilikom vršenja dvomjesečne kontrole pritvora i kojim su utvrdili da nisu prestali razlozi za pritvor apelantu, koji je produžen nakon potvrđivanja optužnice, proizvoljna i nezakonita jer, po njegovom mišljenju, u konkretnoj situaciji ne postoje ni opšti, a ni posebni razlozi za pritvor. Takođe, apelant smatra da je redovni sud u predmetnom postupku trebalo da mu omogući da se izjasni o opravdanosti daljeg i dvomjesečnog trajanja mjere pritvora.

27. Ustavni sud najprije konstatuje da je apelantu, nakon potvrđivanja optužnice, produžen pritvor Rješenjem broj 11 0 K 024603 19 Kv 12-p od 31. decembra 2019. godine i da po tom rješenju pritvor može trajati do izricanja prvostepene presude, a najduže tri godine od dana potvrđivanja optužnice uz obavezu dvomjesečne kontrole njegove opravdanosti. U tom rješenju obrazloženo je postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, te je detaljno obrazložen i uspostavljeni pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g). Dalje, Ustavni sud konstatuje da je nakon toga Okružni sud izvršio (dvomjesečnu) kontrolu pritvora i donio Rješenje broj 11 0 K 024603 19 Kv 13-p od 26. februara 2020. godine, a potom i drugu kontrolu u kojoj je donio Rješenje broj 11 0 K 024603 19 Kv 14-p od 27. aprila 2019. godine, koje je osporeno u konkretnom slučaju.

28. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je, odlučujući o ranije podnesenoj apelantovoj apelaciji, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3986/19 od 15. januara 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbijena apelacija izjavljena protiv rješenjā (o produženju pritvora apelantu) Vrhovnog suda br. 11 0 K 024603 19 Kž 5 od 14. avgusta 2019. godine i 11 0 K 024603 19 kv 7 od 8. avgusta 2019. godine, koja su donesena u toku trajanja istrage protiv apelanta. U navedenoj odluci Ustavni sud je, imajući u vidu da se pravo na ličnu slobodu i bezbjednost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava i da garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode, ispitao apelacione navode ukazavši da su u okolnostima konkretnog slučaja oba vijeća Vrhovnog suda (prvostepeno i drugostepeno) imala u vidu dokaze prikupljene u fazi donošenja naredbe o sprovođenju istrage, dokaze koji su prikupljeni u fazi proširenja istrage i detaljno obrazložen prijedlog za produženje pritvora u vezi s postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo. U tom pravcu Ustavni sud je podsjetio da je prvostepeno vijeće, ocjenjujući opravdanost produženja pritvora, uputilo na dokaze i njihov sadržaj koji je iscrpno naveden u rješenju o određivanju pritvora, između ostalog i apelantov iskaz od 12. maja 2019. godine, te da su svi dokazi dovedeni u međusobni kontekst i u vezu s rezultatima vještačenja (o tragovima izuzetim s vatrenog oružja) koji u ukupnosti daju pouzdan osnov za zaključak o postojanju osnovane sumnje za produženje pritvora apelantu zbog krivičnog djela teško ubistvo, kao i ispunjenost uslova iz posebnog razloga za pritvor propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKP.

29. Nakon toga, Ustavni sud je odlučivao i o podnesenoj apelaciji protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 024603 20 Kž 9 od 16. januara 2020. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 024603 19 Kv 12-p od 31. decembra 2019. godine, koje je doneseno nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta, i donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 480/20 od 8. aprila 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbijena apelacija. Ustavni sud je u toj odluci u vezi sa postojanjem osnovane sumnje utvrdio: „23. Imajući u vidu da apelant podnesenom apelacijom kojom je osporio odluke o produženju pritvora u pogledu postojanja osnovane sumnje nije istakao nikakve nove okolnosti u odnosu na one koje je već isticao u predmetu broj AP 3986/19, Ustavni sud ukazuje da se razlozi koji su navedeni u toj odluci (AP 3986/19 od 15. januara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) u pogledu postojanja osnovane sumnje u cijelosti odnose i na ovu odluku, pa se, umjesto posebnog obrazloženja u pogledu postojanja osnovane sumnje, poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci (tač. 23 do 27).

Posebni pritvorski razlozi

24. Ustavni sud zapaža da je nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta Okružni sud, pored postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantu, utvrdio da je ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju i dalje postoji i posebni pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da se prema zakonskoj odredbi navedeni osnov može primijeniti u vanrednim okolnostima ako se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela i ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S tog aspekta Ustavni sud ukazuje da, prema stavu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj faktor se stoga može uzeti u obzir u smislu standarda iz Evropske konvencije. To, međutim, važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog/optuženog na slobodu zaista narušilo javni red.

25. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da domaće zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Dalje, Ustavni sud zapaža da su nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta (i ostalih optuženih) oba sudska vijeća u postupku odlučivanja o prijedlogu za produženje pritvora i u postupku o žalbi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP imali u vidu kumulativno propisane uslove iz navedene zakonske odredbe, kao i stav iz odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 2435/19 od 10. septembra 2019. godine apelanta Emilila Balde kojom je apelacija djelimično usvojena, jer su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima uslijed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda. U tom kontekstu Okružni sud je, odlučujući o prijedlogu za produženje pritvora apelantu nakon potvrđivanja optužnice, prije svega, istakao da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna (objektivni uslov), da je krivično djelo opisano u optužnici posebno teško ne samo zbog zaprijećene kazne već i zbog načina izvršenja i njegovih posljedica, da je krivično djelo planirano, da je izvršeno u naseljenom mjestu, na javnom putu, u blizini porodične kuće oštećenog Slaviše Krunića, koji se vraćao kući, da je u oštećenog pucano iz zasjede, noću, iz automatskog oružja, da je pri tome smrtno stradala još jedna osoba Ž. P., a da je druga zadobila teške tjelesne povrede, da su ovi oštećeni u vrijeme stradanja, odnosno povređivanja bili na radnom zadatku, da su posljedice krivičnog djela ubistvo medijski praćene od pisanih i elektronskih medija, da je o događaju obaviještena šira javnost i da su navedene okolnosti izazvale veliku uznemirenost i zabrinutost javnosti ne samo u mjestu izvršenja već i šire. Sve navedene okolnosti u međusobnoj povezanosti, po ocjeni Okružnog suda, predstavljaju vanredne okolnosti koje ukazuju da bi puštanje apelanta (i ostalih optuženih) na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda i ukazuju na dalju neophodnost mjere pritvora po navedenom pritvorskom osnovu. Osim toga, radi konkretizacije razloga za neophodnost pritvora po navedenom zakonskom osnovu, Okružni sud je imao u vidu stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 2435/19 i okolnost da je Tužilaštvo uz optužnicu dostavilo iskaz svjedoka G.S. od 1. novembra 2019. godine iz kog proizilazi odlučnost radnika zaposlenih u firmi oštećenog Slaviše Krunića da svoje nezadovoljstvo iskažu masovnim okupljanjima i protestima, posebno zbog toga što je apelant bio lično obezbjeđenje oštećenog Krunića i njegove porodice, a optužen je za pomaganje u izvršenju navedenog krivičnog djela. Navedene okolnosti je prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi imao u vidu Vrhovni sud, koji je, ocjenjujući neosnovanost žalbenih navoda za relevantni period u kom je pritvor produžen, zaključio da sve okolnosti u vezi s načinom izvršenja krivičnog djela i težinom posljedice ukazuju na visok stepen društvene opasnosti djela i izvršilaca koje u ukupnosti predstavljaju vanredne okolnosti usljed kojih bi apelantovo puštanje na slobodu, u konkretnoj fazi postupka, rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda.“

30. Ustavni sud je u toj oduci podsjetio da se u procjeni postojanja opasnosti narušavanja javnog reda od sudova ne može očekivati da predvide buduće dešavanje, odnosno da izvjesno utvrde da će se neki događaj i desiti u budućnosti (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1117/16 od 26. aprila 2016. godine, tačka 56, dostupna na www.ustavnisud.ba). U tom smislu Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, usljed navedenih konkretnih okolnosti, puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom za narušavanje javnog reda.

31. Budući da su u konkretnom slučaju osporena rješenja donesena u postupku obavezne dvomjesečne kontrole pritvora određenog Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 024603 19 Kv 12-p od 31. decembra 2019. godine, povodom kojeg je Ustavni sud donio Odluku broj AP 480/20, te da je Okružni sud, pored ostalog, ukazao i na obrazloženje iz tog rješenja, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.

32. Konačno, u vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno „pravo na slobodu“, jer je članovima njegove uže porodice bilo ukinuto pravo posjete u pritvorskoj jedinici KPU Banja Luka, Ustavni sud zapaža da iz uvida u sadržaj apelantove žalbe ne proizilazi da se apelant žalio na takvu odluku, te sama činjenica da je, kako navodi, „uz žalbu dostavio opoziv“, ne znači da apelant nije bio saglasan sa tom odlukom. Dakle, apelant prvi put pred Ustavnim sudom ističe da mu je povrijeđeno pravo „na slobodu“ zbog navedenih okolnosti. S obzirom na navedeno Ustavni sud ističe da su apelantovi navodi izneseni u tom smislu očigledno neosnovani, jer ih apelant ne može s uspjehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom a da u toku postupka pred redovnim sudovima nije problematizovao ovo pitanje uslijed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o njemu. Stoga, Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine), zaključuje da je apelant, ukoliko je takve prigovore želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, te prigovore morao, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, što prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu očigledno nije učinio.

VIII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da osporenim rješenjima u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom vršenja dvomjesečne kontrole pritvora utvrdili da nisu prestali razlozi za pritvor apelantu, koji je produžen nakon potvrđivanja optužnice, zbog pritvorskog osnova iz člana 197 stav 1 tačka g) u vezi s čim su ponudili valjane razloge i obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti.

34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2333/20 (R.G.) | Sudska praksa | Aktio