Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2849/20 (Zemljoradnička zadruga „Budućnost“ Kostajnica)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2849/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2849/20, rješavajući apelaciju Zemljoradničke zadruge „Budućnost“ Kostajnica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Zemljoradnička zadruga „Budućnost“ Kostajnica protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 67 0 Ps 115169 19 Pž od 28.

maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Prijedoru broj 67 0 Ps 115169 17 Ps od 3. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zemljoradnička zadruga „Budućnost“ Kostajnica (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kostajnice, koju zastupa Dunja Matijašević, advokat iz Prijedora, podnijela je 6. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 67 0 Ps 115169 19 Pž od 28. maja 2020. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Prijedoru broj 67 0 Ps 115169 17 Ps od 3. maja 2019. godine.

2. Presudom Okružnog privrednog suda u Prijedoru od 3. maja 2019. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je vlasnica poslovnog prostora u površini i zemljišta pobliže označenih izrekom, te da se obaveže tužena Opština Kostajnica, da prizna i trpi da se apelantica na temelju ove presude u zemljišnim knjigama uknjiži kao vlasnik i posjednik nekretnina, kao i da joj tužena naknadi troškove parničnog postupka. Obavezana je apelantica da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

3. Osporenom presudom Višeg privrednog suda žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

4. U obrazloženju osporene presude, Viši privredni sud je naveo da je odluka prvostepenog suda pravilna i svi činjenični zaključci imaju potvrdu u izvedenim dokazima. Viši privredni sud je naveo da je u prvostepenom postupku utvrđeno da je na osnovu odluke Skupštine opštine Bosanski Novi od 7. augusta 1985. godine na apelanticu bilo preneseno pravo raspolaganja na poslovnom prostoru u društvenoj svojini na kome se traži utvrđenje prava svojine u ovom postupku i da je tom odlukom bila naložena uknjižba tog prava u zemljišne knjige u korist apelantice (potvrđeno zaključkom tužene od 6. augusta 2002. godine i saglasnošću RJP sjedište zamjenika Prijedor od 29. marta 2002. godine). Utvrđeno je i da je prema sadašnjem upisanom stanju na predmetnim nekretninama kao nosilac prava raspolaganja upisana tužena na osnovu rješenja RUGIP PJ Kostajnica od 14. decembra 2009. godine, što je bio osnov za provedbu ovog rješenja i kod zemljišnoknjižne kancelarije Osnovnog suda u Novom Gradu, kao i da je tužena upisana i kao posjednik predmetnih nekretnina. Viši privredni sud je naveo i da je navedenim rješenjem PUGIP-a od 14. decembra 2009. godine utvrđeno da je to rješenje doneseno u upravnom postupku po zahtjevu tužene, a na osnovu uvida u zemljišne knjige iz kojih je proizilazilo da su predmetne nekretnine upisane kao opštenarodna imovina kojom upravlja Narodni odbor Opštine Bosanska Kostajnica, a u katastarskom operatu su bile upisane kao posjed fizičkog lica M.T. Viši privredni sud je naveo da se radilo o dokazima takve dokazne snage (pravosnažno rješenje RUGIP-a i upis tužene na osnovu rješenja zemljišnoknjižne kancelarije Osnovnog suda u Novom Gradu) koji su sa potpunom sigurnošću mogli dovesti do zaključka da se ovim dokazima apelantica nije mogla suprotstaviti, tj. dostaviti i izvesti protivdokaze jače dokazne snage na osnovu kojih bi apelantica uspjela oboriti pretpostavku o zakonitosti upisa tužene. Viši privredni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o konkurenciji dva titulara zemljišnoknjižnog prava na istim nekretninama, pa je apelantica u takvoj situaciji morala dokazati da je njezin pravni osnov za sticanje vlasništva pravno jači u odnosu na pravni osnov upisa tužene, a što nije uspjela. Slijedom navedenog, Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze, smatrajući da na strani apelantice nije postojao niti jedan zakonski osnov sticanja prava svojine na predmetnim nekretninama u smislu odredaba Zakona o svojinsko-pravnim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme sticanja tog prava. Viši privredni sud je naveo da, kako pravo raspolaganja na predmetnim nekretninama nije nikad ni bilo upisano u korist apelantice na osnovu odluke SO Bosanski Novi, suprotno navodima apelantice, do transformacije tog prava u pravo svojine nije ni moglo doći po sili zakona, niti se pak radi o sticanju prava svojine na jedan od zakonom predviđenih načina. Viši privredni sud je naveo da iz sadržine žalbe, a i navoda datih tokom prvostepenog postupka, proizilazi da se, ustvari, osporava zakonitost upravnog akta koji je bio osnov za upis tužene, ali su ti navodi bez značaja u ovom postupku jer se radi o pravosnažnom rješenju donesenom od strane nadležnog organa uprave i parnični sud je za odluke upravnih organa vezan u granicama njihove pravosnažnosti. Viši privredni sud je naveo da apelantica nije koristila raspoloživa pravna sredstva kojima je mogla obarati pravosnažnost takvih akata koji su bili valjana osnova za upis tužene u tom postupku i na osnovu kojih je tužena upisana kao nosilac prava raspolaganja na predmetnim nekretninama.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelantica navodi da drugostepeni sud zanemaruje činjenicu da je tužena dala saglasnost, kao i Republički javni pravobranilac, da se apelantica na predmetnoj nekretnini upiše sa pravom raspolaganja i da ovi akti nisu poništeni, te da nije bila savjesna u trenutku vođenja postupka upisa nekretnine u njeno vlasništvo, jer je znala da postoje odluke kojima je ta nekretnina dana apelantici na raspolaganje. Apelantica navodi da je iz navedenog, suprotno zaključku suda, evidentno da se radi o njenom jačem pravnom osnovu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2849/20 (Zemljoradnička zadruga… | Sudska praksa | Aktio