Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2964/20 (Ćetojević Komerc d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 28. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2964/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

28. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 28. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2964/20, rješavajući apelaciju Ćetojević Komerc d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ćetojević Komerc d.o.o. Banjaluka podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 017832 20 Pžip od 26. maja 2020. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 017832 13 lp od 26. jula 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ćetojević Komerc d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Milorad i Dejan Đukić iz Banjaluke, podnio je 14. augusta 2020 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 017832 20 Pžip od 26. maja 2020. godine i Rješenja Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 017832 13 lp od 26. jula 2019. godine.

2. Okružni privredni sud je rješenjem o izvršenju od 19. septembra 2014. godine, na prijedlog apelanta, kao tražitelja izvršenja, na osnovu izvršne isprave – presude tog suda od 27. februara 2013. godine, odredio predloženo izvršenje, na način da se izvršenje provede na nekretninama izvršenika (,,Sinyu Iberica“ d.o.o. Banjaluka)

3. Okružni privredni sud je rješenjem od 16. maja 2019. godine odbio u cijelosti prigovor izvršenika podnesen protiv rješenja o izvršenju od 19. septembra 2014. godine.

4. Okružni privredni sud je zaključkom od 16. maja 2019. godine pozvao apelanta da u roku od osam dana od dana prijema tog zaključka podmiri troškove vještačenja i to za vještaka građevinsko-arhitektonske struke 2.000,00 KM i vještaka geodetske struke 300,00 KM. Apelant je navedeni zaključak primio 5. juna 2019. godine.

5. Okružni privredni sud je rješenjem od 26. jula 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem Višeg privrednog suda od 26. maja 2020. godine, imajući u vidu član 16. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), obustavio izvršni postupak i ukinuo sve sprovedene izvršne radnje.

6. U obrazloženju rješenja Viši privredni sud je naveo da je apelant 13. juna 2019. godine tražio produženje roka za još 30 dana koji je određen zaključkom od 16. maja 2019. godine, jer se apelantov zakonski zastupnik nalazio u inostranstvu, pa nije bio u mogućnosti u određenom roku izvršiti uplatu za vještačenje. Viši privredni sud je naveo da su neosnovani apelantovi razlozi na kojima zasniva prijedlog za produženje roka. Viši privredni sud je naveo da okolnost da se apelantov zakonski zastupnik nalazio u inostranstvu nije osnovan razlog za produženje roka imajući u vidu da je apelant privredno društvo koje ima svoje organe i koje vodi računa o poslovanju i blagovremenom izvršavanju postavljenih zadataka, te naglasio da ne može ulaziti u unutrašnju organizaciju i izvršavanje poslova upravljanja i rukovođenja, niti to može biti opravdan razlog koji bi doveo do produženja roka kojeg je prvostepeni sud odredio (član 323. Zakona o parničnom postupku). S obzirom da je apelant prijedlog za produženje roka podnio 13. juna 2019. godine, a da je rješenje o obustavi postupa doneseno 26. jula 2019. godine, Viši privredni sud je naveo da je apelant imao dovoljno vremena da izvrši uplatu za troškove vještačenja i u vremenskom periodu od 30 dana kojeg je zahtijevao u prijedlogu za produženje roka. Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud shodno članu 16. stav 1. Zakona o izvršnom postupku pravilno obustavio izvršni postupak i ukinuo provedene izvršne radnje. Viši privredni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni sud nije mogao samo apelantu naložiti da izvrši uplatu troškova vještačenja radi procjene nekretnina budući da se vode i drugi izvršni postupci protiv izvršenika. Viši privredni sud je naveo da ostali izvršni postupci koji se vode kod prvostepenog suda nisu spojeni sa ovim postupkom radi jedinstvenog vođenja, tako da vođenje ostalih postupaka protiv istog izvršenika radi procjene i prodaje istog predmeta izvršenja ne mogu da oslobode apelanta od obaveze plaćanja troškova predujma u postupku koji se vodi po njegovom prijedlogu. Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da „u okolnostima konkretnog slučaja sud nije mogao da naloži samo apelantu da izvrši uplatu troškova procjene radi prodaje nekretnina iz čije prodajne cijene bi bili namireni drugi tražitelji izvršenja i založni povjerioci“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2964/20 (Ćetojević Komerc d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio