Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2884/20 (T. H.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2884/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2884/20, rješavajući apelaciju Teufika Hodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Teufik Hodžić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 29 0 K 018090 20 Kž 2 od 4. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 K 018090 16 K 2 od 27. decembra 2019.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Teufik Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Salčin Džanić, advokat iz Tuzle, podnio je 7. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 29 0 K 018090 20 Kž 2 od 4. juna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Kalesiji broj 29 0 K 018090 16 K 2 od 27. decembra 2019.godine.
2. Presudom Općinskog suda u Kalesiji od 27. decembra 2019. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela protupravno zauzimanje nekretnine od općeg značaja iz člana 292. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), pa mu je za navedeno krivično djelo uz primjenu odredaba člana 59. stav 1., 60 stav 2. i člana 62. stav 1., 2. i 3. istog zakona, izrečena uvjetna osuda kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti, ako apelant u roku od jedne godine, po pravosnažnosti presude, ne učini novo krivično djelo. Istom presudom, na osnovu člana 202. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH), apelant je oslobođen obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka, dok je oštećena JP „Šume TK“ dd Kladanj, „Šumarija" Tuzla, na osnovu člana 212. stav 3. ZKP FBiH, upućena da imovinskopravni zahtjev može ostvariti u parničnom postupku.
3. Osporenom presudom Kantonalnog suda od 4. juna 2020. godine, žalba branioca apelanta odbijena je kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Kalesiji od 27. decembra 2019.godine je potvrđena.
4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je sve izvedene dokaze prvostepeni sud savjesno cijenio i to kako pojedinačno tako i u vezi sa drugim dokazima i pravilno je zaključio da je dokazano da je apelant tokom oktobra mjeseca 2012.godine, u mjestu zv. Sjenokos, u šumskom kompleksu Majevica, općina Kalesija, počinio krivično djelo protupravno zauzimanje nekretnine od općeg značaja iz člana 292. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu iskaza svjedoka F.I. i N.M., te vještaka M.R. našao utvrđenim da je apelant izvršio zagrađivanje parcele kojom gospodare šume TK-a, DD Kladanj, Šumarija Tuzla, da su svjedoci naveli da su pokušali razgovarati sa apelantom kako bi uklonio postavljenu ogradu što je isti odbio, nakon čega je lugar N.M. protiv apelanta podnio krivičnu prijavu. Kantonalni sud je naveo da je izvršen uviđaj na licu mjesta, nakon kojeg je vještak utvrdio da je apelant postavljanjem ograde, koja je inače neprimjerena za šumu i šumsko zemljište, dio predmetne parcele koja je sada u državnom vlasništvu pripojio svojoj parceli, a što je prikazano u skici premjeravanja od 6. decembra 2019.godine i priloženim foto snimcima, koji su sastavni dio nalazu i mišljenju vještaka. Kantonalni sud je naveo da, suprotno navodima apelanta, iz razloga pobijane presude proizilazi da je prvostepeni sud, cijeneći iskaze svjedoka N.M. i F.I., našao da predmetna parcela nije bila ograđena prije 2012.godine, budući da su isti često prolazili tom parcelom, odnosno da se zagrađivanje navedenog dijela parcele desilo u periodu oktobra mjeseca 2012. godine. Kantonalni sud je naveo da je utvrđeno da prema podacima iz Ugovora o kupoprodaji zaključenog dana 6. februara 1986.godine u Kalesiji, između prodavca R.M. i apelanta, te nalaza vještaka sačinjenog u toku ovog postupka, predmet ugovora nije bila predmetna parcela, kojom gospodari JP Šume TK-a, DD Kladanj Šumarija Tuzla, a koju je apelant ogradio. Kantonalni sud je naveo da je predmetni ugovor zaključen 1986.godine, na površini od 9036 m2, livade V klase i 609 m2 šume, te da je apelant imao dovoljno vremena da zaključi aneks ugovora kojim bi potvrdio njegov iskaz da je navedena parcela imala površinu od 27000 m2, jer je rat počeo u 1992.godine. Kantonalni sud je naveo da je apelant protupravno zauzeo dio predmetne šumske parcele, što je prvostepeni sud utvrdio putem iskaza svjedoka F.I. i N.M. i materijalnih dokaza, kao i provedenim vještačenjem po vještaku M.R., kojim vještačenjem je izvršena identifikacija parcele apelanta i identifikacija parcele oštećene.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da je predmetna parcela koja je bila predmet postupka u njegovom vlasništvu (koje vlasništvo je stekao dosjelošću), te da je u posjedu parcele od 1976. godine kao savjestan posjednik, pa se slijedom toga može zaključiti da je apelant bio u stvarnoj i pravnoj zabludi.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević