Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3003/20 (S. H.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vještak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3003/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3003/20, rješavajući apelaciju Samira Hušidića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Hušidića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 K 039977 20 Kž 4 od 18. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 K 039977 18 K od 23. augusta 2019.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Hušidić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bužima, podnio je 17. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 K 039977 20 Kž 4 od 18. maja 2020. godine i Presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 23 0 K 039977 18 K od 23. augusta 2019.godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog dva krivična djela silovanje iz člana 203. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ), pa mu je za krivično djelo silovanje iz člana 203. stav
1. KZ F BiH u odnosu na oštećenu El.T. utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam godina, a za isto krivično djelo u odnosu na oštećenu En.T. utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci, te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 2. januara do 26. marta 2018.godine. Oštećene su sa imovinskopravnim zahtjevom upućene na parnični postupak.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud svoju odluku o apelantovoj krivnji zasnovao na svim dokazima subjektivne i objektivne prirode, koji su izvedeni na glavnom pretresu, da je tom prilikom savjesno cijenio svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima (član 296. stav 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku FBIH; u daljnjem tekstu: ZKP), te da je posebno imao u vidu iskaze oštećenih, koje su na jasan i dosljedan način opisale kako i na koji način je apelant poduzimao radnje izvršenja prema svakoj oštećenoj ponaosob. Kantonalni sud je naveo da u iskazima oštećenih nema razlika kada su u pitanju odlučne činjenice u pogledu radnji izvršenja za koje je apelant oglašen krivim. Također, Kantonalni sud je naveo da je vještak za tragove biološkog i DNA vještačenja K.E. u svom nalazu i mišljenju navela da su joj na vještačenje dostavljena samo dva predmeta i to dio komad pocijepane prostirke i suvozačevo sjedalo, tako da nije bila u mogućnosti da da adekvatan nalaz. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da ovakav nalaz i mišljenje vještaka K. E. ni u kom slučaju ne može apelanta ekskulpirati krivične odgovornosti. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je naveo da je provedenim dokazima van razumne sumnje utvrđeno da je apelant, na način kako je to činjenično opisano u izreci prvostepene presude, upotrebom sile dvije osobe prisilio na spolni odnos ili s njim izjednačenu spolnu radnju, čime su u apelantovim radnjama, kako u objektivnom tako i u subjektivnom smislu, ostvareni svi bitni elementi bića krivičnih djela za koje je i oglašen krivim. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio krivični zakon kada je apelanta oglasio krivim za dva krivična djela silovanje, zbog čega je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
4. Iz apelacije proizlazi da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da su „oba suda povjerovala oštećenima iako su njihovi iskazi potpuno kontradiktorni, da nijedan sud nije želio ocjenjivati nalaz i mišljenje vještaka K. E., te ističe da nije tačan navod Kantonalnog suda da ovaj vještak nije bila u mogućnosti da da adekvatan nalaz…“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene presude, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević