Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-7687/18 (H. Ć.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pasivna legitimacija
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7687/18

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7687/18, rješavajući apelaciju Huse Ćorića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Huse Ćorića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 086155 17 Gž od 29. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Mal 086155 11 Mal od 27. januara 2017.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Huso Ćorić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Advokatsko društvo Đonko d.o.o. Mostar, podnio je 26. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Mal 086155 18 Rev od 13. novembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Mal 086155 17 Gž od 29. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Mal 086155 11 Mal od 27. januara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 3580/18 od 11. septembra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 3. jula 2018. godine Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 Mal 086155 17 Gž od 29. maja 2018. godine (osporene ovom apelacijom) zbog toga što u vrijeme odlučivanja o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom apelantove revizije izjavljene protiv presude Kantonalnog suda. U međuvremenu je Vrhovni sud Rješenjem broj 58 0 Mal 086155 18 Rev od 13. novembra 2018. godine odbacio reviziju kao nedopuštenu, zaključivši da nisu ispunjeni uvjeti za odlučivanje o reviziji propisani članom 237. st. 2, 3, 4. i 5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Zaštitnog fonda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 24. maja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su u periodu od 5. do 15. juna 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Mal 086155 11 Mal od 27. januara 2017. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime materijalne štete isplati novčani iznos bliže označen u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu bliže označenom u izreci presude.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza nesporno utvrđeno, da je apelant vlasnik vozila preciziranog u presudi na kojem je nastala materijalna šteta u saobraćajnoj nesreći koja se dogodila 30. decembra 2010. godine u Mostaru, a koju je prouzrokovalo vozilo, također precizirano u presudi, koje je u trenutku nesreće bilo osigurano kod Hercegovina osiguranja d.d. Mostar. Također je utvrđeno da je, na osnovu rješenja Agencije za nadzor osiguranja FBiH, Hercegovina osiguranju d.d. Mostar oduzeto odobrenje za rad, te da je nad njim, Rješenjem Općinskog suda broj 58 0 L 076564 10 L od 12. januara 2011. godine, pokrenut postupak likvidacije. Istim rješenjem pozvani su svi povjerioci da prijave svoja potraživanja u roku od 30 dana od dana objavljivanja oglasa na oglasnoj tabli i Službenim novinama FBiH. U vezi s tim Općinski sud je ukazao da o osnovanosti apelantovog potraživanja odlučuje likvidacijski sudija, koja odluka predstavlja prethodno pitanje za parnični postupak, a nakon što likvidacijski upravnik prihvati ili ospori njegovu osnovanost.

8. Dalje je navedeno da je tuženi u toku postupka istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije na njegovoj strani. U vezi s tim Općinski sud je ukazao na odredbe člana 16. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti kojima su propisane obaveze tuženog u pogledu plaćanja odštete u slučaju smrti i materijalne štete prouzrokovane u BiH, između ostalog i u slučajevima kada je protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza. Isto tako je ukazao na odredbe člana 69. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju kojima su propisani slučajevi obaveznog pokretanja i vođenja postupka likvidacije društva za osiguranje, pa je, između ostalog, pod tačkom 1. tog člana navedeno „u slučaju kada Agencija za nadzor oduzme odobrenje za rad društvu“, kao i na odredbe člana 70. istog zakona kojima su propisani način, uvjeti, rokovi i postupak pozivanja ugovarača osiguranja i podnosilaca zahtjeva za isplatu osiguranja „da svoje zahtjeve prijave“, u kojem slučaju će likvidacioni sudija odlučiti o osnovanosti svakog potraživanja. Općinski sud je naveo da iz navedenih zakonskih odredbi proizlazi da je odgovornost tuženog supsidijarna i postoji u slučajevima kada oštećeno lice nije moglo u cijelosti namiriti svoje potraživanje u likvidacionom postupku. U vezi s tim ukazano je da apelant nije u roku od 30 dana prijavio svoje potraživanje kod Općinskog suda u Tuzli koji vodi likvidacioni postupak radi utvrđivanja postojanja potraživanja, te je zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran za isplatu tražene naknade štete. Odluku o troškovima postupka, Općinski sud je zasnivao na odredbama čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 Mal 086155 17 Gž od 29. maja 2018. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio presudu Općinskog suda.

10. Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi nije pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari. Nadalje je naveo da su položaj i postupanje tuženog uređeni odredbama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju kao lex specialis, uvjetovanjem i nastupanjem okolnosti koje dovode do prestanka obaveze osiguravajućeg društva. U vezi s tim Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud, prije svega, pravilno cijenio odredbe člana

70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, kojima je, između ostalog, propisana obaveza povjerioca da u skladu s odredbama člana 70. stav 1. tog zakona prijave potraživanja u slučaju pokretanja posebne likvidacije, a u slučaju osporavanja potraživanja imaju pravo u skladu s odredbama člana 70. stav 4. zakona da tužbom pokrenu parnični postupak radi utvrđenja postojanja potraživanja. S obzirom na to da je apelant propustio da pred redovnim sudom u postupku likvidacije utvrdi postojanje potraživanja, Kantonalni sud je ukazao da u konkretnom predmetu sud nije ovlašten da utvrđuje kao prethodno pitanje da li je osnovano apelantovo potraživanje u odnosu na Hercegovina osiguranje d.d. Mostar kao društvo protiv kojeg je pokrenut postupak likvidacije, te da samim tim tuženi ne može preuzeti nikakva prava oštećenog u smislu odredbi člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju jer mu ta prava nisu priznata u postupku likvidacije. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je odbio žalbu tužioca kao neosnovanu shodno odredbama člana 221. ZPP.

11. Rješenjem Vrhovnog suda 58 0 Mal 086155 17 Rev od 13. novembra 2018. godine odbačena je apelantova revizija. Istovremeno je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova revizionog postupka. U obrazloženju navedenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 KM. Budući da u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude ne prelazi imovinski cenzus, istaknuto je da uvjet dopuštenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP nije ostvaren. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da revizija nije dopuštena ni po kriterijima propisanim odredbama člana 237. stav 3. u vezi sa st. 4. i 5. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni odredbi čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju koji je donesen isključivo radi obrazovanja, poslovanja, nadzora i prestanka društva za osiguranje. Apelant, također, smatra da su u konkretnom slučaju primjenjive relevantne odredbe člana 16. stav 1. alineja 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila iz kojih, prema apelantovom mišljenju, proizlazi da obaveza tuženog nije ničim uvjetovana. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i utvrdi povredu ustavnih prava na koja se pozvao.

b) Odgovori na apelaciju

13. Općinski i Kantonalni sud su u odgovoru na apelaciju naveli da ostaju pri razlozima datim u osporenim odlukama jer smatraju su u postupku pravilno primijenili materijalno pravo. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

14. Tuženi se u odgovoru na apelaciju pozvao na odredbu člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, te ukazao da je u postupku donošenja osporene presude pravilno primijenjeno materijalno pravo i da su dati valjani razlozi za odluku.

V.Relevantni propisi

15. Zakon o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 24/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 15.

Institucija Zaštitnog fonda

1. Ovim se Zakonom u Federaciji osniva pravna osoba pod nazivom Zaštitni fond Federacije BiH sa sjedištem u Sarajevu, pod nadzorom i kontrolom Agencije za nadzor.

2. Cilj je Zaštitnoga fonda plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizilaze iz prometnih nezgoda koje se dogode nakon početka njegova rada u slučajevima predviđenim u članu 16. ovoga Zakona.

Član 16.

Obaveze Zaštitnog fonda

1. Zaštitni fond obavezan je oštećenim stranama plaćati odštetu u slučaju smrti ili fizičke povrede i materijalne štete prouzrokovane u saobraćajnim nezgodama u BiH kada:

(3) je protiv društva registriranog u Federaciji pokrenut postupak posebne likvidacije zbog stečaja ili zbog oduzimanja odobrenja za rad zbog neispunjavanja finansijskih obaveza prema Zakonu o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju ili prema ovom Zakonu.

2. Po isplati odštete Zaštitni fond preuzima sva prava oštećenog koja proizilaze iz nezgode, prema licu koje je odgovorno za štetu ili njenom osiguravaču, kao i prema sredstvima društva koje je u postupku posebne likvidacije. Zaštitni fond ima privilegiju korisnika naknade predviđene u članu 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju.

16. Zakon o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 24/05 i 36/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 69. stav 1. tačka 1.

Posebna likvidacija za društva Postupak likvidacije društva bit će pokrenut i vođen u slučajevima ako:

1.) Agencija za nadzor oduzme odobrenje za rad društvu;

Član 70. st. 1. i 4.

Stečaj i likvidacija: Zajedničke odredbe U slučaju posebne likvidacije ili stečaja društva privremeni upravnik, likvidacioni upravnik ili stečajni upravnik iz člana 69. ovog Zakona u roku od 10 dana od dana imenovanja pisanim putem pozvat će sve poznate ugovarače osiguranja i podnosioce zahtjeva za naknadu po osnovu osiguranja u cijeloj BiH, na njihovo uobičajeno mjesto prebivališta ili sjedište, da prijave svoje zahtjeve, informirajući ih o efektima posebne likvidacije ili stečaja sukladno odredbama čl. od 68. do 71. i člana 29. ovog Zakona. Svaki podnosilac zahtjeva po osiguranju mora biti obaviješten oglasom koji se objavljuje jednom sedmično u tri uzastopne sedmice u dvoje dnevnih novina velikog tiraža od kojih se barem jedne izdaju u mjestu sjedišta društva, a druge su finansijske novine, da prijave svoje zahtjeve sa svom odgovarajućom dokumentacijom u roku od 90 dana od datuma posljednjeg objavljivanja.

Sačinit će se posebna lista osporenih potraživanja u kojoj će se navesti iznosi procijenjeni od likvidacionog, odnosno stečajnog upravnika kao i prijavljeni iznosi. Ova lista će odmah biti upisana u Registru društva i bit će objavljena u bar dvije dnevne novine velikog tiraža od kojih se barem jedna izdaje u glavnom mjestu poslovanja društva jednom sedmično u tri uzastopne sedmice. Povjerioci svih osporenih potraživanja imaju pravo da tužbom redovnom sudu utvrđuju postojanje osporenih potraživanja. Predmeti po ovim tužbama smatrat će se hitnim.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 58 0 Mal 086155 17 Rev od 13. novembra 2018. godine kojim je odbačena apelantova revizija. Dakle, radi se o odluci koja ne predstavlja posljednji djelotvoran pravni lijek koji je apelant koristio. U konkretnom slučaju takvu odluku predstavlja Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 Mal 086155 17 Gž od 29. maja 2018. godine protiv koje je apelant podnio apelaciju broj 3580/18 koja je odbačena kao preuranjena. Zatim, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je primio 20. juna 2018. godine, a apelacija broj AP 3580/18 je podnesena 3. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

21. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje prava na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je, stoga, član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na taj postupak.

25. U konkretnom slučaju apelant smatra da su redovni sudovi pri donošenju odluka pogrešno primijenili materijalno pravo, te na taj način povrijedili njegovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

26. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni prava i pogrešno utvrđenim činjenicama.

27. U vezi s apelantovim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao identično činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih apelacionih navoda po apelacijama podnesenim Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2939/10 od 20. decembra 2013. godine, AP 3877/13 od 7. jula 2016. godine i AP 3993/17 od 27. februara 2019. godine). Ustavni sud je u navedenim predmetima razmatrao apelacione navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u kontekstu osporenih presuda Kantonalnog suda kojima su odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata u tim predmetima jer je utvrđeno da tuženi nije pasivno legitimiran za naknadu štete za koju je odgovoran osiguranik „Hercegovina-osiguranja“, odnosno „Bosansko-njemačko osiguranje“. Naime, Kantonalni sud je u tim predmetima, imajući u vidu sadržinu odredbe člana 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju (kojom je, pored obaveze likvidacijskog upravnika da uputi javni poziv povjeriocima, propisana i obaveza povjeriocima da prijave svoja potraživanja u slučaju pokretanja posebne likvidacije), te nesporne činjenice da apelanti u tim predmetima svoja potraživanja nisu prijavili u likvidacijskom postupku, zaključio da tuženi nije pasivno legitimiran za isplatu tražene naknade štete po osnovu obaveznog osiguranja motornih vozila u smislu člana 16. stav 1. alineja 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i odredbi člana 29. stav 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju. Ustavni sud je u citiranim odlukama zaključio da osporene presude u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredbi Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti i Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju i da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata o proizvoljnosti u primjeni prava.

28. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda u konkretnom slučaju proizlazi da su redovni sudovi i u konkretnom slučaju nesporno utvrdili da apelant nije prijavio potraživanje u likvidacionom postupku, te su svoje odluke zasnovali na odredbama čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, a ne na odredbama člana 16. stav 1. alineja 3. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i člana 29. stav 4. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, na kojim je apelant zasnivao svoj tužbeni zahtjev.

29. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, činjenicu da su redovni sudovi detaljno i argumentirano obrazložili osporene odluke odgovorivši na sve relevantne apelantove prigovore, a sve u svjetlu dosadašnje prakse na koju je Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud u takvim okolnostima ne uočava niti jedan razlog da u konkretnom slučaju odstupi od dosadašnje prakse. Shodno tome, Ustavni sud se u cijelosti, u kontekstu iznesenih prigovora kojima apelant ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu, poziva na obrazloženje koje je dato u odlukama broj AP 2939/10 od 20. decembra 2013. godine, AP 3877/13 od 7. jula 2016. godine i AP 3993/17 od 27. februara 2019. godine. Navedeno stoga što se predmetnom apelacijom pokreću identična pitanja čiju je neosnovanost Ustavni sud već obrazložio u citiranim predmetima.

30. Stoga, Ustavni sud iz istih razloga koji su navedeni u odlukama br. AP 2939/10 od 20. decembra 2013. godine, AP 3877/13 od 7. jula 2016. godine i AP 3993/17 od 27. februara 2019. godine zaključuje da osporenim odlukama u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovog prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pravo kada su odbili apelantov tužbeni zahtjev zasnivajući osporene odluke na relevantnim odredbama Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju i kada su dali jasne i argumentirane razloge za svoje odlučenje.

32. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

33. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević