Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7077/18 („F. S. Zenicabus“ d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7077/18
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7077/18, rješavajući apelaciju „F. S. Zenicabus“ d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija „F. S. Zenicabus“ d.o.o.
Zenica podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 U 007559 16 Uvp 2 od 20. septembra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „F. S. Zenicabus“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mladen Veseljak, advokat iz Zenice, podnio je 30. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 007559 16 Uvp 2 od 20. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i ,,Centrotrans-Eurolines“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 16. aprila 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju 24. aprila, odnosno 29. jula 2020. godine. Kantonalni sud nije odgovorio.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Kantonalna uprava za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: kantonalni inspektor) 9. aprila 2012. godine na autobuskoj stanici u Sarajevu izvršio je inspekcijski pregled, te o tom pregledu sastavio Zapisnik broj 14-1l/MJ-27.1-3116/12 od 9. aprila 2012. godine. U zapisniku je navedeno da se federalna autobuska linija Sarajevo – Zenica broj 45-1/04 koja je registrovana na prijevoznike u kooperaciji – tužitelja i apelanta ne održava u skladu sa sklopljenim ugovorom o kooperaciji jer je apelant kao kooperant prestao održavati polaske u skladu s vremenom iz tabele (u tabeli su navedeni red vožnje, te periodi kada apelant nije obavljao vožnju). Konstatovano je da je apelant kao prijevoznik održavao redovne polaske od 1. januara do 4. februara 2012. godine, a nakon tog datuma (pa do 9. aprila 2012. godine kada je izvršen inspekciji pregled) održao je sljedeće polaske: 14. februara 2012. godine je obavio polazak za Zenicu u 12.30 sati, 5. i 14. februara 2012. godine obavio je polazak za Zenicu u 16.30 sati i 14. februara 2012. godine obavio polazak za Zenicu u 21.00 sat. Dalje je navedeno da je u skladu sa članom 33. stav 3. Zakona o cestovnom prijevozu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o cestovnom prijevozu) apelant kao kooperant prestao da održava polaske tako da bi te polaske trebalo preregistrovati na preostalog kooperanta – tužitelja koji je nastavio održavati polaske preuzete od apelanta.
6. Nakon izvršenog inspekcijskog pregleda kantonalni inspektor je pod brojem 14-1 l/MJ-27.1- 3116/12 24. aprila 2012. godine, na osnovu ovlaštenja iz člana 33. stav 6. Zakona o cestovnom prijevozu, podnio Federalnom ministarstvu prometa i komunikacija Mostar (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zahtjev za brisanje apelanta kao kooperanta na federalnoj liniji Zenica – Sarajevo (uz zahtjev je priložen zapisnik od 9. aprila 2012. godine). U zahtjevu je istaknuto da je navedenu liniju apelant prestao održavati početkom februara i do dana sačinjavanja zapisnika je nije održavao, dok je tužitelj kao kooperant održavao i svoje i apelantove polaske. Zaključeno je da, budući da je apelant kao kooperant obustavio održavanje linije duže od pet dana uzastopno, u skladu sa članom 33. stav 2. alineja 2. Zakona o cestovnom prijevozu, potrebno je brisati apelanta kao kooperanta i liniju preregistrovati na tužitelja.
7. Zaključkom Ministarstva broj 06/27-12-788-1/12 od 25. jula 2012. godine odbačen je zahtjev kantonalnog inspektora od 24. aprila 2012. godine za brisanje apelanta s reda vožnje na kooperantskoj federalnoj autobuskoj liniji Zenica – Sarajevo.
8. Rješenjem Ministarstva broj 06-27-12-788-4/13 od 12. augusta 2013. godine stavljen je van snage zaključak Ministarstva od 25. jula 2012. godine i istovremeno odbijen zahtjev kantonalnog inspektora za brisanje apelanta kao kooperanta na kooperantskoj federalnoj autobuskoj liniji Zenica
– Sarajevo kao neosnovan.
9. Tužitelj je protiv navedenog zaključka od 25. jula 2012. godine i rješenja od 12. augusta 2013. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom.
10. U ponovnom postupku upravnog spora (nakon što je presuda Kantonalnog suda od 29. januara 2014. godine ukinuta presudom Vrhovnog suda od 19. novembra 2015. godine) Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 U 007559 16 U 2 od 7. marta 2016. godine uvažena je tužiteljeva tužba i riješeno da se poništava Zaključak broj 06/27-12-788-1/12 od 25. jula 2012. godine i Rješenje broj 06-27-12-788-4/13 od 12. augusta 2013. godine tuženog Ministarstva (stav I izreke presude). Stavom II izreke presude usvojen je zahtjev kantonalnog inspektora broj 14-1 l/MJ-27.1-3116/12 od 24. aprila 2012. godine i utvrđeno da se ima izvršiti brisanje s reda vožnje apelanta upisanog u registar redova vožnje Ministarstva, pod registarskim brojem 45-1/04 i 45-27/04. Stavom III izreke obavezano je tuženo ministarstvo da tužitelju naknadi troškove upravnog spora u iznosu od 842,40 KM. Stavom IV izreke je odbijen apelantov zahtjev (zainteresovanog lica u konkretnom predmetu) za naknadu troškova upravnog spora.
11. U provedenom postupku Kantonalni sud je utvrdio da se pobijani zaključak prvostepenog organa od 25. jula 2012. godine nije mogao donijeti na osnovu člana 123. stav 2. Zakona o upravnom postupku, a tuženo ministarstvo pri tome nije potpuno i pravilno utvrdilo činjenično stanje jer nije cijenilo značaj utvrđenih činjenica u zapisniku nadležnog inspektora od 9. aprila 2012. godine, te se pogrešno pozvalo i na član 32. stav 2. Zakona o cestovnom prijevozu. Također je utvrđeno da je izreka zaključka suprotna njegovom obrazloženju jer se u izreci zaključka odbacuje zahtjev kao preuranjen (procesni razlozi), a u obrazloženju zaključka se navodi da se nisu stekli uslovi za brisanje apelanta kao kooperanta, zbog čega bi u tom slučaju zahtjev trebalo odbiti, a ne odbaciti. Nadalje, Kantonalni sud je ocijenio da je nezakonito i osporeno rješenje tuženog ministarstva od 12. augusta 2013. godine kojim je kao neosnovan odbijen zahtjev kantonalnog inspektora za brisanje apelanta na navedenoj kooperantskoj autobuskoj liniji jer iz zapisnika nadležnog inspektora od 9. aprila 2012. godine proizlazi da je apelant prestao održavati linije duž od pet dana (izvan vremena prirodne nesreće koja je u Federaciji BiH trajala od 4. do 22. februara 2012. godine), te je u datoj situaciji trebalo primijeniti odredbe člana 33. stav 3. u vezi sa stavom 2. alineja 2. Zakona o cestovnom prijevozu. Zaključeno je da, budući da se radi o imperativnoj zakonskoj normi, ona ne ovlašćuje ugovorne strane da mogu ugovorom o kooperaciji svoje odnose urediti drugačije i da isključe primjenu te zakonske norme bilo formalno ili prećutno. Naime, ako su ispunjeni uslovi iz navedene zakonske odredbe, brisat će se s reda vožnje određeni kooperant, te red vožnje preregistrovati na ostale kooperante (kooperanta), pa je trebalo, kako je zaključio Kantonalni sud, donijeti rješenje o brisanju s reda vožnje apelanta i taj red vožnje preregistrovati na tužitelja kao kooperanta. Zbog navedenog, Kantonalni sud je rješavajući u sporu pune jurisdikcije u konkretnoj upravnoj stvari poništio rješenje tuženog ministarstva od 12. augusta 2013. godine, kao i zaključak od 25. jula 2012. godine i usvojio zahtjev kantonalnog inspektora od 24. aprila 2012. godine na način naveden u izreci presude.
12. Apelant je protiv navedene presude Kantonalnog suda Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 007559 16 Uvp 2 od 20. septembra 2018. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da donošenjem pobijane presude prvostepeni sud nije povrijedio federalni zakon niti pravila federalnog zakona o postupku koja su mogla biti od uticaja na rješenje stvari, zbog čega je, prema ocjeni tog suda, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke neosnovan. Naime, kako je utvrdio Vrhovni sud, na utvrđeno činjenično stanje, čija se pravilnost i potpunost prema odredbi člana 41. stav 4. Zakona o upravnim sporovima ne može pobijati zahtjevom za vanredno preispitivanje sudske odluke, a što apelant kao podnositelj zahtjeva za vanredno preispitivanje i ne čini, pravilno je prilikom donošenja pobijane presude primijenjeno materijalno pravo, a pri tome nisu povrijeđene odredbe federalnog zakona o postupku koje bi mogle uticati na pravilno i zakonito rješenje konkretne upravne stvari. Dalje je utvrđeno da, suprotno navodima apelantovog zahtjeva, u situaciji kada sud u upravnom sporu odlučuje meritorno, na osnovu člana 33. st. 1. i 2. u vezi sa članom 36. stav 3. Zakona o upravnim sporovima, onda sud sam rješava upravnu stvar i takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, neosnovano istaknuto da je sud apsolutno nenadležan da odlučuje kako je to učinio stavom II izreke pobijane presude. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud, poništavajući zaključak i rješenje tuženog ministarstva, sam riješio po zahtjevu kantonalnog inspektora od 24. aprila 2012. godine, te riješio da se ima izvršiti brisanje s reda vožnje apelanta kao kooperanta upisanog u registar redova vožnje Ministarstva i red vožnje preregistrovati na preostalog kooperanta, odnosno riješio po zahtjevu koji u konkretnom slučaju predstavlja nalaz inspekcije cestovnog prometa iz člana 33. stav 6. Zakona o cestovnom prijevozu. Zaključeno je da je upravo sud, preuzimajući ulogu tuženog kao drugostepenog upravnog organa, izvršio ocjenu činjenica i odlučio „o zakonskim posljedicama zbog određenih propusta”, na čemu insistira apelant.
14. Nadalje, Vrhovni sud je smatrao neosnovanim i navode zahtjeva o pogrešnoj primjeni odredbe člana 33. stav 3. Zakona o cestovnom prijevozu jer iz izreke pobijane presude proizlazi da je izvršeno brisanje s reda vožnje apelanta i red vožnje preregistrovan na preostalog kooperanta – tužitelja, što je upravo sadržina navedenog stava 3. člana 33. Zakona, uz ispunjenje uslova iz stava 2. alineja 2. ovog člana – ako prijevoznik obustavi odvijanje javnog prijevoza putnika u linijskom cestovnom saobraćaju duže od pet dana uzastopno, ili u raznim vremenskim razmacima duže od deset dana u toku registracionog perioda, pa je nejasno na koji dio odredbe apelant misli tvrdnjom da je „zanemaren cjelokupan tekst te odredbe, onosno stav 3. člana 33. navedenog zakona”.
15. Pri tome je, kako je naveo Vrhovni sud, pravilan stav prvostepenog suda da, budući da se radi o imperativnoj zakonskoj normi, ugovorne strane ne mogu ugovorom o kooperaciji svoje odnose urediti drugačije i isključiti primjenu te zakonske norme, pa pitanje raskida ugovora, na kome se insistira u navodima zahtjeva, nije od značaja u situaciji u kojoj je nastupio zakonski uslov za brisanje kooperanta iz člana 33. stav 3. u vezi sa stavom 2. alineja 2. Zakona o cestovnom prijevozu. Također je utvrđeno da su neosnovani navodi iz zahtjeva za vanredno preispitivanje sudske odluke da je apelantu kao zainteresovanom licu onemogućeno da raspravlja jer mu je takva mogućnost data (i iskoristio ju je) na održanim javnim raspravama, kao i u podnescima u toku prvobitno vođenog i ponovnog upravnog spora, dok je za odbijanje izvođenja dokaza saslušanjem stečajnog upravnika pravnog prethodnika apelanta u svojstvu svjedoka prvostepeni sud dao razloge na procesnom rješenju konstatovanom u zapisniku o održanoj javnoj raspravi 24. februara 2016. godine, a date razloge Vrhovni sud je smatrao u cijelosti pravilnim.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant tvrdi da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Istakao je da je Kantonalni sud u ponovljenom postupku pogrešno odlučio kada je poništio upravne akte, te sam presudio konkretnu upravnu stvar, a što je Vrhovni sud potvrdio odbijanjem zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. Apelant smatra da su proizvoljni zaključci redovnih sudova kada odredbu člana 33. Zakona o cestovnom prijevozu proglašavaju apsolutnim zakonom, imperativnom normom do te mjere da drugačija volja ugovornih strana, konkretno kooperanata prijevoznika nema bilo kakvog pravnog značaja, pri tome proizvoljno zaboravljajući da principi Zakona o obligacionim odnosima dopuštaju strankama da svoje odnose regulišu slobodno u okvirima zakona. Apelant je istakao da je s tužiteljem imao zaključen ugovor o obavljanju redovnog kooperativnog prijevoza putnika na federalnim autobuskim linijama. Dalje je naveo da je u skladu s odredbama ugovora obavijestio tužitelja da od 15. februara 2012. godine privremeno ne može održavati utvrđeni režim saobraćaja na predmetnoj liniji, te da tužitelju prepušta da preuzme vozni red koji obavlja apelant (pri tome su postojale objektivne okolnosti, Vlada FBiH proglasila stanje elementarne nepogode i apelant je bio u postupku stečaja). Također, smatra da redovni sudovi nisu cijenili navode apelanta kao zainteresovanog lica u predmetnom postupku, te da mu je povrijeđeno pravo na pravičnu raspravu.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da iz apelacije proizlazi da se u cijelosti radi o navodima koji su izneseni i u zahtjevu za vanredno preispitivanje podnesenom tom sudu protiv navedene presude Kantonalnog suda, a koji su već bili predmet ocjene tog suda prilikom odlučivanja o zahtjevu za vanredno preispitivanje. Navedeno je da odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji, te da su u obrazloženju odluke dati razlozi za odlučenje tog suda. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju naveo da su osporene odluke redovnih sudova pravilne i zakonite i da njima nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o cestovnom prijevozu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 28/06, 16/07 - OUS, 2/10 i 57/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 33. st. 1, 2, 3. i 6.
(1) Prijevozniku kojem je nadležni organ pravomoćnim rješenjem oduzeo licencu za linijski prijevoz putnika brisat će se registrirani redovi vožnje na svim linijama na području Federacije Bosne i Hercegovine.
(2) Red vožnje, odnosno neki od polazaka i povrataka iz registriranog reda vožnje brisat će se iz Registra redova vožnje, ako prijevoznik:
- ne otpočne vršiti javni prijevoz putnika u linijskom cestovnom prijevozu prema registriranom redu vožnje u roku od pet dana od dana njegovog stupanja na snagu;
- obustavi odvijanje javnog prijevoza putnika u linijskom cestovnom prijevozu duže od pet dana uzastopno, ili u raznim vremenskim razmacima duže od deset dana u toku registracionog perioda;
- neuredno održava liniju neprekidno duže od osam dana, ili u različitim vremenskim razmacima duže od 15 dana u toku registracionog perioda;
- pisano podnese zahtjev nadležnom organu za obustavljanje održavanja linije, odnosno polazaka i povrataka;
- posjeduje red vožnje koji je registriran i upisan u registar redova vožnje suprotno odredbi člana 24. stav 1. ovog Zakona.
(3) Sa reda vožnje brisat će se onaj kooperant koji je prema ugovoru o kooperaciji bio dužan održavati red vožnje, odnosno polazak ili povratak u određenom vremenskom periodu, a ne održava ga, ili ga održava suprotno odredbama ugovora o kooperaciji, odnosno ukoliko su se stekli uvjeti iz stava 1. ili stava 2. ovog člana, a red vožnje se preregistruje na ostale kooperante ili kooperanta iz ugovora.
[...] (6) Rješenje o brisanju registriranog reda vožnje, odnosno nekog od polazaka i povrataka donosi nadležni organ koji je registrirao red vožnje u slučajevima navedenim u stavu 2. ovog člana u alinejama 1., 2. i 3. na osnovu nalaza inspekcije cestovnog prometa, a u slučaju navedenom u stavu 2. alineja 4. ovog člana na osnovu pisanog zahtjeva prijevoznika.
[…]
20. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 33. st. 1. i 2.
Sud rješava spor, po pravilu, na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.
Kada sud na raspravi utvrdi drugačije činjenično stanje u odnosu na činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku i otkloni povrede pravila upravnog postupka, poništit će osporeni upravni akt i prvostepeni upravni akt ako je i on sadržavao iste nedostatke, te sam rješiti upravnu stvar.
Član 36. stav 3.
Ako se tužba uvažava presudom se upravni akt poništava i rješava upravna stvar u slučajevima iz člana 33. st. 1. i 2. ovog Zakona i drugim slučajevima predviđenim ovim Zakonom. Takva presuda u svemu zamjenjuje poništeni upravni akt.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 U 007559 16 Uvp 2 od 20. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija odluku Vrhovnog suda tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Ustavni sud u pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju ističe da se u upravnom postupku i postupku upravnog spora odlučivalo o apelantovim građanskim pravima (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti AP 491/15 od 12. maja 2016. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te će stoga Ustavni sud ispitati da li su u konkretnom postupku zadovoljene garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
29. Apelant smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo zbog toga što je odlukama redovnih sudova pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.
30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su u ponovnom postupku upravnog spora odlukom Kantonalnog suda poništeni upravni akti, te da je Kantonalni sud, koristeći relevantne procesne odredbe iz Zakona o upravnim sporovima, sam meritorno riješio konkretnu upravnu stvar. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u konačnici odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje odluke Kantonalnog suda.
33. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud za svoj stav dao jasna obrazloženja pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o cestovnom prijevozu koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljno. Naime, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, posebno zato što apelant u apelaciji osim isticanja navoda koje je navodio u postupku pred Kantonalnim sudom i u zahtjevu za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda pred Vrhovnim sudom nije naveo nove razloge koje nisu imali u vidu Kantonalni odnosno Vrhovni sud donoseći osporenu odluku i koji bi mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao obrazloženje za svoj zaključak da su se stekli zakonski uslovi za brisanje apelanta iz reda vožnje na predmetnoj autobuskoj liniji koji su propisani članom 33. stav 3. u vezi sa stavom 2. alineja 2. Zakona o cestovnom prijevozu, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Kantonalni sud je obrazložio zašto je zaključio da su u konkretnom slučaju relevantne odredbe Zakona o cestovnom prijevozu, pri čemu date razloge Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pored toga, suprotno apelantovim navodima da je u konkretnom slučaju relevantno obligaciono pravo, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili da konkretna imperativna zakonska norma ne ovlašćuje ugovorne strane da mogu ugovorom o kooperaciji svoje odnose urediti drugačije i isključiti primjenu te zakonske norme, formalno ili prećutno, što, prema ocjeni Ustavnog suda, ne predstavlja proizvoljno tumačenje zakonskih odredbi.
34. U odnosu na apelantove navode o povredi procesnih prava jer mu nije data mogućnost raspravljanja pred sudom, te da redovni sudovi nisu cijenili njegove navode, Ustavni sud zapaža da je apelant u zahtjevu za vanredno preispitivanje sudske odluke istakao takve prigovore koje je Vrhovni sud detaljno ispitao i dao razloge zašto je zaključio da su istaknuti navodi neosnovani.
35. Ustavni sud smatra da je u odlukama redovnih sudova detaljno obrazloženo na kojim je dokazima utvrđeno činjenično stanje, te da su navedene relevantne odredbe Zakona o cestovnom prijevozu i Zakona o upravnim sporovima na kojima su sudovi utemeljili odluke, odnosno u konačnici Vrhovni sud donoseći osporenu odluku i da su o tome dali detaljna i jasna obrazloženja koja se ne mogu smatrati proizvoljnim ili suprotnim pravu na obrazloženu odluku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i sadržaj odredbi materijalnog prava na kojim je utemeljena osporena odluka, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Kantonalnog, odnosno Vrhovnog suda.
36. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
37. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode veže za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u konačnici za svoju odluku kojom je odbijen apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke dao dovoljno jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa na apelantovu štetu.
39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević