Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2612/19 (S. M.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2612/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2612/19, rješavajući apelaciju Siniše Markovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Markovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 Rs 030452 19 Rsž od 22. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Foči broj 94 0 Rs 030452 18 Rs od 2. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Siniša Marković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnio je 19. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 Rs 030452 19 Rsž od 22. maja 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 Rs 030452 18 Rs od 2. aprila 2019. godine.
2. Rješenjem o prestanku radnog odnosa KPZ Foča broj 01-478/18 od 23. jula 2018. godine apelantu, koji je bio raspoređen na poslove dežurni Zavoda u Službi obezbjeđenja KPZ Foča, prestao je radni odnos 15. avgusta 2018. godine. Rješenjem Ministarstva pravde broj 08.030/059-1780/18 od 20. avgusta 2018. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja o prestanku radnog odnosa od 23. jula 2018. godine.
3. Presudom Osnovnog suda broj 94 0 Rs 030452 18 Rs od 2. aprila 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se ponište kao nezakonita rješenje KPZ Foča od 23. jula 2018. godine i rješenje Ministarstva pravde od 20. avgusta 2018. godine, te da se obaveže tuženi da apelanta vrati na posao i rasporedi na poslove i radne zadatke dežurnog Zavoda u Službi obezbjeđenja KPZ Foča koje je obavljao sve do prestanka radnog odnosa ili da ga rasporedi na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima (stav 1). Prvostepenom presudom, odbijen je i apelantov zahtjev kojim je tražio da se obavežu „tuženi da mu solidarno naknade“ materijalnu štetu po osnovu neisplaćene plate za određeni vremenski period, sa zakonskim zateznim kamatama (stav 2). Prvostepenom presudom, obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka (stav 3).
4. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant radio kod tuženog i da mu je rješenjem od 23. jula 2018. godine prestao radni odnos, zbog ostvarivanja prava na starosnu penziju. Dalje je naveo da apelant pravni osnov tužbenog zahtjeva zasniva na odredbama člana 125. stav 2. Zakona o radu, koji je važio u vrijeme kada je apelant dao izjavu Službi za opšte i pravne poslove KPZ Foča da se odriče posebnog staža u dvostrukom trajanju i člana 4. istog zakona, te odredaba člana 217. (u pitanju je greška, treba da stoji član 271.) Zakona o radu, koji je sada na snazi i koji je bio na snazi kada je apelantu prestao radni odnos. Osnovni sud je ukazao da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija reguliše, između ostalog, radne odnose i prava po osnovu rada zaposlenih u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija. Dalje je ukazao da je odredbama člana 35. stav 1. tačka g) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija propisano da zaposlenom prestaje radni odnos kada ispuni uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u pogledu godina života i staža osiguranja prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja, ili kada navrši godine života i penzijski staž za ostvarivanje prava na starosnu penziju, prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja. Nadalje je istakao da iz citiranih odredaba Zakona o izvršenju krivičnih sankcija jasno i nedvosmisleno proizilazi kada radniku zaposlenom u ustanovi za izvršenje krivičnih sankcija prestaje radni odnos. Takođe je naveo da je članom 37. istog zakona propisano „Na prava iz radnog odnosa koja nisu propisana ovim zakonom, primjenjuju se odredbe Zakona o radu, ...“. S obzirom na to da je članom 35. stav 1. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija jasno i nedvosmisleno propisano kada radniku prestaje radni odnos, Osnovni sud je istakao da samim tim nema mjesta primjeni odredaba Zakona o radu.
5. Osnovni sud je ukazao i na odredbe člana 42. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) kojima je propisano da osiguranik koji nema 65 godina života ostvaruje pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža. S tim u vezi je istakao da nije sporno da je apelant 15. avgusta 2018. godine navršio ukupno 40 godina, tri mjeseca i 14 dana penzijskog staža (od čega staža osiguranja 31 godinu, devet mjeseci i 28 dana i posebnog staža osam godina, pet mjeseci i 16 dana). Osnovni sud je ukazao da je očigledno da je apelant ispunio uslove za prestanak radnog odnosa u skladu sa članom 44. stav 1. tačka 4. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Zatim je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi da je tuženi donio nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa, jer mu je poseban penzijski staž računat pogrešno, tj. u dvostrukom trajanju umjesto u jednostrukom trajanju i pored činjenice što je pismenom izjavom zahtijevao jednostruko računanje tog staža, pozivajući se na odredbe člana 125. tada važećeg Zakona o radu, a koji je predviđao da je poslodavac dužan da poseban staž računa u jednostrukom trajanju, ukoliko to radnik zahtijeva, te da je u konkretnom slučaju tuženi kao poslodavac bio dužan primijeniti odredbe tada važećeg Zakona o radu. Osnovni sud je ukazao da Zakon o izvršenju krivičnih sankcija reguliše i radne odnose i prava iz radnih odnosa zaposlenih u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija, pa je taj zakon lex specialis za primjenu na zaposlene u ustanovama za izvršenje krivičnih sankcija. Takođe, Osnovni sud je ukazao da nisu osnovani ni apelantovi navodi da je rješenje kojim mu je prestao radni odnos nezakonito i da se prestanak radnog odnosa reguliše isključivo Zakonom o radu, te da poslodavac sva sporna pitanja koja proisteknu iz radno-pravnog odnosa mora rješavati u skladu sa Zakonom o radu, a ne u skladu sa Zakonom o PIO. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao da tuženi nije primijenio samo odredbe Zakona o PIO, već je primijenio i odredbe člana 35. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, kao lex specialis, a koja odredba upućuje na primjenu odredaba Zakona o PIO.
6. U odnosu na apelantovu izjavu koju je dao Službi za opšte i pravne poslove KPZ Foča i iz koje proizilazi da se 23. novembra 2015. godine odrekao posebnog staža u dvostrukom trajanju koji je ostvario u svojstvu pripadnika Vojske RS i zahtijevao da se taj staž računa u jednostrukom trajanju za vrijeme njegovog radnog odnosa, Osnovni sud je istakao da ovu izjavu nije mogao prihvatiti kao dokaz da je tuženi, kao poslodavac bio u obavezi apelantu poseban staž računati u jednostrukom trajanju. Naime, Osnovni sud je ukazao da treba imati u vidu da je 13. aprila 1998. godine Javni fond za PIO, Stručna služba fonda, Filijala Sarajevo utvrdila apelantu, kao osiguraniku poseban staž u dvostrukom trajanju vrijeme provedeno u svojstvu pripadnika Vojske RS, odnosno MUP-a RS, što ukupno iznosi osam godina, pet mjeseci i 16 dana. Takođe je naveo da je postupak za utvrđivanje posebnog staža u dvostrukom trajanju pokrenut po apelantovom zahtjevu, dakle apelant je samoinicijativno podnio zahtjev da mu se poseban staž računa u dvostrukom trajanju, što je rješenjem Fonda PIO i utvrđeno. Osnovni sud je ukazao da je odredbama člana 5. stav 2. Zakona o PIO propisano da stečena prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja mogu prestati samo u slučajevima utvrđenim ovim zakonom, a članom 39. istog zakona je propisano da lice iz člana 37. ovog zakona ne može se odreći posebnog staža koji je utvrđen rješenjem Fonda. S obzirom na utvrđenje da tuženi nije nezakonito utvrdio prestanak radnog odnosa apelantu, odnosno da je rješenje o prestanku radnog odnosa doneseno u skladu sa zakonom, Osnovni sud je naveo da nije bilo osnova da se udovolji apelantovom zahtjevu za isplatu plata za utuženi period.
7. Presudom Okružnog suda broj 94 0 Rs 030452 19 Rsž od 22. maja 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda.
8. U obrazloženju odluke, Okružni sud je naveo da poseban staž u dvostrukom trajanju utvrđuje Fond za PIO, na osnovu pravosnažnog rješenja o kategorizaciji boraca, koje donosi ministarstvo za nadležno za pitanja boraca, a po ličnom zahtjevu pripadnika oružanih snaga SFRJ, pripadnika VRS ili pripadnika MUP-a. Nadalje je naveo da se utvrđeni poseban staž može računati u ukupan penzijski staž samo ukoliko postoji rješenje Fonda PIO o utvrđenom posebnom stažu, a osiguranik se ne može odreći posebnog staža u dvostrukom trajanju, koji je utvrđen rješenjem Fonda PIO. Okružni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je poseban staž, prethodno priznat rješenjem Fonda PIO od 13. marta 1998. godine trebalo računati u jednostrukom trajanju, jer je to rješenje doneseno na zahtjev apelanta i tog rješenja se apelant nije mogao odreći, kako je to propisano odredbama Zakona o PIO.
9. Okružni sud je naveo da prvostepeni sud u obrazloženju odluke pozvao na različite odredbe Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, pa se tako pozvao na član 35. stav 1. tačka g) Zakona o izvršenju krivičnih sankcija (raniji zakon), kao i na odredbe člana 44. stav 1. tačka 4. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, koje odredbe pripadaju novom Zakonu o izvršenju krivičnih sankcija i koji je objavljen 11. jula 2018. godine, a stupio je na snagu 19. jula 2018. godine. Takođe je naveo da se na odredbe člana 44. stav 1. tačka 4. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija pozvao i tuženi u rješenju o prestanku radnog odnosa apelantu od 23. jula 2018. godine, te u rješenju od 20. avgusta 2018. godine kojim je odbijena apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja, što znači nakon stupanja na snagu novog Zakona o izvršenju krivičnih sankcija. Okružni sud je ukazao da upoređivanjem odredaba člana 35. stav 1. tačka g) ranijeg Zakona o izvršenju krivičnih sankcija i odredaba člana 44. stav 1. tačka 4. Zakona o izvršenju krivičnih sankcija koji je trenutno na snazi, pitanje uslova za prestanak radnog odnosa je regulisano na isti način (zaposlenima u ustanovi za izvršenje krivičnih sankcija radni odnos prestaje po sili zakona kada se ispune uslovi za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja), pa prvostepeni sud osnovano upućuje na odredbe člana 42. Zakona o PIO.
10. Zatim je naveo da je tačan žalbeni prigovor da je postupak prestanka radnog odnosa pravni odnos između poslodavca i zaposlenog, a postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju pravni odnos između Fonda PIO i zaposlenog i da se radi o dva odvojena postupka. Međutim, Okružni sud je ukazao da nisu osnovani žalbeni navodi da je apelant bio ovlašten da se prema odredbama člana 125. stav 2. Zakona o radu da zahtijeva da se poseban staž računa u jednostrukom trajanju. Okružni sud je istakao da se apelant nije mogao odreći već priznatog staža s obzirom na važeće odredbe člana 39. Zakona o PIO. Okružni sud je naveo da je Izmjenama i dopunama Zakona o PIO („Službeni glasnik“ broj 103/15) u članu 42. dodat stav 3. kojim je propisano da izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju, kada navrši 60 godina i 40 godina penzijskog staža, ima policijski službenik, službenik Sudske policije RS i pripadnik službe obezbjeđenja – policajac Kazneno-popravne ustanove u RS kada navrši 40 godina penzijskog staža bez obzira na godine života.
Apelacioni navodi
11. Apelant je naveo da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te princip vladavine prava i pravne sigurnosti iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Apelant smatra da se osporene odluke zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te je ukazao da mu je radni odnos prestao nezakonito, jer je poslodavac (KPZ Foča) poseban penzijski staž računao pogrešno, a morao je postupiti u skladu sa njegovom izjavom da mu se poseban staž računa u jednostrukom trajanju. Dalje je naveo da je institut odricanja od prava na poseban staž u dvostrukom trajanju bio regulisan isključivo Zakonom o radu, a ne drugim zakonskim propisima. Apelant smatra da odredba člana 39. Zakona o PIO kojom je zabranjeno odricanje od posebnog staža u dvostrukom trajanju primjenjiv samo u postupku kada lice kojem je prije toga prestao radni odnos podnese zahtjev Fondu PIO za ostvarivanje prava na penziju. Zatim je naveo da zakonska zabrana da se poseban staž računa u jednostrukom trajanju umjesto u dvostrukom trajanju veže isključivo Fond PIO u proceduri ostvarivanja prava na penziju, a ne i poslodavca, koji o prestanku radnog odnosa odlučuje isključivo na osnovu Zakona o radu. Apelant je naveo da je pravo na računanje jednostrukog staža osiguranja stekao na osnovu Zakona o radu, koji je važio u momentu podnošenja izjave, što tom pravu daje karakter stečenog prava, koje se nakon sticanja ne može ukidati, poništavati i sl. Takođe je naveo da novi Zakon o radu nije ukinuo pravo na jednostruko računanje posebnog staža stečenog po ranijem Zakonu o radu, već je isključio sticanje tog prava u budućnosti. Apelant je naveo da bi retroaktivnom primjenom novog zakona, bila derogirana prava koja su pojedinci stekli po prethodnom zakonu. Relevantni propisi
13. Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske ("Službeni glasnik Republike Srpske", br. 12/10, 117/11, 98/13 i 44/16). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: 4.5. Prestanak radnog odnosa Član 35. stav (1) tačka g) (1)Uposlenom u Ustanovi prestaje radni odnos:
[…]
g) kada ispuni uvjete za ostvarivanje prava na starosnu penziju u pogledu godina života i staža osiguranja prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja ili kad navrši godine života i penzijski staž za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema propisima koji uređuju oblast penzijskog i invalidskog osiguranja, […]
14. Zakon o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 63/18), u relevantnom dijelu glasi:
Član 44. stav (1) tačka 4) (1) Zaposlenom u Ustanovi prestaje radni odnos:
[...] 4) kada ispuni uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju u vezi sa godinama života i staža osiguranja ili kada navrši godine života i penzijski staž za ostvarivanje prava na starosnu penziju prema propisima kojima se uređuje oblast penzijskog i invalidskog osiguranja, a pripadnici službe obezbjeđenja kada navrše 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života, [...]
15. Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 134/11, 82/13, 96/13 - OUS i 103/15), Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 5. stav (2) (2)Stečena prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja mogu prestati samo u slučajevima utvrđenim ovim zakonom.
Poseban staž Član 37.
1) Poseban staž u dvostrukom trajanju računa se:
a) borcu, pripadniku oružanih snaga Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ili vojnih formacija pod komandom tih snaga, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji te države od 17. avgusta 1990. do 19. maja 1992. godine, i
b) borcu, pripadniku Vojske Republike Srpske i pripadniku Ministarstva unutrašnjih poslova, za vrijeme oružanih sukoba na teritoriji bivše BiH od 19. maja 1992. godine do demobilizacije.
(3) Poseban staž, u skladu sa st. 1. i 2. ovog člana, utvrđuje Fond rješenjem, na osnovu pravosnažnog rješenja o kategorizaciji borca.
Član 39.
Lice iz člana 37. ovog zakona ne može se odreći posebnog staža koji je utvrđen rješenjem Fonda.
Član 42. st. (1) i (3) (1) Osiguranik koji nema navršenih 65 godina života ima pravo na starosnu penziju kada navrši 60 godina života i 40 godina penzijskog staža.
(3) Izuzetno od stava 1. ovog člana, pravo na starosnu penziju ima policijski službenik, službenik Sudske policije Republike Srpske i pripadnik službe osiguranja - policajac kazneno-popravne ustanove u Republici Srpskoj kada navrši 40 godina penzijskog staža, bez obzira na godine života.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
18. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
19. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
20. Ustavni sud ukazuje da apelant, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
21. Ustavni sud zapaža da apelant predmetnom apelacijom, u suštini, osporava odlučenje redovnih sudova u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev da se ponište rješenja tuženog i da se apelant vrati na posao. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizilazi da je taj dio apelantov tužbenog zahtjeva odbijen jer je u toku postupka utvrđeno da je apelant, sa određenim datumom, ostvario pravo na starosnu penziju. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da su Osnovni sud i Okružni sud, na tako utvrđene činjenice, primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, odnosno odredbe Zakona o izvršenju krivičnih sankcija (Zakona o izvršenju krivičnih i prekršajnih sankcija) i Zakona o PIO. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja i da su naveli razloge zbog čega su u predmetnoj pravnoj stvari primijenili naprijed navedene odredbe materijalnog prava. Takođe, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizilazi da su Osnovni sud i Okružni sud naveli razloge zbog čega apelantovi navodi, isticani u toku postupka, ne mogu uticati na drugačije odlučenje u konkretnom predmetu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su Osnovni sud i Okružni sud u obrazloženjima osporenih odluke dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovolja rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
22. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević