Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2888/20 (D. K.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Zastara
  • Bračna stečevina
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2888/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2888/20, rješavajući apelaciju Dženite Kohnić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dženita Kohnić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 28 0P 041958 20 Rev od 17. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dženita Kohnić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Srebrenika, koju zastupa Minka Pašić, advokatica iz Tuzle, podnijela je 7. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0P 041958 20 Rev od 17. marta 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, utvrđeno je da bračnu stečevinu apelantice i tuženog (D.S.) čini nekretnina pobliže opisana izrekom prvostepene presude sa pravom vlasništva od 1/1 u korist tuženog, te da je udio apelantice u sticanju predmetne nekretnine sa dijelom od 1/2. Obavezan je tuženi da apelantici na ime 1/2 novčane protuvrijednosti naprijed opisane nekretnine, koju je tuženi otuđio u svoje ime bez saglasnosti apelantice po osnovu ugovora o prodaji od 19. augusta 2013. godine, isplati novčani iznos, sa zakonskom zateznom kamatom počev od počev od 19. augusta 2013. godine.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije bilo sporno u toku postupka da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu stranaka sa dijelom od po 1/2. Vrhovni sud je naveo da apelantica u ovom postupku nije tražila utvrđenje ništavosti ugovora zaključenog 19. augusta 2013. godine, niti prava koja iz toga u pogledu prava vlasništva ili naknade štete proizilaze. Ona je tražila isplatu novčane protuvrijednosti stana, koji je tuženi otuđio u svoje ime bez njene saglasnosti zaključenjem ugovora o prodaji od 19. augusta 2013. godine. Vrhovni sud je naveo da je vještak građevinske struke dao svoj nalaz 30. januara 2018. godine o tržišnoj vrijednosti stana, ali u nalogu za vještačenje vještaku nije dat zadatak da utvrdi stvarnu vrijednost stana u vrijeme zaključenja ugovora, nego je njegov zadatak bio da utvrdi vrijednost stana u vrijeme izrade nalaza. Vrhovni sud je naveo da apelantica tvrdi i u reviziji da kupoprodajna cijena stana u ugovoru iz 2013. godine, kao bitni sastojak predmetnog ugovora, nije dokaz stvarne vrijednosti stana, nego da je tuženi prodao predmetni stan po puno većoj cijeni nego što je u ugovoru naznačena. Vrhovni sud je naveo da apelantica u postupku nije pružila dokaze na iznesene činjenične tvrdnje o stvarnoj vrijednosti stana u vrijeme kada je isti prodat - 19. augusta 2013. godine. Vrhovni sud je naveo da apelantica u tom smislu nije predložila vještačenje, niti druge dokaze, a na kupoprodajnom ugovoru ne postoji pečat - dokaz poreske uprave o visini kupoprodajne cijene, na osnovu čega bi nižestepeni sudovi mogli uopšte cijeniti da li je stvarna cijena bila drugačija, odnosno veća od ugovorene. Vrhovni sud je naveo da je u skladu sa postavljenim tužbenim zahtjevom apelantici mogla biti dosuđena samo 1/2 stvarne vrijednosti stana u vrijeme zaključenja ugovora od strane tuženog. Vrhovni sud je naveo da, kako apelantica nije dokazala postojanje iznesene činjenice da je stvarna cijena bila drugačija od cijene navedene u kupoprodajnom ugovoru iz 2013. godine, što je bila u obavezi (član 7, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku), to joj je drugostepeni sud pravilno dosudio naznačeni iznos, s tim da joj zakonska zatezna kamata pripada počev od dana zaključenja kupoprodajnog ugovora, kako je tražila u konačno opredijeljenom tužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je naveo da je prema kupoprodajnom ugovoru od 19. augusta 2013. godine tuženi već primio kupoprodajnu cijenu od koje je 1/2 trebao isplatiti apelantici, što nije učinio, čime je pao u docnju zbog koje pored dosuđenog glavnog iznosa apelantici duguje i zakonsku zateznu kamatu od dospjelosti do isplate (član 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelantica se pozvala i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagala niti argumentirala, već ih zasnovala na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica navodi da je Kantonalni sud izveo nepravilan zaključak, a Vrhovni sud isti potvrdio, kada je prvostepenu odluku preinačio isključivo na osnovu ugovora o kupoprodaji u kojem je navedena smiješno niska i lažna cijena za stan u novogradnji, koja cijena nije ničim utvrđena niti potkrijepljena. Apelantica navodi i da je nasuprot apelantici, tuženi nagrađen, jer je zloupotrebom prava sačinio ugovor o kupoprodaji sa lažnom kupoprodajnom cijenom, naplatio trostruko veći iznos, te prigrabio za sebe imovinsku korist bez ijedne štetne posljedice.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2888/20 (D. K.) | Sudska praksa | Aktio