Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2447/20 (I.S.)
Odluka donesena 24. 09. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2447/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
24. 09. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 24. septembra 2020. godine, u predmetu broj AP-2447/20, rješavajući zahtjev I.S. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14),, donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev I.S. za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. I.S. (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je, 16. jula 2020. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 035531 20 U od 17. juna 2020. godine. Apelant je takođe, dopisom, koji je dostavljen Ustavnom sudu 5. avgusta 2020. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio „izvršni postupak koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom banjaluka pod brojem 57 0 Ps 095874 20 Ip“, do donošenja odluke o apelaciji. Apelant je 25. avgusta 2020. godine podnio Ustavnom sudu urgenciju za donošenje odluke o privremenoj mjeri, uz koju je dostavio i određenu dokumentaciju.
2. Rješenjem Suda BiH broj S1 3 U 035531 20 U od 17. juna 2020. godine odbijen je apelantov za zaštitu sloboda i prava građanina zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine, a povrijeđenih radnjom službenog lica.
3. U obrazloženju rješenja Sud BiH je konstatovao da je apelant pravni osnov za podnošenje zahtjeva našao u odredbi člana 69. Zakona o upravnim sporovima BiH (u daljnjem tekstu: ZUS), smatrajući da je propuštenom radnjom disciplinskog tužioca, da provede postupak i protiv prijavljenog sudije podnese tužbu prvostepenoj disciplinskoj komisiji s obzirom da je, po apelantovom mišljenju, sudija donoseći presudu broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020.godine, počinio disciplinski prekršaj iz člana 56. stav 1. tač. 3.,8 i 9. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću (u daljnjem tekstu: Zakon o VSTV), povrijeđeno njegovo pravo zagarantovano Ustavom Bosne i Hercegovine.
4. Međutim, Sud BiH je zaključio da je apelantov zahtjev neosnovan. U vezi sa tim, Sud BiH je, između ostalog, ukazao da je u konkretnom slučaju disciplinska prijava odnosno pritužba na rad sudije izvjestioca u revizionom parničnom postupku odbačena na osnovu člana 87.stav 1. Zakona o VSTV i člana 82. stav 1.tačka b) Poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Pri tome, ukazao je da je poglavljem VI-Disciplinska odgovornost sudija i tužitelja, odredbama čl. 64. do 71. pomenutog zakona, propisano da Ured disciplinskog tužioca, vrši dužnost tužioca u vezi sa navodima koji se tiču povrede dužnosti sudije ili tužioca, u skladu sa ovim Zakonom i Poslovnikom o radu VSTV-a, te je odgovoran za procjenu pravne valjanosti pritužbe, istraživanje navoda protiv sudije ili tužioca o povredi dužnosti, te za pokretanje disciplinskog postupka. Sud BiH je konstatovao da je u konkretnoj pravnoj stvari Ured disciplinskog tužioca, postupajući u konkretnom predmetu po disciplinskoj prijavi protiv sudije Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u skladu sa navedenim odredbama Zakona o VSTV i Poslovnika donio odluku kojom je odbacio pritužbu kao neosnovanu i obavijestio podnosioca pritužbe - apelanta.
5. Pri tome, Sud BiH je ukazao da apelantovi navodi koji se odnose na to da donošenje presude Vrhovnog suda predstavlja izvršenje krivičnog djela te, da je prijavljeni sudija, kao sudija izvjestilac, povrijedio odredbe člana 237.stav 3. točka 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nisu od uticaja na rješavanje u ovoj pravnoj stvari, obzirom da se ovdje osporava konačni pojedinačni akt disciplinskog tužioca, kojim je odlučeno povodom pritužbe na postupanje sudije Vrhovnog suda. Sud BiH je takođe ukazao da je Ured disciplinskog tužioca, odlučujući po pritužbi, postupao u okviru svoje nadležnosti i ovlaštenja propisanih Zakonom i Poslovnikom. Dakle, Sud BiH je konstatovao da je apelant u konkretnom slučaju osporio pojedinačni i konačni akt Ureda disciplinskog tužioca u smislu člana 67. ZUS-a, a ne radnju Ureda disciplinskog tužioca iz člana 69. istog zakona, kako je predmetnim zahtjevom ukazano. Sud BiH je istakao da je akt protiv kojeg je podnesen zahtjev za zaštitu prava i sloboda zagarantovanih Ustavom, jeste konačan akt, jer ni Zakon ni Poslovnik ne daju pravo na žalbu, a zaštita protiv tog akta se ne može ostvarivati u nekom drugom postupku osim u ovom postupku. Međutim, Suda BiH je konstatovao da je apelant u predmetu koji je vođen kod Vrhovnog suda i odluci koju je donio prijavljeni sudija, imao mogućnost da izjavi pravni lijek propisan Zakonom odnosno da svoje pravo ostvari eventualno u drugom sudskom postupku, a ti prigovori se nemogu isticati u postupku protiv odluke Ureda disciplinskog tužioca kojim je pritužba protiv prijavljenog sudije odbačena. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je odlučio kao u izreci rješenja.
6. Apelant je podnio zahtjev za preispitivanje navedenog rješenja Suda BiH, koji je odbačen kao nedozvoljen rješenjem Suda BiH broj S1 3 U 035531 20 Uvp od 6. jula 2020. godine, s obrazloženjem da protiv odluke donesene u postupku zaštite prava i sloboda građana zagarantovnih Ustavom u smislu odredaba Zakona o upravnim sporovima nije dozvoljen nikakav vanredni pravni lijek, pa ni zahtjev za preispitivanje sudske odluke.
7. Apelant u apelaciji tvrdi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi sa tim, apelant u suštini tvrdi da je disciplinski tužilac „površno i bez dovoljno angažmana“ vodio postupak po njegovoj pritužbi na rad konkretnog sudije u preciziranom predmetu i da je njegov zahtjev za zaštitu prava i sloboda građana pravilnom primjenom relevantnih propisa trebalo uvažiti. Naime, s tim u vezi, apelant tvrdi da disciplinski tužilac nije uzeo u obzir ključne argumente da je prijavljeni sudija počinio disciplinski prekršaj iz člana 56. stav 1. toč. 3, 8. i 9. Zakona o VSTV. Apelant navodi da je taj sudija prilikom donošenja presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine izvršio namjernu povredu člana 237. stav 3. točka 2. ZPP-a da bi, kako navodi, dao „nepostojeći legitimitet reviziji tužitelja u predmetnoj parnici“ i da u toj presudi postoje mnoge nejasnoće i nelogičnosti. Takođe, navodi da postoji ozbiljna sumnja da donošenje navedene presude predstavlja izvršenje krivičnog djela Povreda zakona od strane sudije ili tužioca iz člana 346. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske zbog, kako navodi „vrlo vjerovatnog“ uticaja na sudije Vrhovnog suda od strane vlasnika precizirana firme, koji je bivši ministar u Vladi Republike Srpske. Apelant tvrdi da iz obrazloženja osporenog rješenja proizilazi da Sud BiH nije ovlašten da kontroliše rad VSTV-a. Takođe, apelant navodi da je protiv presude Vrhovnog suda podnio apelaciju zavedenu pod brojem AP-622/20. Međutim, ističe da je „opštepoznato da postupak pred Ustavnim sudom traje 2-3 godine“, a da će u tom periodu precizirana firma prisvojiti novac na osnovu „očigledno nezakonite“ presude Vrhovnog suda i ostati bez cjelokupne imovine, pa taj novac neće moći biti vraćen apelantu.
8. Vezano za zahtjev za donošenje privremene mjere, apelant navodi da je podnio taj zahtjev jer postoji opasnost da će na osnovu presude Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 095874 19 Rev od 10. januara 2020. godine i rješenja o izvršenju Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 095874 20 Ip od 18. marta 2020. godine, donesenog na osnovu te presude, biti naplaćen u cjelosti „nezakonito nastali dug“. Takođe, navodi da je nesporno da je prijavljeni sudija izvršio i disciplinsku povredu dužnosti sudije i krivično djelo člana 346. stav
3. KZ RS, zbog čega i predlaže donošenje tražene privremene mjere, kako bi se spriječile posljedice tog krivičnog djela. U prilogu zahtjeva apelant je, između ostalog, dostavio navedeno rješenje o izvršenju i dopis Sberbank a.d. Banjaluka od 2. aprila 2020. godine upućen Okružnom privrednom sudu u Banjaluci, u kojem je konstatovano da je u navedenom izvršnom predmetu izvršena zapljena novčanih sredstava u preciziranom iznosu na preciziranom računu apelanta. Uz urgenciju apelant je dostavio rješenje Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 095874 20 Ip od 27. jula 2020. godine kojim je odbijen njegov prigovor podnesen protiv naprijed navedenog rješenja o izvršenju, kao i kopiju žalbe koju je podnio protiv tog rješenja.
9. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
12. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se u suštini traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
13. Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju iz apelantovih navoda proizilazi da apelant u prilog donošenja privremene mjere, kojom bi se odložio „izvršni postupak koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom banjaluka pod brojem 57 0 Ps 095874 20 Ip“, do donošenja odluke o apelaciji, ističe navode koji se u suštini tiču merituma spora, o kojima Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka jer bi time prejudicirao odlučenje po apelaciji, kao i navode koji se tiču eventualnog postupka po krivičnoj prijavi protiv preciziranog sudije. Nadalje, apelant takođe u usuštini ukazuje da bi provođenjem postupka izvršenja koji se vodi protiv njega kao izvršenika, prije odluke o apelaciji u konkretnom slučaju, dovelo do teških posljedica za apelanta jer bi pretrpio neotklonjive štetne posljedice. Međutim, Ustavni sud ukazuje da navedena tvrdnja sama po sebi ne može biti dovoljan osnov za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere.
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud dakle smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio traženu privremenu mjeru. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda, apelant u konkretnom slučaju ničim nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovanim.
15. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
16. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević