Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1240/19 (Š. D.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1240/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1240/19, rješavajući apelaciju Šukrije Dupčanina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Šukrije Dupčanina podnesena protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Mal 083350 18 Gž od 21. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 Mal 083350 18 Kom 2 od 31. maja 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šukrija Dupčanin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog podnio je 18. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 Mal 083350 18 Gž od 21. januara 2019. godine. Također, iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava i Presudu Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 Mal 083350 18 Kom 2 od 31. maja 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 10. juna 2020. godine zatraženo je od Apelacionog suda, Osnovnog suda i „BH Telekoma“ d.d. Sarajevo - Direkcija Brčko (u daljnjem tekstu: tužilac) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Apelacioni sud je 17. juna 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju, Osnovni sud 26. juna 2020. godine, a tužilac u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Tužilac je 4. novembra 2014. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta radi isplate duga.

6. Osnovni sud je 5. marta 2015. godine donio rješenje kojim je prekinut postupak u konkretnoj pravnoj stvari do pravosnažnog okončanja parničnog postupka u predmetu broj 96 0 P 079441 14 P (u daljnjem tekstu: raniji postupak), a presudom Osnovnog suda od 31. maja 2016. godine (koja je potvrđena presudom Apelacionog suda od 12. decembra 2016. godine) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev protiv tužioca (u tom postupku tuženog), kojim je tražio, između ostalog, da se raskine aneks ugovora, da se smatra da nije bio zaključen i da ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo.

7. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 Mal 083350 18 Kom 2 od 31. maja 2018. godine obavezan je apelant da tužiocu isplati iznos od 684,52 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu (sve bliže opisano u izreci presude).

8. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je tužilac u tužbi naveo da je apelant za izvršenu uslugu i ispostavljenu fakturu za usluge mobilne tehnologije dužan iznos od 684,52 KM, pa kako je potraživanje dospjelo, a apelant nikada nije izmirio svoju obavezu u zakonskom roku, iako je bio prethodno opomenut, tužilac je predložio da sud donese odluku i obaveže apelanta da mu isplati navedeni iznos.

9. Nadalje je Osnovni sud obrazložio šta je utvrdio iz provedenih dokaza, između ostalog, da je apelant sa tužiocem zaključio aneks ugovora o pružanju telekomunikacijskih usluga 4. februara 2014. godine (u daljnjem tekstu: aneks ugovora), a da je predmet tog ugovora kupovina mobilnog telefona određene marke (bliže opisanog u obrazloženju presude, u daljnjem tekstu: predmetni telefon) na otplatu od 12 mjesečnih rata sa određenim mobilnim brojem. Zatim je apelant 17. februara 2014. godine predmetni telefon reklamirao tužiocu kao neispravan (da se ne može uključiti i staviti u funkciju) i predao ga tužiocu, te da tom prilikom apelant nije prihvatio zamjenski mobilni telefon, nego da je tražio da se predmetni telefon zamijeni novim mobilnim telefonom u smislu člana 18. stav 1. tačka a. Zakona o zaštiti potrošača Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti potrošača). Nakon toga tužilac je 18. februara 2014. godine dostavio predmetni telefon ovlaštenom servisu, koji je utvrdio da je predmetni telefon bez vidnih oštećenja, te ga je nakon nadograđene verzije softvera, dopunjenja baterije i testiranja vratio tužiocu.

10. Osnovni sud je ukazao da je tužilac u odgovoru na žalbu korisnika/apelanta od 9. juna 2014. godine u vezi sa radom predmetnog telefona istakao da apelant nema osnova za žalbu, niti povoda da ne preuzme svoj ispravan uređaj (predmetni telefon). Naime, kako se servis izjasnio da je uređaj ispravan, nisu se stekli uvjeti da se apelantu dodijeli novi uređaj, te dok uređaj ima garantni rok, ovlašteni servis je jedina adresa na kojoj se treba žaliti na rad uređaja. Nadalje je ukazao da iz zaključka tržišnog inspektora kancelarije gradonačelnika - Inspektorat Brčko distrikta BiH od 1. augusta 2014. godine proizlazi da je obustavljen postupak inspekcijskog nadzora kod tužioca, te da je službenom zabilješkom o inspekcijskom pregledu konstatirano da nisu uočene nepravilnosti koje se odnose na apelantovu žalbu na kvar predmetnog telefona. Također je ukazao da je u ranijem postupku presudom Osnovnog suda od 31. maja 2016. godine (koja je potvrđena presudom Apelacionog suda od 12. decembra 2016. godine) odbijen apelantov tužbeni zahtjev protiv tužioca (u tom postupku tuženog) kojim je tražio, između ostalog, da se raskine aneks ugovora, da se smatra da nije bio zaključen i da ne proizvodi nikakvo pravno djejstvo.

11. Osnovni sud je istakao da je uvidom u određene račune iz 2014. godine (bliže navedene u obrazloženju presude), kao i analitičke kartice na apelantovo ime od 3. novembra 2014. godine utvrđeno da po ispostavljenim računima apelant duguje tužiocu iznos od 684,52 KM. Zatim je naveo da je apelant u svojoj izjavi istakao da je kupio predmetni telefon kod tužioca i da je zaključio ugovor kojim su regulirali međusobna prava i obaveze, ali da se predmetni telefon nakon nekoliko dana upotrebe nije mogao uključiti. Naime, istaknuto je da je apelant otišao kod tužioca sa zahtjevom da mu daju novi telefon, ali da mu je rečeno da mu ne mogu dati novi mobitel, nego da će njegov telefon poslati na servis, nakon čega je dobio obavještenje od servisa iz Sarajeva da je u telefonu nadograđena posljednja verzija softvera, da je napunjen telefon, ali da ga tužilac od tada nije obavijestio da je telefon stigao u Brčko i da dođe po njega, pa je pismeno obavijestio tužioca da raskida ugovor. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da je opunomoćenik tužioca, očitujući se na apelantov iskaz, naveo da je apelant dolazio po telefon, da je potpisao dokumente o primopredaji, ali da opet nije htio preuzeti predmetni telefon, jer je zahtijevao da mu se da novi telefon.

12. Osnovni sud je naglasio da je rješenjem tog suda od 5. marta 2015. godine prekinut postupak u konkretnoj pravnoj stvari do pravosnažnog okončanja ranijeg postupka povodom apelantove tužbe protiv tužioca. Naime, tokom tog parničnog postupka utvrđeno je da je predmetni telefon bio ispravan, da nije imao nedostatak, jer je telefonu samo trebalo napuniti bateriju i ažurirati ga, što je serviser i učinio. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da nije bilo mjesta za primjenu odredaba člana 18. stav 1. Zakona o zaštiti potrošača, niti je bilo mjesta za apelantov zahtjev da mu se, umjesto predmetnog telefona, koji je reklamirao, preda novi aparat. Nadalje je istakao da apelant ne želi i da (do dana presuđenja) nije preuzeo predmetni telefon od tužioca, koji je predmet aneksa ugovora, a što ne utječe na njegove preuzete obaveze prema tom ugovoru, pa ga je Osnovni sud obavezao da tužiocu isplati iznose navedene u izreci konkretne presude na osnovu odredbe člana 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Također je istakao da je tužiocu dosudio zakonsku zateznu kamatu od dana dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa do konačne isplate, a na osnovu odredbe člana 277. ZOO.

13. Presudom Apelacionog suda Brčko distrikta broj 96 0 Mal 083350 18 Gž od 21. januara 2019. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

14. U obrazloženju presude Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, pravilno ocjenjujući dokaze provedene u postupku kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, utvrdio da je tužilac dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva postavljenog apelantu. Nadalje je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud prilikom donošenja pobijane presude pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno da nije pravilno primijenio odredbe čl. 18. stav 1, 54, 60. i 120. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno član 124. ZOO. Naime, uvjet za primjenu odredbe člana 18. Zakona o zaštiti potrošača jeste da proizvod (mobilni telefon) ima nedostatak, što nije slučaj sa predmetnim telefonom, jer je u toku prvostepenog postupka nesumnjivo utvrđeno da je predmetnom telefonu trebalo samo napuniti bateriju i programski ga ažurirati (što je ovlašteni serviser i učinio). Zatim je ukazao da se odredbe člana 54. (koja propisuje dužnost upoznavanja potrošača u pismenoj formi sa svim odredbama ugovora o kreditu) i člana 60. Zakona o zaštiti potrošača (koja propisuje pravo potrošača da raskine ugovor pod uvjetom da pismeno obavijesti kreditora u roku od 15 dana od dana zaključenja ugovora) mogu primijeniti jedino u slučaju kada kreditor dodjeljuje ili obećava da će dodijeliti potrošaču kredit u formi odgođenog plaćanja, zajma ili slične finansijske pogodnosti (član 52. Zakona o zaštiti potrošača), te da se navedene odredbe ne mogu primijeniti na konkretni slučaj, jer je predmet aneksa ugovora između parničnih stranaka roba - mobilni telefon, a ne određeni novčani iznos. Također je ukazao da je na konkretni spor neprimjenjiva i odredba člana 120. Zakona o zaštiti potrošača, jer parnične stranke ne predstavljaju subjekte koji su odgovorni za zaštitu potrošača u Bosni i Hercegovini na način kako je to propisano odredbom člana 98. Zakona o zaštiti potrošača.

15. Pored navedenog, Apelacioni sud je naglasio da u prvostepenoj presudi nije pogrešno primijenjena ni odredba člana 124. ZOO, jer je tom odredbom povjeriocu (tužiocu) dato pravo izbora na raskid ugovora ili ispunjenje obaveze kod dvostrano obavezujućih ugovora u slučaju kada druga strana – dužnik (apelant) ne ispuni svoju obavezu, što znači da samo povjerilac (tužilac) može zahtijevati raskid ili izvršenje ugovora i da ta prava ne pripadaju ugovornoj strani koja nije ispunila svoju obavezu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant ističe da mu je povrijeđeno i „potrošačko“ pravo iz člana 3. Zakona o zaštiti potrošača.

17. Apelant je istakao da je prezentirao sudovima „pogreške u postupku ostvarivanja ljudskih i potrošačkih prava“, i to da u aneksu ugovora ne stoji odredba da potrošač ima pravo na raskid ugovora o kupovini mobilnog telefona, što nije u skladu sa odredbom člana 54. stav 2. tačka 4. Zakona o zaštiti potrošača. Zatim je istakao da sudovi nisu ocijenili činjenice da apelant nikad nije preuzeo predmetni telefon i da „trgovac“ nikad nije pozvao apelanta da preuzme kupljeni telefon, a apelant je pismenim putem tražio od „trgovca“ da raskinu ugovor. Naime, „sudovi su znali da je apelant imao pravo na raskid ugovora i po važećem ZOO koji je u primjeni u BiH“. Dakle, apelant smatra da nije imao fer i pošteno suđenje u postupku pred sudovima u Brčko distriktu BiH.

18. U vezi sa dužinom trajanja predmetnog postupka, apelant je istakao da je sud nepotrebno odugovlačio postupak od 2014. godine i da mu je time stvorio obavezu da plaća kamate iako nikad nije preuzeo u vlasništvo predmetni telefon, dakle, da je tužiocu omogućio da stekne neosnovanu novčanu korist na štetu prava potrošača. Stoga, apelant smatra da je nesporno da je sud propustio da riješi spor u razumnom roku, čime je apelanta doveo u tešku finansijsku situaciju, zbog čega apelant traži obeštećenje od 10.000,00 KM i predlaže da Ustavni sud obaveže Bosnu i Hercegovinu da mu naknadi štetu.

b)Odgovor na apelaciju

19. Apelacioni sud je istakao da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je već iznio u prvostepenom i žalbenom postupku na koje je već odgovoreno u prvostepenom i žalbenom postupku.

20. Osnovni sud je istakao da je sve apelacione navode u vezi sa predmetnim telefonom koji je apelant prvobitno preuzeo, a potom „odbio da preuzme isti (nakon njegovog restartovanja, a ne kvara, kako on to tvrdi)“, ocijenio i o tome dao razloge u presudi. U vezi s tim je ukazao da je ocijenio i činjenicu da je pravosnažnom presudom u ranijem postupku odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio, između ostalog, da se raskine aneks ugovora, pa je navedeni ugovor ostao na snazi, a time i obaveze ugovornih strana. Također je ukazao da se ovlašteni servis izjasnio da je predmetni telefon koji je apelant vratio tvrdeći da je neispravan u potpunosti ispravan i da je apelant pozvan da ga preuzme, što on nije učinio, jer je tražio novi aparat. U vezi sa dužinom trajanja postupka, Osnovni sud je ukazao da je u konkretnoj pravnoj stvari tužba podnesena 4. novembra 2014. godine, ali da je postupak prekinut do pravosnažnog okončanja ranijeg postupka u kojem je presuda donesena 31. maja 2016. godine, a koja je postala pravosnažna 12. decembra 2016.godine, tako da je suđenje provedeno u razumnom roku.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini ("Službeni glasnik BiH" br. 25/06 i 88/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Osnovna prava potrošača su:

a) pravo pristupa osnovnim robama i uslugama;

b) pravo na obrazovanje o pitanjima potrošača,

c) pravo na sigurnost i zaštitu života i zdravlja;

d) pravo na informiranost;

e) pravo na izbor;

f) pravo da bude saslušan i zastupan;

g) pravo na naknadu štete i kompenzaciju;

h) pravo na život i rad u zdravoj i održivoj okolini.

Član 18. stav 1. tačka a.

(1) U slučaju nedostatka na proizvodu, trgovac je, na zahtjev i po izboru potrošača, dužan:

a) zamijeniti proizvod s nedostatkom drugim istovjetnim novim ispravnim proizvodom;

Član 54. st. 1. i 2. tačka a)4.

(1) Potrošač mora prije zaključenja ugovora o kreditu biti upoznat u pisanoj formi sa svim ugovornim odredbama.

(2) Informacija iz stava (1) ovog člana treba sadržavati:

a) generalno za sve ugovore o kreditu:

4) uvjete za raskid ugovora uključujući i one kada potrošač kasni s plaćanjem;

22. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.

U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.

Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262. st. 1. i 2.

(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.

(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpeo.

III - ZATEZNA KAMATA

Kad se duguje Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i posle dužnikove docnje.

23. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH («Službeni glasnik Brčko distrikta BiH» br. 8/09, 52/10 i 27/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 Mal 083350 18 Gž od 21. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 18. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 18. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

31. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji je vođen radi isplate duga, pa Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.

U odnosu na osporene odluke

32. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu odlukama Osnovnog i Apelacionog suda donesenim u osporenom parničnom postupku. U tom pravcu Ustavni sud zapaža da apelant, u suštini, smatra da su navedeni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise.

33. Prije svega, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u obrazloženju svoje odluke naveo koji su dokazi provedeni u toku prvostepenog postupka, te šta proizlazi iz tih dokaza, odnosno iz kojih dokaza proizlaze zaključci tog suda o neosnovanosti apelantovih navoda i osnovnosti tužbenog zahtjeva tužioca. Naime, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud jasno naveo iz kojih dokaza proizlazi da su apelant i tužilac zaključili aneks ugovora (što nije ni sporno), da je taj ugovor na snazi (u ranijem postupku je odbijen apelantov tužbeni zahtjev da se raskine aneks ugovora), da predmetni telefon nije imao nedostatke (trebalo je samo napuniti bateriju i ažurirati ga, što je ovlašteni serviser i učinio), kao i da apelant telefon nije htio da preuzme (nego je insistirao da mu se da novi telefon). Imajući u vidu navedene činjenice, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud zaključio da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 18. stav 1. tačka a. Zakona o zaštiti potrošača, pa je, nakon što je i utvrdio koliko apelant duguje tužiocu (a na osnovu računa iz 2014. godine i analitičke kartice na apelantovo ime), obavezao apelanta da isplati tužiocu utuženi iznos, pozivajući se na odrede člana 262. ZOO. Takve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i Apelacioni sud, ocijenivši da je Osnovni sud donio pravilnu i na zakonu zasnovanu odluku. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da član 262. ZOO propisuje, između ostalog, da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da zahtijeva od dužnika ispunjenje obaveze, a da član 18. stav 1. tačka a. Zakona o potrošačima propisuje da je trgovac, u slučaju nedostatka na proizvodu, a na zahtjev potrošača, dužan zamijeniti proizvod s nedostatkom drugim istovjetnim novim ispravnim proizvodom. Dovodeći u vezu navedene odredbe sa obrazloženjem koje su dali Osnovni i Apelacioni sud, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.

35. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao i u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je prilikom donošenja odluke o žalbi Apelacioni sud razmotrio, te u osporenoj presudi jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju (pogledaj tač. 14. i 15. ove odluke). Dakle, Osnovni i Apelacioni sud su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.

36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

37. U vezi sa apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

38. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom od 4. novembra 2014. godine, te da je okončan presudom Apelacionog suda od 21. januara 2019. godine, odnosno da je trajao četiri godine i oko dva mjeseca, Međutim, Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku doneseno rješenje o prekidu postupka. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da se za vrijeme prekida postupka ne mogu preduzimati nikakve procesne radnje, pa se u konkretnom slučaju ne može računati vrijeme kada je predmetni parnični postupak bio prekinut, odnosno od 5. marta 2015. godine, kada je doneseno rješenje o prekidu postupka do 12. decembra 2016. godine kada je pravosnažno okončan raniji postupak. Dakle, u konkretnom slučaju relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja predmetnog postupka jesu dvije godine i oko pet mjeseci. Analiza razumnosti trajanja postupka

39. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku koji je pokrenut radi isplate duga. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenijem predmetu.

40. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Osnovnim sudom trajao jednu godinu i oko devet mjeseci (ne računajući period kada je predmetni parnični postupak bio prekinut), a da je Apelacioni sud, postupajući po žalbi, donio presudu nakon nešto duže od sedam mjeseci (od dana donošenja prvostepene presude). Imajući u vidu da Ustavni sud ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, da su u postupku u okviru analiziranog perioda (dvije godina i oko pet mjeseci) redovni sudovi donijeli dvije meritorne odluke, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta nema elemenata koji ukazuju da je u predmetnom postupku povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

41. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

42. Apelant se u apelaciji pozvao i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantova argumentacija u pravcu povrede ovog prava zasniva na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, odnosno na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa. S obzirom na to Ustavni sud smatra da apelant povredu prava na imovinu, u suštini, dovodi u kontekst navoda o povredi prava na pravično suđenje, zbog čega Ustavni sud pri zaključku u vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje pozivanje na povredu prava na imovinu, također, smatra neosnovanim.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje zašto se u konkretnom slučaju ne može primijeniti član 18. stav 1. tačka a. Zakona o zaštiti potrošača, odnosno zašto je osnovan tužbeni zahtjev tužioca, pozivajući se na odredbe člana 262. ZOO. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je dužina postupka u okviru analiziranog perioda od dvije godina i pet mjeseci, u kom su donesene dvije meritorne odluke redovnih sudova, prešla granice „razumnog roka“.

44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević