Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3193/20 (Javno komunalno poduzeće d.o.o. Tomislavgrad)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Javna vlast
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3193/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3193/20, rješavajući apelaciju Javnog komunalnog poduzeća d.o.o. Tomislavgrad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Javnog komunalnog poduzeća d.o.o. Tomislavgrad podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Mal 041006 18 Gžod 19.

augusta 2019.godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Mal 041006 17 Kom od 23. februara 2018.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Javno komunalno poduzeće d.o.o. Tomislavgrad (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 24. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 Mal 041006 19 Rev od 14. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Mal 041006 18 Gž od 19. augusta 2019.godine i Presude Općinskog suda u Livnu broj 68 0 Mal 041006 17 Kom od 23. februara 2018.godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3699/19 od 27. novembra 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 19. augusta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Livnu od 23. februara 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezani su tuženi (F.N., S.N. i E.N.) da apelantu na ime duga isplate iznos od 1.925,57 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da apelantu naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 658,15 KM, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev.

4. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je odluku o troškovima parničnog postupka zasnovao na čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku, te da je visina naknada za pojedine radnje odredio u skladu sa advokatskom tarifom i Zakonom o sudskim taksama NHK. Prvostepeni sud je naveo da apelantu nije dosudio troškove koji se odnose na izvršni postupak, a to su troškovi sastava prijedloga za izvršenje 240,00 KM, dopune prijedloga za izvršenje 120,00 KM i sastava pet obrazloženih podnesaka 600,00 KM, jer su apelantu ti troškovi već određeni u izvršnom postupku, a ako nisu može ih zahtijevati u izvršnom, a ne u parničnom postupku. Prvostepeni sud je naveo da apelantu nije dosudio troškove sastava tužbe u iznosu od 240,00 KM, s obzirom da takve troškove nije imao, jer podnesak koji je u spisu naveden kao tužba nije tužba u procesnom smislu nego podnesak kojim se preinačava tužbeni zahtjev. Prvostepeni sud je naveo da je apelantu dosudio samo one troškove koji su bili nužni za vođenje parničnog postupka, a to su zastupanje na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi u iznosu od po 240,00 KM, odsustvo iz kancelarije (pet sati) 600,00 KM, PDV u iznosu od 183,60 KM, troškovi korištenja automobila na relaciji Ljubuški-Livno-Ljubuški u iznosu od 152.88 KM, te taksa na presudu u iznosu od 100,00 KM. Prvostepeni sud je naveo da se taksa na tužbu ne plaća, jer se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Prvostepeni sud je naveo da je apelant potraživao troškove postupka u iznosu od 2.846,46 KM, dok su mu dosuđeni troškovi u iznosu od 1.510.48 KM, pa kako je apelant imao uspjeh u sporu samo 43,40 %, apelantu je dosudio troškove u skladu sa uspjehom u parnici u iznosu 658,15 KM.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov navod da nije znao da će tuženi istaknuti prigovor zastare i da je u cijelosti uspio u sporu, jer je zastara potraživanja zakonski način prestanka obaveza, na koju su se pozvali tuženi. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud dosudio troškove postupka prema odredbama čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku, zbog čega apelant neosnovano traži troškove postupka u iznosu od 2.846,46 KM. Osnovnom navedenog, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da „sud ne priznaje troškove koje je apelant imao za sastavljane prijedloga za izvršenje, dopune prijedloga za izvršenje, sastavljanje obrazloženih podnesaka i tužbe (podnesak kojim se preinačava zahtjev) upućujući apelanta da iste ostvari u izvršnom postupku čime narušava načelo ekonomičnosti postupka“. Također, apelant navodi da je „primjena pravila o uspjehu stranaka u sporu dala nepravedne rezultate, jer je cilj postupka bilo plaćanje postojećeg duga u iznosu od 4.435,23 KM, te smatra da je to što su tuženi oslobođeni plaćanja dijela duga koji je zastario i više nego dobar ishod za tužene“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, pozivajući se na relevantne odredbe, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudo relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3193/20 (Javno komunalno poduzeće d.o.o… | Sudska praksa | Aktio