Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2898/20 (B.M.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2898/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-2898/20, rješavajući apelaciju B. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio B. M.

protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 091541 20 Gž od 25. maja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 091541 18 Kom od 16. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. B. M. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, podnio je 5. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 Mal 091541 20 Gž od 25. maja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 Mal 091541 18 Kom od 16. maja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužitelju A.D. „Komunalac“ Bijeljina isplati dug na ime izvršenih komunalnih usluga odvoza komunalnog otpada za navedeni period u navedenom novčanom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom na navedeni iznos duga počev od 13. novembra 2017. godine kao dana podnošenja prijedloga za izvršenje do dana konačne isplate, te zakonsku zateznu kamatu na navedeni iznos duga počev od 31. augusta 2018. godine do dana konačne isplate, kao i da nadoknadi tužitelju troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno navodima apelanta, na temelju izvedenih dokaza, pravilno utvrdio da je apelant kao korisnik komunalne usluge odvoza smeća iz njegovog porodičnog domaćinstva obveznik plaćanja iste tužitelju kao davaocu usluga, za što nije od značaja i da li je i za svaku pojedinačnu uslugu primio i račun tužitelja, pri čemu činjenica nedostavljanja računa u toku postupka nije dokazana. Okružni sud je naveo da je status korisnika usluga apelant stekao primanjem odnosno korištenjem tužiteljevih usluga odvoza smeća, dakle postignutom saglasnošću volja u pogledu vršenja sporne usluge, u smislu člana 26. Zakona o obligacionim odnosima, za koje mu je tužitelj ispostavljao račune za svaki mjesec pojedinačno. Okružni sud je naveo da je stoga navedenim radnjama između parničnih stranaka došlo do usmene saglasnosti volja bez zaključenja ugovora u pismenoj formi. Okružni sud je ukazao da apelant je kao korisnik komunalnih usluga, a na osnovu člana 16. stav 1. Zakona o komunalnim djelatnostima, bio u obavezi zaključenja pismenog ugovora sa tužiteljem. Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da ga nezaključenje ugovora sa tužiteljem oslobađa obaveze plaćanja jer, u protivnom, ne bi imao interes da isti zaključi. Okružni sud je naveo da je apelant, kao korisnik pružene usluge tužitelja, obavezan isplatiti cijenu iste za sporni period u skladu sa ispostavljenim računima tužitelja, na osnovu kojih je i preciziran tužbeni zahtjev, a u smislu člana 16. stav 2. istog zakona prema kome korisnik plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu na osnovu računa koji ispostavlja davalac komunalne usluge i koji ima snagu vjerodostojne isprave.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant u opširnoj apelaciji navodi da drugostepeni sud nije uopšte cijenio ili nije pravilno činjenice i dokaze koji su od odlučujućeg značaja za rješavanje u ovoj pravnoj stvari, što je dovelo do odluka kojima se vrijeđaju prava apelanta. Također, apelant ističe da su prvostepeni i drugostepeni sud nezakonito i nepravilno vodili parnični postupak po tužbi protiv apelanta koji je „procesno nesposobannije sposoban da razumije sudski postupak, da ga prati te da brani svoja prava i štiti svoje interese u toku postupka jer boluje od demencije u Alzheimerovoj bolesti“, te je došlo do grube povrede „odredaba Zakona o parničnom postupku koje se odnose na stranačku sposobnost“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Nadalje, u odnosu na navode apelanta koji se tiču „njegove procesne sposobnosti, te da je došlo do grube povrede odredaba Zakona o parničnom postupku koje se odnose na stranačku sposobnost“, Ustavni sud zapaža da je apelanta u toku predmetnog postupka pred redovnim sudovima zastupala njegova supruga M.D. kao punomoćnik, tako da ovi navodi apelanta ne dovode u pitanje pravičnost postupka. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2898/20 (B.M.) | Sudska praksa | Aktio