Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3126/20 (M.O.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3126/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-3126/20, rješavajući apelaciju M. O., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. O. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 039953 17 Rev od 8. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 039953 17 Gž od 29. augusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 039953 15 P od 13. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M. O. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, kojeg zastupa Arif Mularifović advokat iz Tešnja, podnio je 19. augusta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 039953 17 Rev od 8. maja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 039953 17 Gž od 29. augusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 039953 15 P od 13. marta 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je tuženi (D.D. za osiguranje ,,Camelija“ Bihać) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete (po raznim vidovima) isplati novčane iznose, bliže navedene u izreci prvostepene presude, sa zakonskim zateznim kamatama. Osim toga, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da apelantu na ime naknade materijalne štete zbog izmakle koristi za period liječenja od 21. augusta 2013. do 3. februara 2015.godine isplati novčani iznos bliže naveden u izreci prvostepene presude, te da mu na ime naknade buduće materijalne štete zbog djelimične nesposobnosti za rad isplati kapitalizovanu rentu u iznosu bliže navedenom u izreci prvostepene presude, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je R.H., kao osiguranik tuženog, presudom Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 K 037920 14 Kps od 26. novembra 2014. godine oglašen krivim za krivično djelo protiv sigurnosti javnog prometa, odnosno za prouzrokovanje saobraćajne nesreće u kojoj je apelant zadobio teške tjelesne ozljede. Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je apelant završio osnovnu školu, da je bez priznatih kvalifikacija, te da je obavljao poslove građevinskog radnika „na crno" i od tih prihoda izdržavao sebe i članove porodice. Vrhovni sud je naveo da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke utvrđen stepen umanjenja životne aktivnosti apelanta, intenzitet i trajanje fizičkih bolova i straha, stepen naruženosti koje je pretrpio kao posljedicu povređivanja, te da je radna sposobnost apelanta za obavljanje poslova nekvalificiranog građevinskog radnika umanjena za 50%.Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao broj dana u godini tokom kojih je radio kao građevinski radnik niti iznos dnevnica koje je po tom osnovu ostvarivao, te naglasio da je apelant ove okolnosti mogao dokazati vještačenjem, na osnovu prosječnih primanja građevinskih radnika u utuženom periodu. S obzirom da apelant nije ni pokušao dokazati ove činjenice, Vrhovni sud je naveo da nije bilo mjesta primjeni člana 127. Zakona o parničnom postupku, niti je postojala obaveza suda da sam, bez bilo kakvih objektivnih kriterija, određuje visinu štete. Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao razliku između zarade koju je ostvarivao prije saobraćajne nesreće i zarade za vrijeme liječenja, odnosno nakon okončanog liječenja, te sud nije mogao utvrditi iznos štete koju je apelant pretrpio (čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku). Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilnom primjenom člana 195. st. 1. i 2. Zakona o obligacionim odnosima odbili apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete po osnovu izgubljene zarade i zbog djelimične nesposobnosti za rad, zbog čega je odbio apelantovu reviziju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici od 29. augusta 2017. godine Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni zakonskih odredaba. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3126/20 (M.O.) | Sudska praksa | Aktio