Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1051/19 (M.P.,S.P. i D.P.)
Odluka donesena 07. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Državno vlasništvo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Upravni postupak
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1051/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
07. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 7. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-1051/19, rješavajući apelaciju M.P. i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.P., S.P. i D.P.
podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 008458 15 Uvp od 15. augusta 2019. godine, zbog toga što je preuranjena.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.P., S.P. i D.P.
podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 055358 18 Rev od 19. februara 2019. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 055358 15 Gž od 10.
oktobra 2017. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 055358 14 P od 25. juna 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.P. iz Banjaluke, S.P. iz Bihaća i D.P. iz Bihaća (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 8. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 055358 18 Rev od 19. februara 2019. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 055358 15 Gž od 10. oktobra 2017. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 055358 14 P od 25. juna 2015. godine.
2. Apelanti su 4. novembra 2019. godine dostavili presudu Vrhovnog suda broj 01 0 U 008458 15 Uvp od 15. augusta 2019. godine, sa prijedlogom da se prihvati kao sastavni dio apelacije.
Parnični postupak
3. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 055358 14 P od 25. juna 2015. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata koji su tražili da se utvrdi da je I.P. (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) vlasnik sa 1/1 dijela nekretnina navedenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), pa su Grad Bihać, „Žitoprerada“ d.d. u stečaju Bihać i „Agrokrajina“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženai trećetužena ili tuženi) dužni trpjeti i priznati da se na osnovu presude izvrše promjene u zemljišno-knjižnoj evidenciji na taj način što će se uspostaviti stanje na predmetnim nekretninama kakvo je bilo prije uknjižbe prava vlasništva i posjeda u korist drugotužene i trećetužene, te da se obavežu tuženi nadoknaditi apelantima troškove postupka. Presudom su dalje obavezani apelanti da solidarno drugotuženoj nadoknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev drugotužene za naknadu troškova postupka.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz nalaza vještaka proizilazi da je za k.o. Hrgar zemljišna knjiga stavljena van snage i da je na snazi stari katastarski operat koji služi samo za redovito održavanje premjera i katastra, te da je u međuvremenu izvršeno izlaganja za predmetne nekretnine koje nikada nije stupilo na snagu. Cijeneći nalaz vještaka kao cjelinu, te tužbeni zahtjev apelanata, Općinski sud je ocijenio da tužbeni zahtjev iz tužbe nije usklađen sa nalazom vještaka sačinjenim nakon izlaska na lice mjesta kako u pogledu tačne oznake parcela tako niti katastarskih općina, zbog čega je i to samo po sebi dovoljno za neosnovanost samog tužbenog zahtjeva. Općinski sud je dalje naveo da iz provedenog geodetskog vještačenja i svih priloga uz taj nalaz kao i pročitanog zemljišnoknjižnog izvatka na ime prednika apelanata nesporno proizilazi da su predmetne nekretnine ranije, kao i danas, upisane kao vlasništvo prednika apelanata sa 1/1 dijela. Dalje je istaknuo da iz rješenja Skupštine opštine Bihać sa XII sjednice održane 1966. godine (u daljnjem tekstu: predmetno rješenje) proizilazi da je, na osnovu člana 28. Zakona o poljoprivrednom zemljišnom fondu društvenog vlasništva i dodjeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama (u daljnjem tekstu: Zakon o poljoprivrednom fondu) i člana 17. Zakona o izmjenama i dopunama istog zakona, preduzeću „Žitoprerada“- poljopogon Bihać dodijeljeno na korištenje poljoprivredno zemljište u društvenoj svojini bez naknade, između ostalih i predmetne nekretnine, ranije vlasništvo prednika apelanata. Cijeneći zakonske odredbe na osnovu kojih je predmetno rješenje doneseno, Općinski sud je zaključio da se radi o sticanju prava vlasništava na osnovu odluke nadležnog organa - originarnom sticanju prava vlasništva gdje za prenos prava nije bilo potrebno izvršiti upis u zemljišne knjige tj. izvršiti uknjižbu predmetnog rješenja već je za navedeno bilo dovoljno donijeti predmetno rješenje na osnovu zakona kako je očigledno i učinjeno (kao i kod konfiskacije imovine i sl.).
5. Općinski sud je naveo da se apelanti bez osnova pozivaju na nezakonitost predmetnog rješenja koje je donijeto po tada važećim propisima iz 1953. i 1965. godine, a koji propis niti novim Zakonom o stvarnim pravima prema odredbi člana 365. nije stavljen van snage. Istaknuo je da činjenica da ranijem vlasniku nakon donošenja predmetnog rješenja nije isplaćena nikakva naknada nije od značaja za zakonitost predmetnog rješenja niti ga može promijeniti jer se u konkretnom slučaju i nije radilo o eksproprijaciji niti izuzimanju nekretnina uz naknadu, već upravo suprotno izuzimanju dijela nekretnina bez naknade od dotadašnjih vlasnika koji su prelazili određeni maksimum poljoprivrednog zemljišta koje su mogli imati (10 h). Općinski sud je naveo da je iz rješenja prvotužene od 3. januara 1999. godine za k.o. Hrgar vidljivo da su predmetne nekretnine od prednika apelanata prenesene u korist ,,Žitoprerade“ preduzeća za preradu žitarica Bihać. Dalje je naveo da iz rješenja prvotužene od 29. februara 2000. godine proizilazi da se predmetne nekretnine vode kao posjed trećetužene, koja je i nosilac prava korištenja predmetnih nekretnina sa dijelom od 1/1. Također je istaknuo da iz Odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 704-1488-1/1 od 2. maja 2000. godine proizilazi da je navedenom Odlukom potvrđeno da je prednik apelanata 1. aprila 1992. godine bio savjestan posjednik predmetnih nekretnina. S tim u vezi, ocijenio je da Odluka CRPC nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari jer apelanti tužbom traže utvrđenje da je njihov prednik „vlasnik nekretnina“ što je stvarno pravo i najširi skup ovlaštenja u odnosu na stvari, dok iz Odluke CRPC proizilazi da je prednik apelanata bio „savjestan posjednik“, što je samo faktička vlast na stvari. Općinski sud je naveo da iz svih izvedenih dokaza, iskaza apelanata i svjedoka i pročitanih izjava, proizilazi da je prednik apelanata i nakon donošenja predmetnog rješenja nastavio uživati predmetne nekretnine tj. da su ostale u njegovu posjedu. Međutim, nakon donošenja predmetnog rješenja, po mišljenju Općinskog suda, on više nije bio njihov vlasnik bez obzira na činjenicu što niti jedan od tuženih nesporno nije ušao u posjed predmetnih nekretnina. Pri tome je ukazao da je odlučna činjenica i dokaz za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari predmetno rješenje, čijim donošenjem prednik apelanata više nije vlasnik predmetnih nekretnina pa nije od odlučnog značaja da li je i ako jeste kako ranije općina raspolagala odnosno prenosila pravo korištenja na predmetnim nekretninama.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 055358 15 Gž od 10. oktobra 2017. godine, odbijena je žalba apelanata i potvrđena presuda Općinskog suda, te je odbijen zahtjev apelanata za nadoknadu troškova za sastav žalbe.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 P 055358 18 Rev od 19. februara 2019. godine, odbijena je revizija apelanta podnesena protiv presude Kantonalnog suda.
8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelanti u konkretnom slučaju uopće ne navode na koji način je njihov prednik stekao pravo vlasništva, već se pozivaju na prepis posjedovnog lista od 11. novembra 1998. godine, te kopiju zemljišno knjižnog izvatka od 24. marta 1981. godine i Odluku CRPC-a od 2. maja 2000. godine. Dalje je naveo da je nesporna činjenica da su predmetne nekretnine date na korištenje predniku drugotuženog još 1960. godine, kao i da je zemljišna knjiga stavljena van snage, a podaci katastra iz 1981. godine nisu stupili na snagu. Stoga je zaključio da je ključno ispitivanje propisa koji su bili na snazi u vrijeme kada su predmetne nekretnine date na korištenje društvenom preduzeću, kako bi se utvrdio osnov za prelaz prava korištenja. S tim u vezi, citirao je odredbe čl. 15. i
22. Zakona o poljoprivrednom zemljišnom, te ukazao da je u konkretnom slučaju nesporno utvrđeno da su predmetne nekretnine 1960. godine dodijeljeno na korištenje poljoprivrednoj organizaciji, iz čega proizilazi da je prethodno izvršeno izdvajanje „viška“ imovine, vjerovatno od prednika apelanata (to u postupku nije ni utvrđeno) i pretvoreno po sili zakona u opštenarodnu imovinu, koja je kasnije pretvorena u društvenu, a zatim i u državnu. Vrhovni sud je istaknuo da su apelanti u upravnom postupku pokušali da ostvare povrat predmetnih nekretnina ali im je zahtjevom pravomoćnom odlukom odbijen. Stoga, po mišljenju Vrhovnog suda, iz svega navedenog, proizilazi da su predmetne nekretnine državno vlasništvo. S tim u vezi, istaknuo je da iako upis u zemljišnoj knjizi nije izvršen, jer zemljišne knjige na tom području nije bilo, sam upis nije ni uslov za ostvarenje zaštite prava kada zakon odredi prelazak imovine u opštenarodnu, odnosno društvenu ili državnu, budući da upis u zemljišnu knjigu u takvim slučajevima ima samo deklaratoran, a ne konstitutivan karakter. Stoga je ocijenio da apelanti nisu dokazali osnov za utvrđenje vlasništva njihovog prednika po članu 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, jer nije dokazano da su stekli vlasništvo po zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem.
9. Vrhovni sud je naveo da pozivanje apelanata na upis izvršen u posjedovnom listu iz 1998. godine (koji je u međuvremenu promijenjen) ne predstavlja sam po sebi dokaz, naročito kada se ima u vidu utvrđenje da novi katastarski operat izrađen na bazi aerofotogeometrijskih snimanja iz 1981. godine nije stupio na snagu, jer je u međuvremenu izvršeno izlaganje ali nikada nije stupilo na snagu. Dalje je naveo da posjed nekretnina kao osnova utvrđenja vlasništva može biti relevantan samo ako je tužbeni zahtjev postavljen na sticanja vlasništva dosjelošću, što u konkretnom slučaju apelanti nisu ni tražili. S druge strane, po mišljenju Vrhovnog suda, pozivanje na činjenicu da je CRPC svojom Odlukom utvrdila savjesnost posjeda prednika apelanata, te vraćanje predmetnih nekretnina u posjed, ne predstavlja zakonski osnov za utvrđenje vlasništva prema naprijed navedenoj normi, već samo osnov za implementaciju Aneksa VII Opšteg Okvirnog sporazuma za mir u BiH tzv. Dejtonskog mirovnog sporazuma. Ocijenio je da pozivanje apelanata na činjenicu iz Odluke CRPC-a koje se odnose na posjed predmetnih nekretnina 1. aprila 1992. godine, u osnovi ne mijenja utvrđena činjenica da je taj posjed bio na zemljištu društvenog vlasništva, pa ne predstavlja osnov za izmjenu statusa društvenog (kasnije državnog) vlasništva u vlasništvo fizičkog lica koje je eventualno i bilo u posjedu. Po mišljenju Vrhovnog suda, ostali navodi revizije kojim se ukazuje na upravni postupak dodjele zemljišta na korištenje drugotuženom i trećetuženom nisu relevantni za predmetnu parnicu.
Upravni postupak
10. Apelanti su 18. jula 2013. godine podnijeli zahtjev radi utvrđivanja prestanka državnog vlasništva i uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa na osnovu člana 96. Zakona o građevinskom zemljištu, odnosno za vraćanje u posjed nezakonito izvršenih promjena posjeda u katastarskim knjigama.
11. Služba za prostorno uređenje, imovinsko-pravne i geodetske poslove Općine Bihać je donijela zaključak broj 05/1-23-4-3980/13 od 28. augusta 2013. godine, kojim je odbacila zahtjev apelanata iz razloga što prema važećim odredbama nema uslova za pokretanje upravnog postupka. Apelanti su podnijeli žalbu, koja je odbijena rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 05-31-3-1517/13 od 28. oktobra 2013. godine, te je u upravnom sporu, presudom Kantonalnog suda broj 01 0 U 008458 14 U od 12. februara 2015. godine odbijena tužba apelanata.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 008458 15 Uvp od 15. augusta 2019. godine, uvažen je zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje, preinačena presuda Kantonalnog suda broj 01 0 U 008458 14 U od 12. februara 2015. godine i riješeno tako što je tužba uvažena, poništena oba nižestepena rješenja i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
Apelacioni navodi
13. Apelanti navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da osporene odluke počivaju na nezakonitim radnjama i pravnim aktima koji su suprotni Odluci CRPC-a. Također ističu da je postupanje tuženih suprotno člana 365. Zakona o stvarnim pravima, kojim je propisano da poljoprivredno i svako drugo zemljište ne mogu biti predmet raspolaganja ako su u društvenom-državnom vlasništvu pribavljenom na osnovu Zakona o poljoprivrednom zemljištu. Ističu da nisu primili akte nadležne općinske službe od 3. januara 1999. godine i 29. februara 2000. godine (kojima je izvršena dodjela predmetnih nekretnina drugotuženom, odnosno trećetuženom), te 7. aprila 2014. godine. Apelanti tvrde da se njihov prednik 1981. godine vodio u gruntovnoj knjizi kao jedini i isključivi vlasnik, a 1998. godine kao posjednik i korisnik, te je na predmetnim nekretninama imao sagrađene objekte. Smatraju da je provedeni postupka utvrđenja prestanka državnog vlasništva nezakonit i ne odgovara stvarnom stanju. Također ukazuju na Odluku CRPC kojim je potvrđena savjesnost posjeda i vlasništva njihovog prednika. Posebno ističu da imaju dokaze o nastanku i kontinuitetu prava vlasništva na predmetnim nekretninama, da im nije data mogućnost da pod jednakim uslovima učestvuju kao stranka u postupku, te da se favorizuju besteretni pravni poslovi i raspolaganje predmetnim nekretninama na njihovu štetu.
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1), stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
l) apelacija je preuranjena, (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. U odnosu na upravni postupak
15. Prema odredbama člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su u upravnoj stvari po zahtjevu apelanata radi utvrđivanja prestanka državnog vlasništva i uspostavljanja ranijeg vlasničko-pravnog odnosa, osporenom presudom Vrhovnog suda uvažena žalba apelanta te su poništena nižestepena rješenja upravnih organa i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da je navedeni postupak u toku, odnosno još uvijek nije završen, pa je apelacija u tom dijelu preuranjena.
U odnosu na parnični postupak
17. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
18. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
19. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili osporene odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili razloge kojim su se vodili kada su zaključili da su predmetne nekretnine predmetnim rješenjem dodijeljene na korištenje poljoprivrednoj organizaciji i pretvorene po sili zakona u opštenarodnu imovinu, koja je kasnije pretvorena u društvenu, odnosno državnu imovinu, a apelanti nisu dokazali osnov za utvrđenje vlasništva njihovog prednika po članu 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi obrazložili i razloge kojima su se vodili kada su zaključili da nema uticaja na rješavanje predmetnog spora Odluka CRPC-a i dodjela predmetnih nekretnina na korištenje drugotuženoj i trećetuženoj, koji se u okolnostima konkretnog slučaja ne čine proizvoljnim. Nadalje, suprotno tvrdnjama apelanata, Ustavni sud uočava da je u postupku izveden veliki broj dokaza na prijedlog apelanata, te da su sudovi dali ocjenu izvedenih dokaza koja se ne čini proizvoljnom. Slijedom navedenog, vezano za apelacione navode da im nije data mogućnost da pod jednakim uslovima učestvuju kao stranka u postupku, Ustavni sud smatra da su u konkretnom predmetu apelanti imali priliku da se suprotstave svojim navodima i argumentima drugoj strani, te da ni u jednoj fazi postupka apelantima nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević