Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-332/19 (N. Č.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-332/19

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 332/19, rješavajući apelaciju Nizame Čičkušić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stav (2) tačka b), članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. listopada 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Nizame Čičkušić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.

(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 048307 14 Rsž od 11. srpnja 2018. godine.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom

74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Nizami Čičkušić u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa člankom 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neutemeljena apelacija Nizame Čičkušić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 048307 14 Rsž od 11. srpnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 048307 12 Rs od 10. ožujka 2014. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.

Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u odnosu na zabranu diskriminacije iz članka II/4.

Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te u odnosu na zabranu zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nizama Čičkušić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnijela je 22. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 048307 18 Rev od 20. studenog 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 048307 14 Rsž od 11. srpnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 048307 12 Rs od 10. ožujka 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je grupnom Odlukom o dopustivosti broj AP 2792/17 od 13. veljače 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio apelaciju broj AP 4380/18 koju je apelantica podnijela 1. kolovoza 2018. godine zbog nedonošenja odluke u razumnom roku protiv Presude Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 048307 14 Rsž od 11. srpnja 2018. godine zbog toga što se radilo o istom pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji nije proizlazilo da ima osnove za ponovno odlučivanje. U navodima apelacije broj AP 4380/18 apelantica je naznačila da je podnijela reviziju protiv presude Kantonalnog suda, a u predmetnoj apelaciji je naznačila da je njezina revizija odbačena, zbog čega je ponovo podnijela apelaciju, kojom obuhvaća i činjenične navode iznesene u apelaciji broj AP 4380/18.

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobraniteljstva Općine Živinice kao zakonskog zastupnika Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 22. svibnja 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 1. do 10. lipnja 2020. godine.

5. Općinski sud i tužena nisu dostavili odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelantica je 3. prosinca 2012. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa po osnovu manje obračunate i isplaćene plaće. Pismenim podneskom od 4. prosinca 2012. godine apelantica je precizirala tužbeni zahtjev.

8. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 048307 12 Rs od 10. ožujka 2014. godine odbijen je kao neutemeljen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tužena obveže da joj na ime manje obračunate i isplaćene plaće za razdoblje precizirano u presudi isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da se naloži tuženoj da u apelantičinu korist kod Federalnog zavoda za MIO Mostar izvrši uplatu određenog novčanog iznosa na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za MIO za razdoblje precizirano u presudi, te je apelantica obvezana tuženoj nadoknaditi troškove parničnog postupka.

9. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da tokom postupka nije bilo sporno da je apelantica bila uposlenik tužene kao namještenik i da je bila raspoređena na radno mjesto višeg referenta, dok je sporno bilo je li tužena bila dužna vršiti obračun i isplatu plaće apelantici prema zaključku Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine (u daljnjem tekstu: zaključak) u visini osnovice od 60% prosječne neto plaće u FBiH za prethodni kvartal.

10. Općinski sud je naveo da su odlukom Općinskog vijeća tužene od 27. ožujka 2009. godine utvrđeni platni razredi i koeficijenti na platne razrede državnih službenika i namještenika u organu uprave tužene, te da su člankom 3. odluke namještenici razvrstani u osam platnih razreda i da je za svaki platni razred utvrđen koeficijent u vrijednosti od 1,95 do 1,05. Radno mjesto višeg referenta je tom odlukom razvrstano u treći platni razred i utvrđen je koeficijent od 1,55. Prema odluci Općinskog vijeća o primjeni odluke o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata na platne razrede državnih službenika i namještenika organa uprave tužene i načinu obračuna plaće za veljaču 2009. godine od 30. ožujka 2009. godine, usklađeni su platni razredi i koeficijenti na platne razrede državnih službenika i namještenika kod tužene, te je u treći platni razred razvrstano radno mjesto višeg referenta, a odlukom je predviđeno da ona stupa na snagu danom objave u službenom glasniku tužene i da će se primjenjivati za obračune neisplaćene plaće za veljaču 2009. godine.

11. Općinski sud je, dalje, naveo da je Pravilnikom o plaćama i drugim osobnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene (u daljnjem tekstu: Pravilnik) u članku 2. bilo propisano da se vrijednost poslova i zadataka službenika utvrđuje množenjem osnovice za obračun plaće s koeficijentima koji su utvrđeni Pravilnikom i da to čini osnovnu plaću. Propisano je da je osnova za plaću iznos od 70% prosječne ostvarene plaće u Federaciji BiH u posljednjem mjesecu koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koji se plaća isplaćuje, pod uvjetom da priliv sredstava u proračunu bude planiran, a ukoliko priliv bude manji od planiranog, osnova za plaću će biti 70% od utvrđenog iznosa. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da je sindikalna organizacija tužene sporazumom od 19. prosinca 2002. godine dala suglasnost da se plaće službenicima i namještenicima isplaćuju prema članku 2. Pravilnika.

12. Nadalje, Općinski sud je naveo da je tijekom postupka vještakinja ekonomske struke A. J. provela vještačenje i ona je u pismenom nalazu i mišljenju sačinila više varijanti obračuna plaće za utuženo razdoblje, i to je prvu varijantu uradila prema rješenju o apelantičinom koeficijentu i zaključku (utvrđen manjak obračunate i isplaćene plaće), drugu varijantu prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora za teritorij FBiH iz 2005. godine (utvrđen višak obračunate i isplaćene plaće) i treću varijantu prema Pravilniku (utvrđen višak obračunate i isplaćene plaće).

13. U svezi s tim, Općinski sud je naveo šta je propisano odredbama čl. 40. st. 2. i 3., 41. st. 1, točka 3. i 42. st. 1. točka 2. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima), te je naveo da je tužena u skladu s odredbama članka 41. stavak 1. točka 3. Zakona o namještenicima utvrdila koeficijente za pojedine platne razrede svojih uposlenika, pa tako i za apelanticu, odlukom Općinskog vijeća od 25. ožujka 2009. godine. Nadalje, Općinski sud je naveo što je propisano odredbama članka 39. st. 1. i 2. Zakona o državnoj službi u Federaciji BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi), te je istaknuo da tijekom postupka nije bilo sporno da ova osnovica za obračun plaće, kako to propisuje spomenuti zakon, nije određena. Osim toga, Općinski sud je naveo i što je propisano odredbama članka 6. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o plaćama).

14. Imajući u vidu izneseno, Općinski sud je naveo da se prema mišljenju tog suda u toj pravnoj stvari ne može primijeniti zaključak kojim je osnovica za obračun plaće utvrđena u iznosu od 60% prosječne neto plaće u FBiH, a na kojem zaključku apelantica temelji svoje potraživanje. Naime, Općinski sud je naveo da zaključak ima karakter podzakonskog akta, a da pri tome nikada nije objavljen u službenim novinama, što bi bio uvjet za njegovu primjenu. Pored toga, radi se o podzakonskom aktu koji je donijela Vlada FBiH, pa se osnovica iz zaključka ne može primijeniti jer se ne radi o osnovici propisanoj odredbama Zakona o državnoj službi i Zakona o namještenicima, budući da takvu osnovicu nisu utvrdili sindikat, Vlada Federacije i Vlada Kantona. Shodno tome, Općinski sud je naveo da nije mogao prihvatiti ni prvu varijantu nalaza vještaka rađenog na bazi osnovice iz zaključka. Osim toga, Općinski sud je naveo da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužena apelantici u utuženom razdoblju prema odredbama Općeg kolektivnog ugovora i prema Pravilniku na ime plaće isplatila više novca, međutim, budući da apelantica u postupku nije dokazala, niti je tvrdila da joj je tužena u razdoblju nakon stupanja na snagu Zakona o plaćama na ime plaće manje isplatila u skladu sa tim zakonom, to je sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kao neutemeljen. Općinski sud je zaključio da apelantica ničim nije dokazala da joj je tužena, u skladu s odredbama čl. 5. i 6. spomenutog zakona, isplaćivala manje na ime plaće.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 048307 14 Rsž od 11. srpnja 2018. godine odbijena je apelantičina žalba od 18. ožujka 2014. godine i potvrđena prvostupanjska presuda.

16. U obrazloženju pobijane odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neutemeljen. Naime, Kantonalni sud je naveo da je neutemeljena apelantičina tvrdnja da joj se plaća u utuženom razdoblju trebala obračunati množenjem koeficijenata od 1,55 sa osnovicom iz zaključka jer ta osnovica nema karakter polazne osnovice za obračun plaća koju ima u vidu odredba članka 39. stavak 2. Zakona o državnoj službi, u svezi s odredbom članka 40. stavak 3. Zakona o namještenicima, a niti ima karakter polazne osnovice za obračun plaća koju ima u vidu odredba čl. 5., 59. i 60. Zakona o plaćama. U vezi s tim, Kantonalni sud je istaknuo što je propisano spomenutim odredbama, kao i odredbama članka 39. st. 1. i 3. Zakona o državnoj službi.

17. Imajući u vidu izneseno, Kantonalni sud je zaključio da apelantica ničim nije dokazala da je polazna osnovica za obračun plaće iz zaključka utvrđena na temelju dogovora sindikata, Vlade FBiH i vlada kantona, odnosno dogovora između načelnika tužene i sindikata tužene, kako to propisuju ranije citirane odredbe, a koja je obvezujuća i za tuženu u smislu članka 59. Zakona o plaćama. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da ta osnovica ne može predstavljati osnovicu za obračun plaće apelantici u utuženom razdoblju, a što je pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. U svezi s tim, Kantonalni sud je zaključio i da je neutemeljena apelantičina žalbena tvrdnja da se polazna osnovica iz zaključka treba primijeniti jer je povoljnija za nju, kao i žalbeni navodi da su poslodavci dužni primjenjivati svoje opće i pojedinačne akte sve dok oni ne budu usklađeni sa općim i granskim kolektivnim ugovorima.

18. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljene apelantičine tvrdnje da je prilikom obračuna plaće trebalo primijeniti Pravilnik. Naime, taj Pravilnik je donesen pozivom na odredbe članka 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), pa taj Pravilnik, donesen kao provedbeni akt zakona, dijeli pravnu sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen i za čiju primjenu je služio. Kantonalni sud je naveo da je Zakon o radnim odnosima prestao važiti 16. kolovoza 2005. godine kada je stupio na snagu Zakon o namještenicima, pa je tim danom i Pravilnik kao provedbeni i prateći podzakonski normativni akt tog zakona prestao važiti. Stoga, prema ocjeni Kantonalnog suda, iz navedenih razloga Pravilnik u utuženom razdoblju nije bio primjenjiv na potraživanje razlike plaća.

19. Kantonalni sud je također naveo da, budući da je neutemeljen apelantičin zahtjev za isplatu razlike plaća, to je neutemeljen i njezin zahtjev za isplatu doprinosa za MIO, koji predstavljaju akcesorno pravo koje ovisi o obračunatim i isplaćenim plaćama.

20. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 048307 18 Rev od 20. studenog 2018. godine odbačena je apelantičina revizija od 31. srpnja 2018. godine.

21. U obrazloženju pobijane presude Vrhovni sud je istaknuo što je propisano odredbama članka 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku, te je naveo da u konkretnom slučaju nije ostvaren imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije, a niti taj sud smatra da bi odlučivanje po predmetnoj reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, zbog čega je reviziju odbacio kao nedopuštenu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

23. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, povredi načela pravne sigurnosti, kao i predugom trajanju postupka. U svezi s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, apelantica ističe da stajalište Kantonalnog suda da je prestankom važenja zakona prestala i pravna snaga pratećeg podzakonskog akta nema uporište u odredbama Općeg kolektivnog ugovora i prijelaznim odredbama Zakona o namještenicima. Ističe da se Pravilnik tužene ima smatrati pravilnikom u smislu članka 3. stavak 3. Općeg kolektivnog ugovora i da se ima primijeniti u skladu sa načelom in favorem laboratoris. Posebno ističe da Pravilnik tužene nije u suprotnosti ni sa zakonima, ni sa OKU-om, što je izraženo u odlukama redovnih sudova o kojima je odlučivao Ustavni sud u predmetima br. AP 4408/15 i AP 3620/14 i dr. Apelantica smatra da je Kantonalni sud povrijedio načelo pravne sigurnosti jer je u ranijim postupcima s istom činjeničnom i pravnom situacijom Vrhovni sud zauzeo suprotno stajalište kojim su usvojeni tužbeni zahtjevi tužitelja (apelantičinih radnih kolega) ili je odbacivao revizije, te su ostale na snazi drugostupanjske presude kojim su dosuđene razlike potraživanih naknada po Pravilniku tužene (kasnije su bile predmet razmatranja i Ustavnog suda, npr. AP 4408/15 i AP 3620/14). Apelantica dalje navodi da pozivanje na stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela ne opravdava različit tretman prema njoj u odnosu na druge tužitelje jer je i nakon te sjednice Vrhovni sud nastavio s ranijom praksom (navodi dvije odluke Vrhovnog suda kojim su odbačene revizije protiv drugostupanjskih odluka u kojima je izraženo stajalište da je Pravilnik tužene bio na snazi). U svezi s tim, apelantica smatra da je Vrhovni sud trebao dopustiti reviziju budući da je pobijana presuda Kantonalnog suda suprotna zauzetom pravnom stajalištu Vrhovnog suda o istom pitanju. U pogledu zabrane diskriminacije, ističe da su redovni sudovi postupali na različite načine u istim predmetima i da su svim tužiteljima u identičnim postupcima usvojeni zahtjevi, dok je apelantičin odbijen, što dovodi u sumnju u jednakost pred zakonom. U pogledu prava na imovinu, apelantica navodi da je uslijed postupanja Kantonalnog suda uskraćena za novčanu naknadu na ime manje obračunate i isplaćene plaće.

24. U pogledu duljine trajanja predmetnog postupka, apelantica ističe da je predmetni postupak okončan nakon šest godina, te da je duljina trajanja postupka posljedica neažurnosti sudova pred kojima se predmetni postupak nalazio na odlučivanju. Apelantica detaljno navodi tijek postupka i citira odredbe ZPP-a koje se odnose na postupanje sudova, te traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

b)Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je naveo da je apelantičinu reviziju odbacio zbog toga što nije ispunjavala uvjete za dopustivost iz članka 237. stavak 2. ZPP-a, a da taj sud nije našao da su ispunjeni uvjeti za izuzetnu dopustivost iz članka 237. stavak 3. ZPP-a. U svezi s navodima o duljini trajanja postupka, Vrhovni sud je naveo da je predmet po reviziji zaprimio 24. listopada 2018. godine, a da je 20. studenog 2018. godine donio odluku, zbog čega smatra da apelantici nisu povrijeđena navedena prava, te predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

26. Kantonalni sud je naveo da apelacijske navode smatra neutemeljenim i da je prvostupanjska presuda donesena pravilnom primjenom materijalnog prava. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je predmet na postupanje po žalbi zaprimio 8. travnja 2014. godine, da taj sud ima veliki broj neriješenih predmeta na građanskom referatu i da je u skladu s tim u zakonskom roku donio drugostupanjsku presudu. U skladu s iznesenim, Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

28. Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.

29. Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice broj 01/2-05-89-1294/02 od 19. prosinca 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Plaća službenika i namještenika (u daljem tekstu: službenici) u smislu ovog Pravilnika su novčana primanja, koja službenik ostvari po osnovu radnog odnosa u zavisnosti od vrste i složenosti poslova izraženo po stepenima stručne spreme i službenog zvanja utvrđeno zakonom.

Vrijednost poslova i zadataka službenika utvrđuje se množenjem osnovice za obračun plaća sa koeficijentima koji su utvrđeni ovim Pravilnikom u članu 17. što čini osnovnu plaću.

Osnov za plaću iz stava 2. ovog člana je 70% prosječne ostvarene plaće u FBiH u posljednjem mjesecu, koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koju se plaća isplaćuje, pod uslovom da priliv sredstava u budžetu bude planirani, a ukoliko priliv u budžetu bude manji, osnov za plaću bit će 70% od utvrđenog iznosa.

30. Opći kolektivni ugovor za teritorij Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 3.

Ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorima na razini kantona, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, pravilnikom o radu i ugovorom o radu, ne mogu se utvrditi manja prava od prava utvrđenih u Zakonu o radu ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99, 32/00 i 29/03) i drugim zakonima kojima se reguliraju prava po osnovu rada.

Kolektivnim ugovorima na razini područja djelatnosti, pravilnicima o radu i ugovorima o radu, ne mogu se utvrditi manja prava za zaposlenike od prava utvrđenih ovim kolektivnim ugovorom.

Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju članka 8.

stavak 3. ovog kolektivnog ugovora.

31. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 163.

Osnovna službena zvanja službenika i radna mjesta u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama utvrđuju se pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu federalnog organa uprave i federalne ustanove, ovisno o stupnju školske spreme, godinama radnog staža i drugim uvjetima, sukladno ovom zakonu.

Rukovoditelj federalnog organa uprave i federalne ustanove obvezan je donijeti pravilnik o plaćama službenika i namještenika, sukladno odredbama ovog zakona i pravilnikom iz stavka 1. ovog članka, kao i odgovarajućim propisima Vlade Federacije, odnosno propisima i ugovorom iz stavka 2. članka 164. ovog zakona.

32. Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 49/05 i 45/10 – ZO).

33. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji BiH („Službene novine Federacije BiH“ broj 49/05) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 40.

Namještenik ima pravo na plaću ustvrđenu za radno mjesto za koje je postavljen.

Osnovna plaća namještenika ustvrđuje se tako što se polazna osnovica za plaću pomnoži sa koeficijentom platnog razreda u koji je raspoređeno radno mjesto namještenika i povećava po osnovi radnog staža namještenika sukladno kolektivnom ugovoru.

Polazna osnovica za obračun plaća namještenika u svim organima državne službe svih razina vlasti u Federaciji je jedinstvena, a čini je polazna osnovica za obračun plaća državnih službenika koja se ustvrđuje na način propisan Zakonom o državnoj službi.

Članak 41. stavak 1. točka 3) Koeficijente za platne razrede namještenika ustvrđuju sljedeći organi, i to:

[...] 3) za namještenike iz općinskih, odnosno gradskih organa državne službe ustvrđuje općinsko, odnosno gradsko vijeće na prijedlog općinskog načelnika, odnosno gradonačelnika.

Članak 42. stavak (1) točka 2) Namještenik stječe pravo na povećanje plaće svake kalendarske godine pod sljedećim uvjetima, i to:

[...] 2) kada u prethodnoj godini bude ocijenjen ocjenom "uspješan" ima pravo na povećanje plaće do 5% od osnovne plaće ustvrđene za to radno mjesto.

Članak 76.

Rukovoditelji organa državne službe obvezni su uskladiti pravilnike o unutarnjem ustrojstvu sukladno odredbama ovog Zakona u roku od tri mjeseca od donošenja propisa iz članka 75. ovog Zakona.

Članak 80.

Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98).

34. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06 – odluka US, 45/10 – ZO, 4/12, 99/15 i 9/17

– odluka US).

35. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05 i 8/06) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 39.

Struktura plata

1. Polazni temelj za obračun plaća svim državnim službenicima u organima državne službe je isti na svim razinama vlasti i utvrđuje ga Vlada Federacije, sukladno radnim mjestima u državnoj službi utvrđenim u članku 6., stavak 1., ovoga zakona.

2. Polazni temelj iz stavka 1. ovoga članka, za obračun plaća državnim službenicima dogovaraju sindikat, Vlada Federacije i vlade kantona.

3. Koeficijente koji se odnose na platne razrede i unutar platnih razreda utvrđuje Vlada Federacije za federalne organe državne službe, vlada kantona za kantonalne organe državne službe, a općinsko i gradsko vijeće za državne službenike općine, odnosno gradske državne službenike, sukladno radnim mjestima u državnoj službi utvrđenim u članku 6., stavak 1., ovoga zakona.

36. Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 45/10, 111/12 i 20/17).

37. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o plaćama i naknadama u organima vlasti Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 45/10) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 5.

Način utvrđivanja osnovice za obračun plaće Visina osnovice za obračun plaće utvrđuje se na osnovu najniže neto satnice dogovorene sa sindikatom na način da se najniža neto satnica množi sa fondom radnih sati u mjesecu.

(...)

Članak 6.

Elementi za utvrđivanje osnovne plaće Osnovna plaća se utvrđuje množenjem osnovice za plaću iz članka 5. ovog zakona sa utvrđenim koeficijentom platnog razreda i tako utvrđeni iznos uvećava se za 0,5% za svaku započetu godinu mirovinskog staža izabranog dužnosnika, nositelja izvršnih funkcija i savjetnika, državnih službenika i namještenika, službenika sudske policije i zatvorskih policajaca - stražara, a najviše do 20%. Osnovna plaća ne može biti manja od 70% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji prema posljednjem objavljenom statističkom podatku.

(...)

Članak 59.

Osnovica za obračun plaće Osnovica utvrđena člankom 5. ovog zakona primjenjuje se u kantonima, gradovima i općinama.

Članak 60.

Način utvrđivanja koeficijenata i platnih razreda Koeficijenti i platni razredi uposlenih u organima vlasti kantona, općine i grada se utvrđuju Zakonom o plaćama i naknadama uposlenih u organima vlasti kantona odnosno odlukama gradskih i općinskih vijeća o plaćama i naknadama uposlenih u općinskim odnosno gradskim organima vlasti.

(...)

VI.Dopustivost

38. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

39. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

40. Ustavni sud zapaža da apelantica u konkretnom slučaju pobija, između ostalog, i Rješenje Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 048307 18 Rev od 20. studenog 2018. godine (koje je apelantica primila 18. prosinca 2018. godine) kojim je njezina revizija odbačena kao nedopuštena. Međutim, konačna odluka u ovom predmetu je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 048307 14 Rsž od 11. srpnja 2018. godine kojom je meritorno odlučeno o apelantičinom tužbenom zahtjevu, pa će Ustavni sud apelantičine navode ispitati u odnosu na tu presudu. Stoga, Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. siječnja 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 4380/18 koja je odbačena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4002/16 od 19. travnja 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je pobijana presuda Kantonalnog suda donesena 11. srpnja 2018. godine, a da je apelacija broj AP 4380/18 podnesena 1. kolovoza 2018. godine, proizlazi da je podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

41. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

42. Apelantica smatra da joj je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, pravo na imovinu iz članka II/ 3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije.

43. Iako apelantica pobija i rješenje Vrhovnog suda i presudu Kantonalnog i Općinskog suda, Ustavni sud naglašava da će, budući da je revizija bila neefektivan pravni lijek, apelantičine navode ispitati isključivo u svezi sa pobijanim presudama Kantonalnog i Općinskog suda. Pravo na pravično suđenje

44. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

45. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

46. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

a)U odnosu na pobijane odluke

47. Ustavni sud zapaža da apelantica, u biti, smatra da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da se na njezina potraživanja trebao primijeniti Pravilnik, te da joj je povrijeđeno načelo pravne sigurnosti (zbog različitih odluka u predmetima istog činjeničnog i pravnog stanja). U svezi s navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog spora apelantičin zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, odnosno isplatu razlike plaće, te da se prilikom raspravljanja o utemeljenosti predmetnog tužbenog zahtjeva pred redovnim sudovima od odlučujućeg značaja postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika na apelantičina potraživanja. Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u pobijanoj odluci dao jasne i precizne razloge za stajalište da u konkretnom slučaju nema mjesta za primjenu odredaba Pravilnika, na koje se apelantica poziva, a koje obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Kantonalni sud je jasno istaknuo da je Zakon o radnim odnosima prestao važiti donošenjem Zakona o namještenicima, pa je samim tim prestao važiti i Pravilnik kao prateći podzakonski normativni akt.

49. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao identične navode pokrenute predmetnom apelacijom u pogledu pravnog statusa Pravilnika i prakse redovnih sudova u tom smislu. Naime, u predmetu broj AP 193/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. veljače 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je, raspravljajući identične navode kao u predmetnoj apelaciji, istaknuo da ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Zatim, u pogledu navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjela održanoj 24. travnja 2016. godine zauzeo pravno stajalište povodom predmetne pravne stvari, koje je kao takvo obvezujuće za redovne sudove, te da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari. S obzirom na izneseno, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Stajalište o neutemeljenosti navedenih apelacijskih navoda u pogledu primjene Pravilnika Ustavni sud je potvrdio naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. studenog 2017. godine, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3518/15 od 17. siječnja 2018. godine.

50. Dovodeći u svezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantičinim tvrdnjama, da je Kantonalni sud u pobijanoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)mogućnosti primjene Pravilnika tužene na apelantičina potraživanja. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.

b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

51. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir

52. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica tužbu podnijela 3. prosinca 2012. godine, a da je Kantonalni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 11. srpnja 2018. godine. Dakle, predmetni postupak pred redovnim sudovima (dvije instance) trajao je pet godina i sedam mjeseci.

Analiza duljine trajanja postupka

53. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom članka 420. ZPP-a, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, odnosno da je provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke i da među strankama nije bilo sporno utvrđenje činjenica, nego primjena materijalnopravnih propisa, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o naročito složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosio na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanticu.

54. Analizirajući ponašanje apelantice i redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostupanjski sud donio odluku u roku od jedne godine i tri mjeseca, što se, u okolnostima konkretnog slučaja, može smatrati razumnim rokom za provedbu prvostupanjskog postupka s obzirom na to da se pred prvostupanjskim sudom provodi dokazni postupak na temelju kojeg se utvrđuje činjenično stanje koje služi kao osnova za donošenje sudske odluke. Osim toga, Ustavni sud nalazi da je apelantica precizirala tužbeni zahtjev, što jeste njezino procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljuje postupak u kojem se ono konzumira. Ustavni sud, dalje, primjećuje da je Kantonalni sud pobijanu odluku donio u roku od četiri godine i tri mjeseca od dana dostave spisa predmeta. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da duljina postupka pred sudovima više instance, u skladu s praksom Europskog suda, treba biti kraća u odnosu na prvostupanjski postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja po pravnim lijekovima.

55. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije jer je postupak koji je hitne prirode značajan za apelanticu, a koji nije složen, trajao pet godina i sedam mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku po žalbi donio nakon četiri godine i tri mjeseca, a za što nije dao objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdao duljinu trajanja postupka.

56. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja postoji kršenje apelantičinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

57. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

58. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

59. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

60. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantičine tvrdnje o kršenju ovog prava, u biti, temelje na istim navodima koje je istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

Zabrana diskriminacije

61. U pogledu apelantičinih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je diskriminirana u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zatim, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava, u biti, veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda, ukazujući pri tome na odluke tog suda u predmetima br. 33 0 Rs 020941 15 Rev i 33 0 Rs 010585 15 Rev. U svezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u navedenim odlukama revizija odbačena, odnosno da o njoj Vrhovni sud nije odlučivao u meritumu, pa se ne može govoriti o različitom tretmanu, kako to apelantica tvrdi. Pri tome apelantica uz apelaciju nije ponudila relevantne dokaze na temelju kojih bi se mogao izvesti zaključak o postojanju diskriminacije po nekoj zabranjenoj osnovi (npr. spol, rasa, vjera, nacionalno ili socijalno podrijetlo itd.) u konkretnom slučaju. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o povredi zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje neutemeljeni.

Zabrana zlouporabe prava

62. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je tim člankom propisano: „Ništa se u ovoj konvenciji ne može tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u neko djelovanje ili izvrše neki akt koji je usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda ili njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego da predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14., i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni.

VIII.Zaključak

63. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantičinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je postupak, koji je hitne prirode, značajan za apelanticu, a koji nije složen, trajao pet godina i sedam mjeseci, pri čemu pretežnu odgovornost za duljinu trajanja predmetnog postupka snosi Kantonalni sud, koji je odluku po žalbi donio nakon četiri godine i tri mjeseca, a za što nije dao objektivno prihvatljive razloge kojima bi opravdao duljinu trajanja postupka.

64. Nasuprot tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je Kantonalni sud jasno obrazložio da se na apelantičina potraživanja ne može primijeniti Pravilnik s obzirom na to da je donesen na temelju zakona koji je prestao važiti i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen.

65. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje jer apelantica nije ponudila dokaze u prilog tvrdnji o njezinoj navodnoj diskriminaciji.

66. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije budući da ova odredba Europske konvencije ne zasniva posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.

67. Na temelju članka 59. st. (1), (2) i (3) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

68. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-332/19 (N. Č.) | Sudska praksa | Aktio