Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2921/20 (M. B.)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2921/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-2921/20, rješavajući apelaciju Marka Bana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Ban protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 97 0 P 024955 20 Gž od 20. maja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 024955 17 P od 31. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Ban i (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, kojeg zastupa Marijan Savić, advokat iz Teslić, podnio je 8. august a2020 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 97 0 P 024955 20 Gž od 20. maja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću broj 87 0 P 024955 17 P od 31. decembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je u cjelini ništav Ugovor o prometu nepokretnosti koji su tuženi (a.d. "Promtes" Teslić i Z.S.) zaključili 2. februara 2015. godine kod notara, po kojem je drugotuženi od prvotuženog kupio parcele bliže označene izrekom prvostepene presude, što su tuženi dužni priznati, te da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove- Područna jednica Teslić da u navedenom zemljišnoknjižnom ulošku, poništi upis po rješenju od 12. februara 2015. godine i parcele bliže označene izrekom vrati u raniji zemljišnoknjižni uložak na prethodnika.
3. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu nespornih činjenica i rezultata izvedenih dokaza utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da su prvotuženi i drugotuženi zaključili ugovor kojim je drugotuženi kupio od prvotuženog kao prodavca predmetne parcele na kojima je prvotuženi bio upisan kao vlasnik. Okružni sud je naveo i da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantu izdata urbanistička saglasnost i odobrena izgradnja porodičnog objekta na građevinskom zemljištu bliže označenom u obrazloženju presude. Nadalje je utvrđeno da je apelant na licu mjesta pokazao parcele koje je on uživao i koje smatra da mu pripadaju. Okružni sud je naveo da je vještak geodetske struke S.M. pojasnio da se kuća apelanta (pokazana na licu mjesta) nalazi na parceli koja je u posjedu prvotuženog, te je zaključak prvostepenog suda da se porodična kuća apelanta ne nalazi na parcelama koje su predmet spornog ugovora o kupoprodaji, već na drugoj parceli u posjedu prvotuženog. Okružni sud je naveo i da prvostepeni sud nije mogao samo na osnovu iskaza apelanta utvrditi da su nekretnine bliže označene u obrazloženju presude, a koje je pokazao na licu mjesta njegovo vlasništvo, te da je iste dobio od preduzeća Destilacija drva, iz razloga što ovi navodi nisu potkrijepljeni nijednim materijalnim dokazom i suprotni su zk evidenciji, rješenju RUGIP-a od 12. februara 2015. godine i nalazu vještaka geodetske struke. Nadalje, Okružni sud je naveo da okolnost što apelant uz samu ivicu navedene parcele ima izgrađenu porodičnu kuću i da se njegov vodovodni šaht nalazi na toj parceli, ne znači da je drugotuženi imao razloga da sumnja da predmetna parcela pripada prvotuženom, a posebno imajući u vidu da je u trenutku zaključenja predmetnog ugovora prvotuženi bio upisan na predmetnim nekretninama kao vlasnik i posjednik iste nekretnine. Okružni sud je naveo i da drugotuženi nije imao razloga da sumnja u posjed i vlasništvo predmetnih nekretnina i iz razloga što apelant nije preduzeo nikakvu pravnu radnju da dokaže svoje pravo na tim nekretninama i zaštiti ga. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je osporeni ugovor zaključen u zakonom propisanoj formi i da je pravno valjan, te da apelant nije u smislu člana 123. Zakona o parničnom postupku dokazao da postoje razlozi koji ga čine ništavim. Okružni sud je istakao i da je ugovor o prometu nepokretnosti sačinjen između tuženih kod notara 2. februara 2015. godine, sačinjen prema podacima iz zemljišnih knjiga, pa se smatra da su stranke postupile savjesno ovjeravajući isti ugovor shodno članu 55. Zakona o stvarnim pravima, članu 9. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama i članu 103. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, a na koje odredbe se prvostepeni sud pozvao u obrazloženju pobijane presude.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je upis u zemljišne knjige koji je osporen u predmetnom postupku u samom startu bio nevaljan, te da je provedenim postupkom i ponuđenim dokazima doveden u veoma ozbiljnu sumnju, ali se sud na to sve oglušio i dao je punu „istinitost“ upisa.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević