Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1357/19 (M. Ž.)

Odluka donesena 14. 10. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nasljedstvo
  • Suvlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nekretnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1357/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 10. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine, u predmetu broj AP-1357/19, rješavajući apelaciju Milije Živkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milija Živković protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 94 0 P 028536 18 Gž od 28. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milija Živković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Omer Borovac advokat iz Goražda, podnio je 25. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 94 0 P 028536 18 Gž od 28. januara 2019. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 94 0 P 028536 17 P od 12. februara 2018. godine utvrđeno je da je apelant po osnovu nasljeđivanja stekao pravo suvlasništva sa 9/56 dijela na nekretninama, precizno opisanim u izreci presude i da su M.Ž, M.Ž, N.Ž, P.Ž. i S.Ž. (u daljnjem tekstu: tuženi) dužni trpiti da se po osnovu te presude apelant upiše kao suvlasnik i suposjednik na predmetnim nekretninama, te su tuženi obavezani da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju odluke Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da je apelant sin umrlih M.Ž. (u daljnjem tekstu: apelantov otac) i D.Ž. (u daljnjem tekstu: apelantova majka) i djever tužene S.Ž, odnosno stric ostalih tuženih. Naveo je da su rješenjem o nasljeđivanju od 23. aprila 1966. godine kao nasljednici iza apelantovog oca na predmetnim nekretninama proglašeni apelantova majka kao ostaviočeva supruga, M. Ž, M. Ž, D.Ž. i apelant kao ostaviočevi sinovi, te S.Ž. i M.Ž. kao ostaviočeve kćerke, svi sa dijelom od 1/7. Nadalje je naveo da je rješenjem o nasljeđivanju od 18. aprila 1978. godine utvrđeno da zaostavštinu iza apelantove majke čine predmetne nekretnine a nasljednicima su proglašeni M.Ž, M.Ž. i D.Ž. kao ostaviteljičini sinovi, svi sa dijelom od 1/3, dok se S.B, S.K, M.O. i M.Ž nisu prihvatile naslijeđa. Osnovni sud je takođe utvrdio da je apelant u navedenom ostavinskom postupku dao izjavu kojom prihvata naslijeđe iza umrle majke ali da navedenim rješenjem nije proglašen za nasljednika. Osnovni sud je ukazao da je odredbama Zakona o nasljeđivanju propisano da se može naslijediti na osnovu zakona i na osnovu testamenta (član 5.), da ako ovim zakonom nije drugačije određeno, na osnovu zakona umrlog nasljeđuju: svi njegovi potomci, njegov supružnik, njegovi roditelji, njegova braća i sestre i njihovi potomci, njegovi djedovi i babe i njihovi potomci i njegovi ostali preci (član 8. stav 1.), da zaostavštinu umrlog nasljeđuju prije svih njegova djeca i njegov supružnik na jednake dijelove (član 9.), da se smrću lica otvara njegovo nasljeđe (član 146.), da zaostavština umrlog lica prelazi po sili zakona na njegove nasljednike u trenutku njegove smrti (član 153.), te da pravo nasljednika da zahtjeva zaostavštinu ne zastarijeva. Takođe je ukazao da je odredbama Zakona o stvarnim pravima propisano da se pravo svojine stiče na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom (član 23. stav 1.), da nasljednik stiče svojinu naslijeđenih stvari u času otvaranja nasljedstva, ako zakonom nije drugačije određeno (član 23. stav 5.), te da je sticalac prava svojine na nepokretnosti na osnovu pravnog posla, zakona, nasleđivanja, pravosnažne odluke suda ili konačne odluke drugog nadležnog organa, ovlašten da zahtjeva upis stečenog prava svojine u zemljišne knjige. Osnovni sud je istakao da je apelant dokazao da je rješenjem o nasljeđivanju od 23. aprila 1966. godine proglašen za nasljednika iza umrlog oca na predmetnim nekretninama sa dijelom od 1/7 ali da to rješenje o nasljeđivanju nije „provedeno“ u katastru, kao i da se primio nasljedstva u ostavinskom postupku iza umrle majke ali da nije oglašen njenim nasljednikom rješenjem o nasljeđivanju. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je apelant dokazao da je, shodno odredbama Zakona o nasljeđivanju i Zakona o stvarnim pravima, po osnovu nasljeđivanja iza umrlog oca i majke stekao pravo suvlasništva na predmetnim nekretninama u idealnom dijelu od 9/56. Pri tome je istakao da je osnovanost tužbenog zahtjeva potvrdio i vještak geodetske struke u nalazu i mišljenju, kao i prilikom saslušanja na ročištu za glavnu raspravu, u kojem je prikazao jasan istorijat prava upisa na predmetnim nekretninama i način provođenja kroz katastarski operat počev od 1964. godine. U konačnici, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim tvrdnje tuženih da su pravo svojine na predmetnim nekretninama stekli putem održaja. S tim u vezi je istakao da u konkretnom slučaju državina tuženih nije bila samostalna, jer se radi o suvlasništvu više lica na predmetnim nekretninama, niti zakonita i savjesna, jer je tokom postupka utvrđeno da je apelant svake godine dolazio u mjesto gdje se predmetne nekretnine nalaze, što znači da je bio u njihovom posjedu, te da je tuženima moralo biti poznato da apelant po osnovu nasljeđivanja polaže određena prava na predmetnim nekretninama.

4. Presudom Okružnog suda broj 94 0 P 028536 18 Gž od 28. januara 2019. godine uvažena je žalba tuženih i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je apelant obavezan da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka.

5. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je ukazao da, shodno odredbi člana 137. Zakona o vanparničnom postupku, pravosnažno rješenje o nasljeđivanju vezuje stranke koje su učestvovale u ostavinskom postupku u pogledu odluke o pravu nasljedstva ili legata. Okružni sud je istakao da je apelant, koji tvrdi da je u ostavinskom postupku iza oca naslijedio 1/7 predmetnih nekretnina, u ostavinskom postupku iza njegove majke mogao isticati da u njenu zaostavštinu ne može ulaziti predmetna nepokretnost sa dijelom 1/1. S obzirom da apelant to nije učinio i da je rješenje o nasljeđivanju postalo pravosnažno, Okružni sud je zaključio da apelant takav zahtjev ne može isticati u predmetnom postupku jer rješenje o nasljeđivanju, shodno odredbi člana 137. Zakona o vanparničnom postupku, za parnične stranke u predmetnom postupku ima značaj presuđene stvari. Apelacioni navodi

6. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da nije učestvovao u ostavinskom postupku iza njegove majke i da mu nije dostavljeno rješenje o nasljeđivanju doneseno u tom postupku, te da je za rješenje o nasljeđivanju saznao tek 2017. godine. Apelant se pozvao na odredbe čl. 23. st. 1. i čl. 52. st. 1. Zakona o stvarnim pravima, te je s tim u vezi istakao da je nezakonitim postupanjem Okružnog suda lišen imovine koja mu kao nasljedniku umrlih roditelja pripada.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak da apelant ne može isticati predmetni tužbeni zahtjev u parničnom postupku, u čemu Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti. Naime, Okružni sud je istakao da je apelant, kao nasljednik koji je učestvovao u ostavinskom postupku iza umrle majke, shodno odredbi člana 137. Zakona o vanparničnom postupku, vezan pravosnažnim rješenjem o nasljeđivanju koje je u tom postupku doneseno i da je prigovore u pogledu sastava zaostavštine iza umrle majke mogao isticati u tom ostavinskom postupku. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao apelacije koje se tiču slične činjenične i pravne situacije, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3918/17 od 27. februara 2018. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1357/19 (M. Ž.) | Sudska praksa | Aktio