Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7580/18 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo - Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Abid Lolić“ d.o.o. Travnik - Bila)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Ništavost
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-7580/18
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7580/18, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Abid Lolić“ d.o.o. Travnik – Bila, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Abid Lolić“ d.o.o. Travnik – Bila podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 51 0 Ps 062511 17 Rev od 11.
septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 062511 16 Pž 2 od 11. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ps 062511 15 Ps 2 od 23. maja 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Abid Lolić“ d.o.o. Travnik – Bila (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Haris Kaniža, advokat iz Travnika, ispred Advokatskog društva „Adil Lozo i drugi“ d.o.o. Travnik, podnio je 21. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 062511 17 Rev od 11. septembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 062511 16 Pž 2 od 11. oktobra 2016. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ps 062511 15 Ps 2 od 23. maja 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo – Zavisno društvo Rudnik mrkog uglja „Kakanj“ d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 13. aprila 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. aprila 2020. godine, tužilac 29. aprila 2020. godine, Kantonalni sud 6. maja 2020. godine, a Općinski sud 7. maja 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 062511 15 Ps 2 od 23. maja 2016. godine, donesenoj po tužiočevoj tužbi „radi potraživanja iz ugovora“ i apelantovoj protivtužbi radi „utvrđivanja ništavosti ugovora i sporazuma“, apelant je obavezan da tužiocu na ime duga isplati iznos od 1.374.462,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 KM. Odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je djelimično ništav Ugovor o međusobnim odnosima preduzeća nastalih statusnim promjenama d.o.o. „Rudnici uglja Srednja Bosna“ Kakanj od 1. aprila 1999. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o međusobnim odnosima) (u članu 7. stav V) i da u tom dijelu ne proizvodi pravne posljedice, te da je djelimično ništav Sporazum o moratoriju međusobnih potraživanja i obaveza nastalih statusnim promjenama d.o.o. „Rudnici uglja Srednja Bosna“ Kakanj od 26. decembra 2006. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum o moratoriju) u dijelu koji se odnosi na apelanta i da u odnosu na njega ne proizvodi pravnu posljedicu, kao i da se tužilac obaveže da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u postupku na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je tužilac svojim tužbenim zahtjevom potraživao od apelanta utuženi iznos koji je proistekao iz Ugovora o međusobnim odnosima preduzeća nastalih statusnim promjenama broj 773/99 od 1. aprila 1999. godine. Iz navedenog ugovora, kao i drugih materijalnih dokaza, utvrđeno je da su parnične stranke i drugi rudnici bili u sastavu Rudnika Srednja Bosna, nakon čega je apelant postao samostalno pravno lice i izvršio registraciju kod nadležnog registarskog suda. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je apelant u toku postupka osporavao da je za njega nastala obaveza i isplata utuženog duga. Međutim, kako je u obrazloženju presude navedeno, prema članu 7. navedenog ugovora regulirano je da su ugovorne strane utvrdile međusobne obaveze novonastalih preduzeća, a u tački 5. navedenog člana utvrđena je i apelantova obaveza za predmetni iznos. Članom 8. navedenog ugovora regulirano je da se međusobne obaveze i potraživanja između novonastalih preduzeća stavljaju u stanje mirovanja do 1. januara 2002. godine, kada će upravni odbori novonastalih preduzeća, uz saglasnost resornog ministarstva, razmotriti mogućnost poravnanja obaveza i u tom smislu sačiniti sporazum.
7. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da su Sporazumom o moratoriju potraživanja i obaveza nastalih statusnim promjenama ugovorne strane utvrdile da međusobna potraživanja i obaveze utvrđene ugovorom o međusobnim odnosima preduzeća miruju do 1. januara 2010. godine. Osnov za sačinjavanje navedenog ugovora bio je diobeni bilans preduzeća d.o.o. Rudnici uglja Srednja Bosna od 31. decembra 1998. godine i on je bio osnov za registraciju novonastalih preduzeća. Iz rješenja o upisu u sudski registar subjekta upisa na strani 3. utvrđeno je da je apelant kao početni kapital upisao bilans stanja na dan 31. decembar 1998. godine – stalna sredstva u iznosu od 2.569.035,00 KM. Ta stalna sredstva navedena su u predmetnom ugovoru, i to u članu 7. tačka 5.
8. Na osnovu navedenog, Općinski sud je utvrdio da je apelant prihvatio stanje kako je navedeno u ugovoru. Nakon toga je apelant na osnovu diobenog bilansa pristupio registraciji samostalnog preduzeća, kao i ostala preduzeća navedena u ugovoru, a što se vidi iz rješenja o upisu u sudski registar. Sama činjenica da je apelant pristupio registraciji svog pogona kao samostalnog preduzeća na osnovu diobenog bilansa, prema mišljenju Općinskog suda, pokazuje da je on prihvatio navedeni ugovor, da je na taj način prihvatio i obaveze, kao i prava, te je na osnovu toga izvršio registraciju svog pogona kao samostalnog preduzeća. Zbog toga je zaključio da je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev, odnosno da prema stanju spisa i izvedenim dokazima proizlazi da postoji obaveza apelanta prema tužiocu u predmetnom iznosu.
9. Sud nije prihvatio apelantove dokaze koji se odnose na mišljenje Odbora za reviziju u preduzeću d.o.o. Abid Lolić u Biloj u knjiženju međusobnih potraživanja i obaveza nastalih statusnom promjenom Rudnika Središnja Bosna jer je u državnim preduzećima isključivo meritorno mišljenje Ureda za reviziju institucija u FBiH, koji je dao pozitivno mišljenje nakon izvršene revizije finansijskih izvještaja d.o.o. RMU Kakanj. Sud je istakao da je u tom smislu nelogično apelantovo osporavanje diobenog bilansa i ugovora s obzirom na navedeno, pa se dovodi u pitanje i valjanost same registracije dužnika (apelanta) koji je, kao što je sud već konstatirao pri registraciji, prihvatio diobeni bilans kao dokaz unosa osnivačkog uloga. Uvidom u aktuelni izvod iz sudskog registra od 9. jula 2012. godine, na strani 3. u dijelu zabilježba i ostali upisi, jasno se vidi kako je nastao apelant i da je početni kapital predstavljao bilans stanja na dan 31. decembar 1998. godine upisan kao stalna sredstva u iznosu od 2.569.035,00 KM. Apelantove dokaze koji se odnose na mišljenje Odbora za reviziju apelanta od 7. septembra 2009. godine, nezavisno revizorsko mišljenje „Abacus plus“ d.o.o. Zenica od 26. augusta 2010. godine sud nije prihvatio jer su ti dokazi privatne isprave i u potpunoj su suprotnosti sa zvaničnim podacima, posebno s izvodima iz sudskog registra gdje se jasno vidi da je apelant prilikom osnivanja kao osnovni kapital naveo diobni bilans iz 1998. godine. Navedeno su potvrdili i svjedoci I. F. i N. V. Svjedok N. V. bio je zaposlen u RMU Zenica kao rukovodilac za ekonomske odnose kada je došlo do razdruživanja Rudnika uglja Srednja Bosna, te je u toku postupka istakao da mu je bilo poznato da se apelant izdvojio iz RMU Zenica s podjelom obaveza i prava u omjeru 85:15%, a sud je taj i takav iskaz prihvatio jer se podudara s navedenim materijalnim dokazima koji su mjerodavni i validni za presuđenje u konkretnoj pravnoj stvari. Sud je također prihvatio i iskaz I. F. koji je bio izvršni direktor računovodstveno finansijsko-komercijalnog sektora u RU Srednja Bosna i lično učestvovao u izradi ugovora, a koji je istakao da je ugovor sačinjavan na bazi knjigovodstvenih stanja svakog rudnika na način da je finansijska situacija umetnuta u glavni ugovor, ocijenivši da se podudara s iskazom prethodno navedenog svjedoka, kao i s tužiočevim materijalnim dokazima. Sud je poklonio vjeru i svjedoku Z. G. smatrajući da je u svom iskazu bila jasna, nedvosmislena, te je sudu pojasnila cjelokupnu financijsku situaciju koja se odnosi na dugovanja i potraživanja u RU Srednja Bosna, a posebno je istakla da Rudnik Kakanj nije imao dugovanja prema Rudniku Bila i Rudniku Zenica, a što potvrđuje navode da se radi o potraživanjima Rudnika Kakanj, što se u cijelosti slaže s iskazima prethodno gore naznačenih svjedoka i tužiočevim materijalnim dokazima.
10. Sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke S. K. zato što je vještak istakao da je navedeni ugovor manjkav i nepotpun, a s aspekta računovodstvenih propisa je također nepotpun, a sud ne može uvažiti takvo mišljenje vještaka jer vještak ne može vršiti ocjenu da li je jedan ugovor pravno valjan ili nije, posebno uzimajući u obzir gore utvrđeni stav suda i ocjenu tužiočevih dokaza.
11. U pogledu prigovora zastare potraživanja sud je utvrdio da nije nastupila zastara potraživanja zato što se u konkretnom slučaju primjenjuje trogodišnji rok zastare koji je propisan članom 374. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), tužba je podnesena 24. aprila 2012. godine, a tužilac je mogao tražiti ispunjenje obaveze 1. januara 2010. godine do kada je predviđen moratorij o reguliranju prava i obaveza, što znači da nije protekao rok od tri godine. Prigovor zastare je neosnovan iz navedenog razloga, a ne zbog činjenice da je prigovor zastare istaknut na glavnoj raspravi.
12. Na osnovu navedenog, pozivajući se na čl.17. i 262. ZOO Općinski sud je zaključio da je apelant dužan tužiocu isplatiti utuženi iznos.
13. U pogledu apelantovog protivtužbenog zahtjeva da se utvrdi djelimična ništavost člana 7. stav 5. Ugovora o međusobnim odnosima preduzeća, kao i da se utvrdi djelimična ništavost Sporazuma o moratoriju u dijelu koji se odnosi na apelanta zato što apelant nije mogao potpisati navedeni ugovor jer nije bio samostalno pravno lice, Sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Istaknuto je da je uvidom u rješenje o upisu u sudski registar subjekta upisa jasno i nedvosmisleno utvrđeno da je apelant prihvatio kako ugovor tako i bilans stanja na dan 31. decembar 1998. godine, gdje mu je navedeni bilans poslužio kao osnovna glavnica za registriranje apelanta kao samostalnog subjekta. Apelant je također potpisao i sporazum o moratoriju iz 2006. godine, iz čega se može zaključiti da priznaje i bilans i sam ugovor. Sud nije prihvatio iskaz svjedoka N. T. smatrajući da taj svjedok nije bio objektivan, i prema mišljenju suda, bio je pristrasan i pripremljen za davanje navedenog iskaza. Ovakav stav sud je zasnivao na činjenici da je on kao direktor potpisao navedeni ugovor, a da pismenim putem nije stavio bilo kakvu ogradu, odnosno protivljenje prilikom samog potpisivanja ugovora, nego je tek nakon proteka više od 10 godina iznio navode da je bio prinuđen da ugovor potpiše. Dokaze koje je proveo apelant, a koji su išli u pravcu dokazivanja navoda iz protivtužbe, sud nije prihvatio jer se radi o dokumentima koje je sačinio apelant, odnosno radi se o privatnim ispravama, a vještak S. K. je u svom nalazu istakla samo propuste ugovora sa računovodstvene strane. Imajući u vidu sve navedeno, prema ocjeni suda, apelant nije dokazao da je navedeni ugovor protivan Ustavu, prinudnim propisima i moralu društva koji propisuje član 103. ZOO, a posebno da je sporni ugovor zaključen uslijed prevare, sile ili zablude kako to propisuje član 111. ZOO.
14. Na osnovu svega izloženog, sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 062511 16 Pž 2 od 11. oktobra 2016. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostepena presuda.
16. Kantonalni sud je u potpunosti prihvatio činjenična utvrđenja i pravne zaključke Općinskog suda.
17. Kantonalni sud je smatrao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke S. K. zato što taj vještak nije dao svoj nalaz i mišljenje u skladu s uputama prvostepenog suda, nije odgovorio na sve tužiočeve primjedbe i prigovore, odnosno vještak je prekoračio svoja ovlaštenja jer on ne može vršiti ocjenu da li je navedeni ugovor pravno valjan ili ne. Stoga je, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je odredio novo vještačenje po vještaku finansijske struke R. Đ. koji je u svom nalazu i mišljenju istakao da je na osnovu diobenog bilansa Rudnika Srednja Bosna izvršena registracija dotadašnjih pogona unutar rudnika kao samostalnih preduzeća, pa je tako i apelant na osnovu navedenog ugovora izvršio registraciju. Kantonalni sud je naveo da je navedeni vještak u svom nalazu i mišljenju istakao da je nesporno da postoji dužničko-povjerilački odnos između tužioca i apelanta koji je nastao na osnovu diobenog bilansa navedenih preduzeća, a da je tužilac povjerilac i kao takav potražuje po osnovu participacija od dužnika, odnosno apelanta iznos od 1.374.462,00 KM, on je saslušan i na glavnoj raspravi i odgovorio je na sve primjedbe parničnih stranaka, pa je prvostepeni sud pravilno prihvatio navedeni nalaz i mišljenje i cijenio ga kao stručan i dat u skladu s pravilima nauke i struke.
18. Kantonalni sud je također naveo da je vidljivo da postoji apelantova obaveza prema tužiocu i iz Presude Općinskog suda broj 51 0 Ps 003755 04 Ps od 28. maja 2008. godine, a koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 003755 08 Pž od 30. aprila 2009. godine gdje je tužilac Rudnik mrkog uglja Breza d.o.o. Breza, a tuženi Rudnik mrkog uglja „Abid Lolić“ Bila, gdje je utvrđena obaveza tuženog prema tužiocu, koja je nastala na osnovu istog ugovora, a koji je predmet ovog tužbenog zahtjeva, odnosno iz kojeg je nastala obaveza tuženog prema tužiocu. Ako je pravomoćnom sudskom presudom utvrđena obaveza Rudnika mrkog uglja Breza prema tužiocu po istom činjeničnom i pravnom osnovu, onda je jasno da postoji obaveza tuženog prema tužiocu iz predmetnog ugovora.
19. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 062511 17 Rev od 11. septembra 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda.
20. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda donesena pravilnom primjenom Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je sud savjesno i brižljivo ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja i za svoju odluku dao pravilne i potpune razloge. Nadalje, ocijenjeno je da je i prvostepeni sud, pravilno primjenjujući odredbu člana 8. ZPP, savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i na osnovu slobodne ocjene dokaza, koja u konkretnom slučaju nije bila arbitrarna, odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane.
21. U odnosu na revizione navode kojima apelant ukazuje na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je naveo da je vezan za činjenično utvrđenje nižestepenih sudova i da se nižestepene presude ne mogu pobijati revizijom zbog pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje, da je, imajući u vidu činjenično utvrđenje, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, i to odredbe čl. 17, 103, 262. i 277. ZOO, kada je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Vrhovni sud je istakao da je prihvatio razloge drugostepenog suda, te da je, i prema ocjeni ovog suda, tužilac u toku postupka dokazao osnovanost svog potraživanja po zaključenom Ugovoru o međusobnim odnosima od 1. aprila 1999. godine, kao i neosnovanost apelantovog protivtužbenog zahtjeva. Također, u odnosu na apelantov prigovor o osnovanosti zahtjeva za utvrđivanje ništavosti pojedinih odredbi Ugovora o međusobnim odnosima od 1. aprila 1999. godine i Sporazuma o moratoriju od 26. decembra 2006. godine, Vrhovni sud je naveo da je prihvatio razloge koje je dao drugostepeni sud, te istakao da je predmetni prigovor neosnovan u smislu odredbi čl. 11, 12, 47, 49, 50, 54, 103. i 105. ZOO.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
22. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, nisu adekvatno ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje, kao i proizvoljno primijenili materijalno pravo na štetu apelanta, koji je obavezan na isplatu duga nepoznatog porijekla i sadržine, te neutvrđene visine. Apelant, također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, pri čemu ističe da drugostepeni i revizioni sud nisu na pravilan i potpun način cijenili apelantove žalbene i revizione navode, te da su „samo prepisali obrazloženje prvostepene odluke“. U vezi s tim navodi da je u žalbi i reviziji ukazao na učinjenu povredu člana 155. ZPP koja se ogleda u činjenici nezakonitog određivanja drugog vještaka, ali drugostepeni i revizioni sud ove navode nisu razmotrili u svojim presudama. Pored navedenog, apelant smatra da se u predmetnom postupku moralo utvrditi da sporni ugovor nije bio sačinjen u skladu s odredbama člana 146. Zakona o preduzećima koji je tada bio na snazi, a što su redovni sudovi propustili cijeniti. b)Odgovori na apelaciju
23. Vrhovni, Kantonalni i Općinski sud su naveli da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje na koje se poziva u apelaciji, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
24. Tužilac je također istakao da je apelacija neosnovana, te napomenuo da je apelant sa ZD RMU Kakanj potpisao Sporazum o izvršenju Presude Općinskog suda broj 51 0 Ps 062511 15 Ps 2 od 23. maja 2016. godine i da je realizacija u toku.
V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 7. st. 1. i 2.
(1)Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2)Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 123.
(1)Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 155. st. (2) i (3) (2) Ako vještak dostavi nalaz ili mišljenje koji su nejasni, nepotpuni ili protivrječni sami sebi ili izvedenim okolnostima, sud će pozvati vještaka da ih dopuni, odnosno ispravi, i odrediti rok za ponovno dostavljanje nalaza i mišljenja (3) Ukoliko vještak ni po pozivu suda ne dostavi potpun i razumljiv nalaz i mišljenje, sud će, uz prethodno izjašnjenje stranaka, odrediti drugog vještaka.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Ugovori pravnog lica Član 54.st. 1.i 2.
(1) Pravno lice može zaključivati ugovore u pravnom prometu u okviru svoje pravne sposobnosti.
(2) Ugovor zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana nema pravno dejstvo.
Ništavost Član 103.
(1)Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo. (2)Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Delimična ništavost Član 105.
(1) Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, i ako ona nije bila ni uslov ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.
(2) Ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uslov ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništavost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.
Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262. stav 1.
(1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 062511 17 Rev od 11. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 24. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. S obzirom na to da apelant ima status javnog preduzeća, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
Pravo na pravično suđenje
33. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
34. U vezi s istaknutim prigovorima, Ustavni sud podsjeća da zadatak Ustavnog ili Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud se, dakle, shodno navedenom, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Također, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6.marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su izneseni prigovori osnovani.
36. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da, suprotno apelantovim navodima, osporene presude sadrže jasna i argumentirana obrazloženja zašto je trebalo usvojiti tužiočev tužbeni zahtjev, a odbiti apelantov protivtužbeni zahtjev. Ustavni sud ukazuje da su se pri tome sudovi pozvali na relevantne odredbe ZOO u vezi s utvrđivanjem osnovanosti tužiočevog potraživanja prema apelantu, odnosno o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva da se utvrdi ništavost Ugovora o međusobnim odnosima i Sporazuma o moratoriju u odnosu na apelanta, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
37. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda, koje je Ustavni sud interpretirao u činjeničnom dijelu ove odluke, proizlazi da je u postupku utvrđeno da je osnov za sačinjavanje navedenog ugovora o međusobnim odnosima bio diobeni bilans preduzeća d.o.o. Rudnici uglja Srednja Bosna od 31. decembra 1998. godine i on je bio osnov za registraciju novonastalih preduzeća, te da je apelant prilikom upisa u sudski registar kao početni kapital upisao bilans stanja na dan 31. decembar 1998. godine – stalna sredstva u iznosu od 2.569.035,00 KM, da su ta sredstva navedena u predmetnom ugovoru, i to u članu 7. tačka 5. Prema obrazloženju redovnih sudova proizlazi da je apelant, prihvaćanjem diobenog bilansa i pristupanjem registraciji svog pogona kao samostalnog preduzeća na osnovu diobenog bilansa, prihvatio navedeni ugovor, na koji način je prihvatio i obaveze, kao i prava, te je na osnovu toga izvršio registraciju svog pogona kao samostalnog preduzeća, zbog čega su redovni sudovi zaključili da postoji apelantova obaveza prema tužiocu u predmetnom iznosu, odnosno da je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev.
38. S druge strane, sudovi su detaljno obrazložili zbog čega je neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev kojim je tražio utvrđenje ništavosti Ugovora o međusobnim odnosima i Sporazuma o moratoriju, pri čemu su detaljno analizirali okolnosti zaključenja Ugovora o međusobnim odnosima, te zaključili da predmetni ugovor, pa posljedično i Sporazum o moratoriju nisu ništavi u smislu relevantnih odredbi ZOO.
39. Ustavni sud, također, ne smatra proizvoljnim zaključak redovnih sudova u pogledu neprihvaćanja nalaza vještaka S. K. i određivanja novog vještačenja imajući u vidu da, kako to proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, navedeni vještak nije dao svoj nalaz i mišljenje u skladu s uputama prvostepenog suda, nije odgovorio na sve tužiočeve primjedbe i prigovore, odnosno vještak je prekoračio svoja ovlaštenja dajući svoju ocjenu da li je navedeni ugovor pravno valjan ili ne. S druge strane, sudovi su dali jasna i logična obrazloženja zbog čega su poklonili vjeru nalazu vještaka finansijske struke R. Đ. smatrajući da je njegov nalaz stručan i dat u skladu s pravilima nauke i struke.
40. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava na kojima su redovni sudovi zasnovali svoju odluku, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti da ima elemenata koji bi ukazivali na to da je primjena prava zloupotrijebljena na apelantovu štetu.
41. Shodno navedenom Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
42. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada nema ništa što bi ukazivalo da je proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, a usvojen protivtužbeni zahtjev tuženog i kada je, pri tome, dato jasno i argumentirano obrazloženje koje je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada apelant navode o kršenju ovog prava vezuje za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević