Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7212/18 ("BN TRADE" d.o.o. Bijeljina, raniji naziv "MD PERIĆ COMPANY" d.o.o. Bijeljina)
Odluka donesena 14. 10. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Izmakla dobit(dobitak)
- Građanski postupak
- Raskid ugovora
- Naknada štete
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7212/18
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 10. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7212/18, rješavajući apelaciju "BN Trade" d.o.o. Bijeljina, raniji naziv "MD Perić Company" d.o.o. Bijeljina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka
b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 14. oktobra 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija "BN Trade" d.o.o.
Bijeljina, raniji naziv "MD Perić Company" d.o.o. Bijeljina, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 59 0 Ps 026114 17 Rev od 7. septembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. "BN Trade" d.o.o. Bijeljina, raniji naziv "MD Perić Company" d.o.o. Bijeljina (Rješenje Okružnog privrednog suda u Bijeljini od 24. oktobra 2017. godine broj 059-0-Reg- 17-00 1024 o promjeni poslovnog imena "MD Perić Company" d.o.o. u novo poslovno ime „BN Trade“ Bijeljina, u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mitar Petrović, kao apelantov zakonski zastupnik, podnio je 3. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 026114 17 Rev od 7. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tužioca „Plants Global INC BiH“ d.o.o. Zvornik (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 12. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. marta 2020. godine, a tužilac 7. aprila 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Uvodne napomene
5. Među parničnim strankama je nesporno da su 10. avgusta 2012. godine zaključile ugovor o izvođenju radova o zajedničkom ulaganju (u daljnjem tekstu: ugovor o zajedničkom ulaganju), da je predmet navedenog ugovora dovršetak radova na stambeno-poslovnom objektu „Agrokop“ u Trebinju (u daljnjem tekstu: predmetni objekat). Navedenim ugovorom dogovoreno je da će se izvođenje radova na predmetnom objektu izvršiti na način što će ugovorne strane udružiti sredstva, tako što će tužilac kao investitor uložiti finansijska sredstva u visini od 60% vrijednosti potrebnih radova, a apelant kao izvođač radova u visini od 40% potrebnih sredstava, u vidu izvođenja radova na predmetnom objektu svojom radnom snagom, materijalima, pomoćnim materijalima i drugim elementima neophodnim za uspješan završetak objekta. Ugovorena vrijednost navedenih radova iznosi 7.870.366,49 KM sa PDV od 17%. Članom 9 navedenog ugovora tužilac se obavezao da će apelantu, radi nesmetanog i intenzivnog izvođenja radova na predmetnom objektu, dati pozajmicu u visini od 1.000.000,00 evra, dok je članom 10 ugovora regulisano da će ugovorne strane sačiniti aneks na ugovor o zajedničkom ulaganju u vezi sa povratom navedene pozajmice. Takođe je ugovorena obaveza apelanta da tužiocu ispostavlja mjesečne privremene situacije najkasnije do 5. dana tekućeg mjeseca za protekli mjesec, ovjerene od nadzornog organa, koje je tužilac, kao i investitor dužan platiti najkasnije do 15. dana u tekućem mjesecu. Članom 14 ugovora regulisano je da će ugovorne strane prodaju nekretnina u predmetnom objektu (stambenih prostora, poslovnih prostora, garaža i dr.) vršiti zaključivanjem predugovora, koji će potpisati obje ugovorne strane, a da će se finansijska sredstva ostvarena prodajom nekretnina u predmetnom objektu uplaćivati u omjeru 60% u korist tužioca, a 40% u apelantovu korist.
Postupak okončan osporenom presudom
6. Tužilac je 11. jula 2013. godine podnio tužbu protiv apelanta radi isplate duga, pozajmice, i to u protivvrijednosti ugovorenog iznosa u konvertibilnim markama, sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
7. Apelant je 29. jula 2013. godine podnio protivtužbu protiv tužioca za koju je izričito naglasio da se radi o kompenzacionoj protivtužbi, kojom je tražio da mu tužilac isplati dug na ime ukupne vrijednosti izvedenih, a neplaćenih radova, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. marta 2013. godine, na ime stvarno pretrpljene štete nastale otuđenjem građevinskog materijala i opreme sa gradilišta i upotrebe te opreme, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 29. jula 2013. godine, kao dana podnošenja protivtužbe, i naknadu štete iz osnova izgubljene dobiti, takođe sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. decembra 2013. godine, kao dana preinačenja protivtužbe, pa do konačne isplate.
8. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 026114 13 Ps od 22. februara 2016. godine utvrđeno je da postoji potraživanje tužioca prema apelantu na ime neisplaćenog dijela pozajmice u iznosu od 1.861.834,51 KM i potraživanje apelanta prema tužiocu na ime neisplaćene II privremene situacije za izvedene radove u iznosu od 253.947,91 KM, koja se prebijaju, tako da je apelantu naloženo da tužiocu isplati nekompenzirani iznos pozajmice u visini od 1.607.886,60 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 11. jula 2013. godine, kao dana podnošenja tužbe, te da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio isplatu naknade na ime vrijednosti izvedenih, a neplaćenih radova u iznosu od 653.927,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. marta 2013. godine, naknade štete u iznosu od 533.005,00 KM kao stvarno pretrpljene štete sa zakonskom zateznom kamatom od 29. jula 2013. godine do isplate i naknade štete kao izmakle koristi u iznosu od 6.892.898,61 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 30. decembra 2013. godine, kao i zahtjev za isplatu na ime troškova parničnog postupka.
9. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je na osnovu brojnih izvedenih dokaza (preciziranih na str. od 2. do 29. predmetne presude) utvrđeno da je među parničnim strankama nesporno da su 10. avgusta 2012. godine zaključile ugovor o zajedničkom ulaganju, da je tužilac na apelantov račun 31. avgusta 2012. godine isplatio ugovorenu pozajmicu, i to protivrijednost ugovorenog iznosa u konvertibilnim markama, sve radi intenziviranja radova na predmetnom objektu, shodno odredbi člana 557 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Uvidom u analitičke kartice (knjigovodstveno stanje) ugovornih strana dalje je utvrđeno da je apelant izvršio povrat dijela pozajmljenih sredstava tužiocu, a da tužilac nije isplatio apelantu troškove na ime izvedenih radova koje je iskazao apelant u drugoj privremenoj situaciji od 2. marta 2013. godine, koju su potpisali apelant, nadzorni organ i tužilac. S tim u vezi, Okružni privredni sud je ukazao da su tužilac i apelant u više navrata pismeno komunicirali na način što je tužilac insistirao na povratu neisplaćenog dijela pozajmice, ili da apelant iz date pozajmice izvrši naplatu iznosa iz osnova neisplaćene privremene situacije. Međutim, kako parnične stranke nisu postigle dogovor, apelant je obustavio radove na predmetnom objektu 15. marta 2013. godine, nakon čega je tužilac 25. aprila 2013. godine izjavio da raskida ugovor o zajedničkom ulaganju zaključen sa apelantom. Po ocjeni suda, apelant je obustavio radove na predmetnom objektu a da nije dokazao da je kao izvođač radova, zbog postupanja tužioca (neplaćanja privremenih situacija), morao obustaviti radove, odnosno da je bio spriječen da izvodi radove, odnosno da apelant nije dokazao da su postojali uslovi za obustavu radova u smislu člana 70 Posebnih uzansi o građenju (“Službeni list SFRJ“ broj 18/77, u daljnjem tekstu: Posebne uzanse). Ukazano je da su primjenu uzansi parnične stranke ugovorile shodno odredbi člana 1107 stav 1 ZOO, odnosno člana 24 ugovora o zajedničkom ulaganju.
10. Ocjenjujući izvedene dokaze u smislu tužbenog i protivtužbenog zahtjeva parničnih stranaka, pri tome imajući u vidu činjenicu da apelant i tužilac nisu postigli sporazum o pitanju vrijednosti konačno izvedenih radova ni putem zajedničke komisije, niti su zaključili primopredajni zapisnik nakon raskida ugovora, Okružni privredni sud je ocijenio da je osnovan apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu da je tužilac dužan da mu na ime izvedenih radova iz druge privremene situacije, koju su potpisala ovlašćena lica, isplati iznos koju mu nije isplatio tako što će se navedeno potraživanje apelanta prema tužiocu prebiti sa potraživanjem tužioca prema apelantu u pogledu neisplaćenog dijela pozajmljenih sredstava. Imajući u vidu navedeno, apelant je obavezan da tužiocu isplati razliku nekompenziranog iznosa pozajmice, shodno odredbi člana 262 stav 1 i člana 557 ZOO. Stoga je apelantov protivtužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. Okružni privredni sud je tužiocu na dosuđeni iznos, na osnovu odredbe člana 562 stav 2 ZOO, dosudio i zakonsku zateznu kamatu počev od dana podnošenja tužbe, 11. jula 2013. godine, pa do isplate, dok je odbio tužbeni zahtjev tužioca u dijelu potraživanja zakonske zatezne kamate počev od 31. avgusta 2012. godine do 11. jula 2013. godine. Dalje, odbijen je kao neosnovan apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu naknade stvarne štete i izgubljene dobiti, jer je apelant, po ocjeni suda, obustavio radove na predmetnom objektu, a da pri tome nije dokazao da je kao izvođač radova, zbog postupanja tužioca (neplaćanja privremenih situacija), radove morao obustaviti, da je bio spriječen da izvodi radove i zato što nije dokazao da se obustava radova može pripisati krivici tužioca. Osim navedenog, prvostepeni sud je, takođe, utvrdio da apelant nije dokazao visinu navedenog potraživanja i da je raspolagao sredstvima tužioca (pozajmicom) datim upravo zbog toga da bi izgradnja objekta mogla nesmetano teći. Dakle, Okružni privredni sud smatra da nije bilo nikakvog razloga da apelant obustavi radove na predmetnom objektu zbog toga što tužilac nije platio privremene situacije, a obustava radova tužioca je uzrokovala raskid ugovora o zajedničkom ulaganju. Odluku o troškovima postupka Okružni privredni sud je donio na osnovu odredbe čl. 386, 387 i 396 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Imajući u vidu navedeno, Okružni privredni sud je odlučio kao u izreci presude.
11. Apelant je protiv presude prvostepenog suda izjavio žalbu.
12. Viši privredni sud je Rješenjem broj 59 0 Ps 026114 16 Pž 3 od 9. juna 2016. godine spis broj 59 0 Ps 026114 13 Ps vratio Okružnom privrednom sudu radi donošenja dopunske presude.
13. Viši privredni sud u obrazloženju rješenja naveo je da je, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv presude prvostepenog suda od 22. februara 2016. godine, zaključio da je prvostepeni sud propustio da odluči o dijelu apelantovog protivtužbenog zahtjeva kojim je tražio isplatu naknade za izvedene, a nenaplaćene radove sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. marta 2013. godine a u vezi sa projektom izgradnje dodatnog sprata, zajedno sa projektom spoljnog uređenja. U vezi s tim je ukazao da je sud obavezan da u izreci presude odluči o svim glavnim i sporednim zahtjevima stranaka, što u konkretnom slučaju prvostepeni sud nije učinio, a kako je apelant ovom sudu stavio prijedlog u smislu odredbe člana 192 ZPP za donošenje dopunske presude, to je Viši privredni sud, postupajući saglasno odredbi člana 216 stav 2 ZPP, odlučio kao u izreci rješenja.
14. Okružni privredni sud je dopunskom Presudom broj 59 0 Ps 026114 13 Ps od 12. jula 2016. godine odbio apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio isplatu naknade „sa naslovom“ vrijednost izvedenih radova i neplaćenih radova u iznosu kao u izreci presude, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. marta 2013. godine. U vezi s tim je obrazloženo da je prilikom donošenja presude od 22. februara 2016. godine taj sud ocijenio i osnovanost ovog dijela apelantovog protivtužbenog zahtjeva „sa naslovom“ vrijednost izvedenih, a neplaćenih radova, a koji se odnose na projekat dodatnog sprata, te kompletnog objekta, zajedno sa projektom spoljnog uređenja, i ocijenio ga neosnovanim, slijedom čega je ovaj sud primjenom odredbe čl. 192 stav 2 i 193 ZPP odlučio kao u izreci presude.
15. Presudom Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 026114 16 Pž 4 od 27. januara 2017. godine apelantova žalba je djelimično uvažena tako što je preinačena odluka o kamati sadržana u presudi Okružnog privrednog suda od 22. februara 2016. godine i što je tužilac obavezan da apelantu na dosuđeni iznos na ime iznosa neisplaćene privremene situacije isplati zakonsku zateznu kamatu, počev od 15. marta 2013. godine do 11. jula 2013. godine, dok je u preostalom dijelu odbijajućeg i dosuđujućeg protivtužbenog zahtjeva apelantova žalba odbijena i potvrđena presuda prvostepenog suda od 22. februara 2016. godine, kao i dopunska presuda od 12. jula 2016. godine. Istom presudom je odbijen zahtjev tužioca za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.
16. Viši privredni sud je naveo da je, ispitujući osporenu presudu u granicama apelantovih žalbenih razloga, postupajući primjenom odredbe člana 221 ZPP, odlučio kao u izreci presude. U vezi s tim je ukazao da apelant osnovano ukazuje da mu prvostepeni sud na dosuđeni iznos na ime neisplaćene privremene situacije nije ispravno obračunao zakonsku zateznu kamatu, jer se, u skladu sa odredbom člana 336 ZOO, radi o prebijaju potraživanja ne samo glavnog duga već i da je prvostepeni sud u vrijeme prebijanja bio dužan uzeti u obzir i dospjele kamate, uz primjenu propisa o uračunavanju kamate iz člana 313 ZOO a koji upućuje na odredbu člana 343 ZOO, kojim se vrši uračunavanje prebijanja. Prema tome, Viši privredni sud je zaključio da je nesporno da apelantu na iznos stvarno izvedenih, a neplaćenih radova (druga privremena situacija od 2. marta 2013. godine) pripada i zakonska zatezna kamata počev od 15. marta 2013. godine do 11. jula 2013. godine, do kojeg dana je navedena kamata dospjela. Takođe, smatra da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da tužilac plaćanje druge privremene situacije, koja je dospjela 15. marta 2013. godine, nije mogao uslovljavati vraćanjem pozajmice, jer na taj dan potraživanje tužioca prema apelantu nije bilo dospjelo. Naime, Viši privredni sud je ocijenio da je prvostepeni sud jasno obrazložio da apelant nije dokazao da je kao izvođač radova, zbog postupka tužioca (neplaćanjem privremene situacije), morao obustaviti radove, odnosno da je bio spriječen da izvodi radove, te da su postojali uslovi za obustavu radova u smislu člana 70 Posebnih uzansi, imajući u vidu da je od tužioca primio pozajmicu upravo sa ciljem da nesmetano i intenzivno izvodi radove, pa se stoga obustava radova ne može pripisati krivici tužioca. Takođe, smatra da su neosnovani apelantovi navodi da tužilac nije imao pravo na jednostrani raskid ugovora, jer mu to pravo ne pripada na osnovu člana 124 ZOO. Viši privredni sud je ove apelantove žalbene navode odbio kao neosnovane, ocijenivši da je postojala pismena korespondencija između tužioca i apelanta o nastavku obavljanja radova i da tužilac nije kriv za raskid ugovora, te stoga tužilac nije imao obavezu da plati apelantu nešto što ovaj prema ugovoru nije ispunio. Prema tome, smatra da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo pri čemu nisu počinjene povrede postupka, zbog čega, takođe, ocjenjuje da apelantovi žalbeni razlozi ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost presude prvostepenog suda.
17. Vrhovni sud je Presudom broj 59 0 Ps 026114 17 Rev od 7. septembra 2018. godine apelantovu reviziju djelimično usvojio i obje nižestepene presude djelimično preinačio tako što je utvrdio da, „pored iznosa utvrđenog prvostepenom presudom od 253.947,91 KM, postoji potraživanje [apelanta] prema tužiocu u iznosu od 281.256,17 KM, slijedom čega se međusobna potraživanja tužioca i [apelanta] prebijaju do iznosa od 535.204,08 KM i nalaže [apelantu] da tužiocu isplati iznos od 1.326.630,17 KM sa zakonskom zateznom kamatom“ od 11. jula 2013. godine do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom u ostalom dijelu apelantova revizija je odbijena, odnosno u dijelu kojim je odbijeno njegovo potraživanje iz protivtužbe preko iznosa dosuđenog presudama nižestepenih sudova.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant revizijom pobija presudu drugostepenog suda u dijelu kojim je njegova žalba odbijena i, u vezi s tim, ukazuje na povredu odredaba parničnog postupka, pogrešnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Razmatrajući apelantove revizione navode, Vrhovni sud je prvo ukazao da je revizija djelimično osnovana. U vezi s tim je istakao da su nižestepeni sudovi utvrdili apelantovo potraživanje prema tužiocu u iznosu od 253.947,91 KM, te da ovo utvrđenje nije sporno među strankama. Međutim, istaknuto je da iz konačnog obračuna radova koje je izveo apelant zaključno sa 15. martom 2013. godine (kada je apelant obustavio radove nakon čega je tužilac raskino ugovor), koji je potpisao zakonski zastupnik - direktor tužioca proizilazi da vrijednost tih radova iznosi 881.954,36 KM. Istaknuto je da je direktor tužioca na ročištu potvrdio da je apelant izveo radove u navedenom iznosu. S obzirom na to Vrhovni sud je istakao da je na taj način tužilac priznao da je apelant izveo radove u navedenom iznosu, pa apelant ovu okolnost, saglasno odredbi člana 125 stav 1 ZPP, nije morao dokazivati drugim sredstvima. S obzirom na to da je tužilac isplatio apelantu precizirani iznos po prvoispostavljenoj situaciji, te da je nižestepenim presudama priznato apelantovo potraživanje u preciziranom iznosu, zaključeno je da je apelantu trebalo priznati i iznos preciznije označen u izreci presude u kojem dijelu su preinačene nižestepene presude.
19. S druge strane, Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantove revizione navode da su pri donošenju pobijane odluke povrijeđene odredbe čl. 8, 191 stav 4 i 231 ZPP. U vezi s tim je ukazao da je u konkretnoj pravnoj stvari nesporno da je predmet spora zahtjev tužioca da mu apelant po osnovu neisplaćenog dijela date pozajmice plati precizirani iznos sa kamatama i troškovima postupka, te apelantov zahtjev iz protivtužbe da mu tužilac isplati iznose koji se odnose na vrijednost izvedenih, a neplaćenih radova, iznos na ime stvarno pretrpljene štete i iznos na ime izmakle koristi koju bi ostvario da je ugovor realizovan sa kamatama i troškovima postupka. Pri tome Vrhovni sud je ponovio odlučenje prvostepenog suda koje je ovaj sud utemeljio na članu 262 stav 1 i članu 557 ZOO, kojim je apelant obavezan da tužiocu vrati iznos dobiven nakon prebijanja međusobnih potraživanja sa kamatom, u smislu člana 562 stav 2 ZOO, a koji stav je potvrđen odlukom drugostepenog suda. Dalje, Vrhovni sud je konstatovao da su neosnovani apelantovi revizioni navodi u dijelu kojim je protivtužbenim zahtjevom tražio da se obaveže tužilac da mu isplati stvarnu štetu koju je pretrpio raskidom ugovora i štetu na ime izgubljene dobiti. Pri tome Vrhovni sud je, takođe, ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da apelant nije dokazao stvarnu štetu i da nije dokazao visinu potraživanja po osnovu izmakle koristi, jer je utvrđeno da tužilac nije kriv za raskid ugovora (jer je tužilac dao apelantu navedenu pozajmicu upravo kako bi „izgradnja mogla nesmetano teći“), ocijenivši da su odluke tih sudova u ovom dijelu utemeljene na relevantnim odredbama ZOO i Posebnih uzansi. Stoga, suprotno revizionim navodima, Vrhovni sud smatra da su nižestepeni sudovi ispravno ocijenili da je neosnovana obustava radova od apelanta bila osnovni razlog za raskid ugovora, odnosno da za raskid ugovora nije kriv tužilac. Takođe, smatra da su nižestepeni sudovi dali opširne, jasne i argumentovane razloge zbog čega je apelantov protivtužbeni zahtjev u ovom dijelu odbijen kao neosnovan, koje u cijelosti prihvata kao osnovane, i smatra da isti stavovi nisu dovedeni u sumnju apelantovim revizionim navodima. Stoga, Vrhovni sud je odbio kao neosnovane apelantove revizione navode u vezi sa odbijanjem zahtjeva za naknadu stvarne štete s obzirom na to da tužilac nije odgovoran za raskidanje ugovora, te da apelant nije pružio nikakve materijalne dokaze, niti je uopšte precizno i određeno naveo u čemu se navedena šteta ogleda. Osim toga, smatra da su sudovi ispravno postupili kada su zaključili da apelantu po osnovu izmakle koristi ne pripada traženi iznos. Ovo zbog toga što apelant ovim iznosom potražuje izgubljenu dobit koju bi, saglasno odredbama zaključenog ugovora o zajedničkom ulaganju, ostvario da je ugovor u cjelini realizovan i da je zajedno sa tužiocem izvršio prodaju stanova i poslovnih prostora. Međutim, kako ugovor nije realizovan, jer je došlo do njegovog raskida, to podrazumijeva da apelant nije uložio sredstva u njegovu realizaciju iz koje bi se mogla ostvariti dobit prodajom stanova i poslovnih prostora. Stoga, Vrhovni sud je, takođe, naveo da ni ostali apelantovi revizioni navodi, osim u dijelu povodom kojeg su nižestepene presude preinačene, nisu od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude, slijedom čega je odlučio kao u izreci primjenom odredbe čl. 250 stav 1 i 248 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant dovodi u vezu sa pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava u pogledu zahtjeva za naknade štete i izmakle dobiti nastale kao posljedica raskida ugovora o zajedničkom ulaganju do kojeg je došlo, kako navodi, krivicom tužioca. Naime, apelant smatra da su sudovi „dali prednost tužiocu kao investitoru radova, tako da je utvrđena njegova odgovornost kao izvođača radova da je kriv za raskid navedenog ugovora“. U vezi s tim, ističe da je nesporno da je za raskid ugovora odgovoran tužilac, jer iz činjeničnog stanja jasno proizilazi da mu nije isplatio potraživani iznos po osnovu druge privremene situacije, zbog čega je nesporno imao pravo da izvrši privremenu obustavu radova. Apelant, takođe, smatra da je raskid ugovora od tužioca u suprotnosti sa materijalnim pravom zbog čega ističe da je tužilac imao obavezu da mu naknadi stvarnu štetu i izgubljenu dobit koju je pretrpio raskidom ugovora. U pogledu naknade na ime izgubljene dobiti, apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 554/12 od 16. januara 2013. godine i dovodi u vezu sa, kako navodi, odlukom Perić. U vezi s tim, ističe da mu pripada pravo na naknadu izgubljene dobiti, „jer je Ustavni sud u Odluci broj AP 554/12 priznao naknadu štete na ime izgubljene dobiti tužiocu 'Terex inžinjeringu' d.o.o. Bijeljina u situaciji kada investitor i potencijalni izvođač radova nisu čak imali zaključen ugovor o izvođenju radova“. Analogno navedenom odlučenju Ustavnog suda u predmetu „Terex“, tvrdi da je u predmetu „Perić“ nesporno pravo na naknadu izgubljene dobiti, posebno imajući u vidu što su, za razliku od predmeta „Terex“, parnične stranke u predmetu „Perić“ imale zaključen ugovor o zajedničkom ulaganju. Stoga, apelant tvrdi da je raskidom ugovora pretrpio kako stvarnu štetu, tako i izmaklu korist, odnosno da je spriječen da po završetku gradnje učestvuje u diobi dobiti u odnosu 60% prema 40%.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da ostaje kod činjeničnih i pravnih zaključaka sadržanih u obrazloženju odluke protiv koje je izjavljena apelacija. U vezi s tim, navodi da odlukom ovog suda nisu povrijeđena prava na koja apelant ukazuje u apelaciji i predlaže da se odbije kao neosnovana.
22. Tužilac smatra da su apelantovi navodi neosnovani i predlaže da se apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13) relevantni dio glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 132.
(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
25. Posebne uzanse o građenju („Službeni list SFRJ“ broj 18/78) u relevantnom dijelu glase:
XI PRIVREMENO OBUSTAVLJANJE IZVOĐENJA RADOVA
Slučajevi u kojima se radovi mogu obustaviti 70.
Izvođač ima pravo da privremeno obustavi izvođenje radova, ako je postupcima naručioca sprečen da izvodi radove ili je zbog tih postupaka izvođenje radova znatno otežano.
Postupcima naručioca u smislu odredbi stava 1. ove uzanse smatraju se neispunjenje ili neuredno ispunjenje njegovih obaveza kao što su uklanjanje nedostataka u tehničkoj dokumentaciji na osnovu koje se izvode radovi, isplata avansa i isplata privremene situacije.
Izvođač može obustaviti radove zbog neispunjenja obaveze naručioca tek po isteku primerenog roka koji je ostavio naručiocu za ispunjenje obaveza.
XXIII POSLEDICE RASKIDANJA UGOVORA
123.
Ako je za raskidanje ugovora odgovoran naručilac, on je dužan da izvođaču, pored izvedenih radova, plati i pripremljeni materijal i opremu za ugrađivanje koji su ostali neugrađeni i da mu naknadi neamortizovanu vrednost pripremnih radova i izdatke na uređenje gradilišta.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 59 0 Ps 026114 17 Rev od 7. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 3. decembra 2018 godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije zbog načina na koji je sud u osporenoj odluci na utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo. Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
(…)
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode u kojem je tužilac tužbenim zahtjevom tražio isplatu novčanog potraživanja po osnovu pozajmice date apelantu prema ugovoru o zajedničkom ulaganju, dok je apelant protivtužbenim zahtjevom tražio prebijanje svojih potraživanja sa potraživanjima tužioca i to po osnovu naknade vrijednosti izvedenih, a neplaćenih radova, naknade stvarne štete i izmakle dobiti, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
34. Ustavni sud ističe da apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Pri tome Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizilazi da prvostepena presuda u dijelu u kojem je utvrđeno potraživanje tužioca prema apelantu „nije pobijana ni žalbom, ni revizijom stranaka“, te da iz navoda apelacije proizilazi da apelant isključivo problematizuje odluku o odbijajućem dijelu protivtužbenog zahtjeva.
35. U odnosu na apelantove navode, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
37. Dovodeći navedena stanovišta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su sudovi u predmetnom postupku, između ostalog, raspravljali o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva tužioca radi isplate potraživanja po osnovu pozajmice date apelantu, shodno ugovoru o zajedničkom ulaganju i apelantovom protivtužbenom zahtjevu radi prebijanja svojih potraživanja sa potraživanjima tužioca iz osnova isplate vrijednosti izvedenih, a neplaćenih radova, naknade na ime stvarne štete i izmakle dobiti, te da je u toku postupka (na glavnoj raspravi) prvostepeni sud izveo veliki broj materijalnih i nematerijalnih dokaza koje su predložili i tužilac i apelant.
38. Ustavni sud zapaža da je presudom Vrhovnog suda, kao konačnom presudom u predmetnom postupku, apelantova revizija djelimično usvojena i obje nižestepene presude preinačene primjenom odredbe člana 132 st. 1 i 2 ZOO i člana 123 Posebnih uzansi, kojima je regulisano dejstvo raskida ugovora, te pravne posljedice raskida ugovora, u smislu da svaka strana ima pravo da joj se vrati ono što je dala. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud potvrdio stav nižestepenih sudova da apelant nije dokazao da je tužilac odgovoran za raskid ugovora o zajedničkom ulaganju, u smislu odredbe člana 123 Posebnih uzansi, te da nije dokazao u čemu se ogleda stvarna šteta koju je pretrpio raskidom ugovora, niti u čemu se ogleda izgubljena dobit koju potražuje u kojem dijelu je njegov protivtužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno i argumentovano obrazložio svoju odluku u tom dijelu apelantovog protivtužbenog zahtjeva, dajući za svoje stanovište jasno i razložno obrazloženja koje se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljnim zbog toga što je odlučenje suda o protivtužbenom zahtjevu za naknadu stvarne štete i izgubljene dobiti, zapravo, determinisano razlozima kojima su redovni sudovi obrazložili zašto u okolnostima konkretnog slučaja tuženi nije odgovoran za raskid ugovora, budući da je do njega došlo isključivo zbog ponašanja apelanta koji je obustavio radove na predmetnom objektu. Stoga, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud u datom obrazloženju Vrhovnog suda, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi nikakvu proizvoljnost, te kada je Vrhovni sud, u konačnici, odbio apelantovu reviziju u dijelu koji se odnosi na naknadu stvarne štete koju je pretrpio raskidom ugovora, jer nije dokazao da je tužilac kriv za raskid ugovora o zajedničkom ulaganju, odnosno u zaključku da apelant nije imao razloga za obustavu radova na predmetnom objektu, jer mu tužilac nije isplatio iznose iz privremenih situacija. Pri tome su redovni sudovi imali u vidu činjenicu da je tužilac apelantu upravo sa ciljem nesmetanog i intenzivnog izvođenja radova na navedenom objektu dao pozajmicu zbog čega se obustava radova od apelanta ne može pripisati krivici tužioca. U datim okolnostima, s obzirom na razlog raskida predmetnog ugovora, neosnovano je apelantovo insistiranje da je, zapravo, tužilac isključivi krivac za štetu pričinjenu raskidom ugovora i da mu, stoga, treba naknaditi cjelokupnu stvarnu štetu, kao i dati naknadu na ime izgubljene dobiti, a ne samo naknadu za izvedene, a neplaćene radove. U vezi s tim, Ustavni sud, takođe, zapaža da je Vrhovni sud dao jasne razloge zbog čega je apelantovu reviziju u ovom dijelu odbio, obrazlažući da apelant nije pružio nikakve materijalne dokaze na okolnost pričinjene stvarne štete, niti njene visine, niti je precizirao u čemu se ogleda stvarna šteta koju je pretrpio raskidom ugovora, kao i u vezi sa dijelom tužbenog zahtjeva koji se odnosi na izgubljenu dobit. Naime, ugovor o zajedničkom ulaganju nije u cijelosti realizovan, jer je došlo do njegovog raskida, dakle, jer apelant nije uložio sredstva u njegovu realizaciju iz koje bi se mogla ostvariti dobit prodajom stanova i poslovnih prostora.
39. Konačno, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 554/12 (vidi odluku od 16. januara 2013. godine, dostupnu na web- stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojem je Ustavni sud usvojio apelaciju apelanta „Terex inžinjeringa“ d.o.o. Bijeljina i utvrdio povredu prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, konkretno odredbe člana 183 ZOO. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u tom postupku, u konačnici, osporenom presudom Vrhovnog suda uvažena revizija tuženih i da su obje nižestepene presude preinačene na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu naknadi štetu koju je pretrpio uslijed toga što je tuženi, iako je apelant prema javnom oglasu od 26. i 27. jula 2003. godine izabran za najpovoljnijeg ponuđača, izbjegao da s njim zaključi ugovor. U toj odluci je istaknuto: „Ustavni sud nalazi da navedena odredba ne propisuje koji je to rok u kojem je zainteresovano lice dužno zahtijevati sklapanje ugovora od lica koje je prema zakonu na to obavezno. […] da određivanje u okviru redovnih sudova koji je to razuman rok za obraćanje licu koje je prema zakonu dužno sklopiti neki ugovor u svakom pojedinom slučaju ne proizilazi iz odredaba člana 183 ZOO“. Dakle, u predmetnoj odluci Ustavni sud se bavio primjenom odredbe člana 183 ZOO u vezi sa postupkom javne nabavke koji je sproveden shodno odredbama Zakona o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova. Stoga, Ustavni sud smatra da praksa iz navedene odluke nije primjenjiva u predmetnom slučaju.
40. Dakle, imajući u vidu činjenična utvrđenja redovnih sudova i dovodeći ih u vezu sa relevantnim odredbama ZOO na kojim je Vrhovni sud utemeljio svoje odlučenje o odbijanju revizije, odnosno o protivtužbenom zahtjevu apelanta, u dijelu usmjerenom na isplatu naknade na ime stvarne štete i izgubljene dobiti prouzrokovane raskidom ugovora o zajedničkom ulaganju, Ustavni sud dato obrazloženje Vrhovnog suda ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda i Ustavnog suda, mogli biti osnov da svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Vrhovnog suda.
41. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
42. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se i ovi navodi, takođe, temelje na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Vrhovni sud na osnovu dokaza izvedenih u postupku pred nižestepenim sudovima, uz pozivanje na relevantne odredbe materijalnog prava, ZOO, detaljno obrazložio zašto je apelantova revizija u dijelu usmjerenom na isplatu naknade na ime stvarne štete i izgubljene dobiti prouzrokovane raskidom ugovora o zajedničkom ulaganju odbijena kao neosnovana, a data obrazloženja ne ostavljaju dojam bilo kakve proizvoljnosti kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava.
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant te navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
45. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević